Страдање четника 1945. II дио

Убиство Драге Аничића и Јоце и Пеће Зарића

Из ,,партизанске" литеретуре, аутор: Шимо Пејић

.......Za ljude u Zabrđu i čitavom kraju od Bijeljine do Tuzle grupe
odmetnika bile su strah i trepet. Još za vrijeme revolucije ogrezli
u zločine, ostali su odsječeni, izolovani, skrivali su se kod svojih jataka
i po šumama. Noću su vršljali po selima i zaseocima, zlostavljali
i ubijali nevine ljude. Najokorjeliji bili su Drago Ančić i Zarije
Jocić. Ančić je četnik od 1941. godine. U početku ustanka u našoj
zemlji on postaje organizator četničkog pokreta u Gornjoj Čađavici,
a kasnije komandir četničke čete i član »Crne trojke.« Poslije
oslobođenja preuzeo je na sebe ulogu vođe četničke bande i na tom
terenu sa zločinima nije prestajao. Do guše ogrezao u krvi on kolje
i ubija ljude kao kokoške. Početkom 1946. godine ubija Veljka Pantića,
zemljoradnika iz Gornje Čađavice i zabrđanske odbornike Stevu
Anđića i Mirka Rikića, a zatim i Smilju Gavrić koja je obavještavala
Guju i ostale kuda se odmetnici kreću. Prvoga maja 1946.
godine, između Zabrđa i G. Čađavice, četnici su iz zasjede poubijali
grupu seljaka iz sela Korenice koja je bila u sastavu potjernog odjeljenja.
Tada su stradali: Cvitko Rakić, Radovan Torlaković, Nedeljko
Lazarević, Teodor Vidojević, Obren Ostojić, Ilija Todorović
i Trina Tomić. Nešto kasnije ubili su Jelicu Tomić u njezinoj kući,
smatrajući da ona sarađuje s organima gonjenja.
Kada je Ančić likvidiran, u njegovim stvarima pronađene su
dvije sveske. U jednoj je vodio evidenciju koga je sve likvidirao,
gdje, na koji način i zašto. Na spisku su se nalazila ni manje ni više
nego 43 lica koja je poubijao ili zaklao počev od završetka rata. Druga
sveska bila je sva ištembiljana pečatom mrtvačkih glava. I tako,
ukoliko se broj odmetnika smanjivao, utoliko su oni koji su ostajali,
postajali još opasniji. Ubijali su svakoga u koga bi i najmanje posumnjali.
To više nisu bili ljudi nego zlikovci, ljudi-zvijeri za kojima
je Guja organizovao potjeru.....

.............Kada je Guja napravio plan, procijenio svoje raspoložive
snage, zemljište i vrijeme, donio je konačnu odluku, posljednju odluku
u svome životu. Pozvao je komandira voda knojevaca, Dušana
Pajića i saopštio mu plan opkoljavanja i postavljanja zasjeda za likvidiranje
Ančića, Zarića i drugih. Za svoju pratnju odredio je vodiča
Obrena Jovića Brku; Miloja Milivojevića i još osam knojevaca.
Ozbiljan i strog pri svakom odgovornom zadatku, mladolik i kao da
mu nije dvadeset i šest godina, visok i suv kao grana Guja je izgledao
još viši, snažniji i jači nego što u stvari jest. Izgledao je kao
stvarna guja. Kada je pošao sa svojom pratnjom, krupnim koracima
grabio je naprijed. Njegove tamnoplave oči, uvijek žive i pokretne,
ovaj put su malo odsutno gledale nekuda unaprijed u pravcu
postavljenog zadatka. Vodič Brko i Miloje Milivojević, kurir, kojeg
je Guja neizmjerno volio, znali su da je Gujin zadatak važan i
zato ga nisu ništa zapitkivali. Guja je takođe šutio, iako to nije bila
njegova osobina. Žurio je da što prije stigne do mjesta na kojem ga
je čekao zastavnik Pajić s vodom knojevaca koje je ranije uputio da
zuzmu položaje i postave zasjede. Htio je da s njima zajedno krene
ka šumi Vase Tanaskovića. U koloni jedan za drugim, sa povećanim
odstojanjem, Guja se s pratnjom kretao uz rub ceste, a zatim
prema Zagonima i šumi Došnici. Naprijed je, kao i obično, prema
selu išao Guja s vodičem Brkom i kurirom Milojem, dvadesetogodišnjim
mladićem iz Mladenovca, a za njim ostalih osam pratilaca
knojevaca.
Kada je stigao do šume Tanaskovića, Guja je pozvao komandira
knojevaca Pajića i naredio mu da snage, osim onih u zasjedi,
rasporedi u streljački stroj, tako da kretanjem prečešljaju prvo
šumu Tanaskovića, a zatim šumu Ančića. Čim su ušli u Tanaskovića
šumu, snijeg i opalo lišće nabijeno u vlažnu zemlju jasno su
odavali trag dvojice odmetnika. Nastojali su da otkriju još koji
trag, ali uzalud. Kada su ušli u šumu Ančića, pronašli su još svježije
tragove, a zatim i ostatke svježe hrane. Guja je zaključio da se nalaze
u Panića šumi ili se kriju u kući Lake Ančića, Draginog brata.
Vodiču Obrenu reče: » N i j e isključeno da su se prikrili u kući njegove
snaje Rije.« Zatim pozva zastavnika Pajića i naredi mu da detaljno
pretrese Panića šumu, a poslije toga da krene u pravcu seoskih
kuća koje su se nalazile iza Panića i Ančića šuma.
Guja s pratnjom krenu u pravcu kuće Draginog brata Lake
Ančića. Čim su izašli iz šume, nedaleko na proplanku, u daljini od
300 metara ukaza se oniska seoska kuća. Oprezno joj se počeše približavati.
U kući nisu našli nikoga osim ukućana. Guja naredi da
se izvrši detaljan pretres kuće i svih objekata oko kuće. Četnika........

.....nije bilo. U kući su pronašli 200 komada cigareta, 700-800 kg bijelog
brašna i još mnogo artikala ishrane, neuobičajenih za ono vrijeme.
Guja priprijeti Laki da će mu sve oduzeti ukoliko ne oda Dragu.
Laka nije mogao ništa reći, možda nije ni znao. Nedaleko od Lakine
kuće, na svega 500 metara, nalazila se kuća Ančićeve snahe
Rije. Guja je naredio pokret. Kada je stigao pred Rijinu kuću, ništa
sumnjivo se nije moglo primijetiti. Kuća je bila zaključana. U kući
i okolo kuće nije bilo nikoga. U dvorištu ispred kuće Guja je s pratnjom
sjeo da se odmori i odluči kako dalje da nastavi traganje. Naravno,
ukoliko knojevci zastavnika Pajića ne budu »napipali« nešto.
Bio je sumoran i sniježan zimski dan sa sumaglicom. Vidljivost
slaba. Rijina kuća nalazila se u neposrednoj blizini šuma Panića
(zv. Panuša šume). Udaljenost je iznosila oko 30 metara. Ispred
kuće nalazila se drvena ograda od daske. Preko ograde bile su
prebačene ponjave, neka vrsta seoskih ćilima. Guja je već izgubio
svaku nadu da će knojevci »napipati« odmetnike. Razmišljao je o
nastavku potjere. Kuda, kako, na koji način, u kom pravcu i s kakvim
snagama. Pri tome razmišljanju oglasi se jedan, drugi, treći i
više hitaca. Zapuca sa više strana. Guja poskoči da zauzme zaklon,
a za njim i ostali iz pratnje. Brzo zaključi da su knojevci naišli na
Ančića i njegove odmetnike. Vjerovatno je da su negdje na izlazu
iz Ančićeve ili Panića šume, što se brzo obistinilo. Guja naredi svojoj
pratnji da i ona zauzme položaje, bolje rečeno zasjedu ispod Rijine
kuće iza jednog uzvišenja. Miloja Milojevića s puškomitraljezom
postavi iza male niske zgrade koja se nalazila na desetak metara
od Rijine kuće. Zatim, iz sve snage viknu: » N e pucajte, ovdje
Guja!«
Odmetnici su panično, odstupali zaklanjajući se iza brežuljaka
i grmlja. U tom paničnom odstupanju, dva najokorjelija zločinca,
Ančić i Zarić su se razdvojili. Ančić je s jatacima, bježeći iz svoje
vlastite šume, odstupao između kuće svoje snaje Rije i brata Lake.
Joco Zarić kroz šumu Panića izbio je pred Rijinu kuću, ispred koje
se nalazio Guja. Iza Guje na dvadesetak metara nalazio se vodič
Brko i kurir Miloje. Zarić pa ni ostali odmetnici nisu pretpostavljali
da se Guja s pratnjom nalazi u dvorištu odmetnikove snahe. To
nisu znali ni knojevci, smatrali su da se Guja još uvijek nalazi u
šumi Tanaskovića. Odmetnici su bili sasvim blizu, a posebno zločinac
Joco Zarić. Puščana zrna i dalje su pljuštala sa tri strane i zabijala
se u trošnjavu Rijinu kuću.
Zločinac Zarić, tjeran sa tri strane, približavao se u pravcu
Guje. Prikriven šumom, a zaklonjen ogradom s ponjavama i sla-..........

......bom vidljivošću, približavao se dvorištu kuće odmetnikove snahe
iza koje se nalazio Guja. Iskusni zločinac dobro je osmotrio sve ispred
i oko sebe. Možda je i čuo Gujin glas kada je doviknuo: » N e pucajte,
ovdje Guja!« Prikriven decembarskom maglom, iskočivši iz
žbunja, dospio je do dvorišne ograde. Odmetnik sa crnom bradom,
kosom dugom čak do ramena, Joco Zarić je osmotrio Rijinu kuću.
U momentu kada je Guja izašao iz kuće s prstom na obaraču automata
da osmotri okolinu, odjeknuo je Zarićev rafal. Guja je Zarića
opazio sa sekundnim zakašnjenjem. Uspio je da pritisne obarač
svoga automata i da ispali rafal, možda i nekontrolisano. Zatim je
kleknuo i pao na zemlju. Za djelić sekunde je zakasnio. Pogodio ga
je rafal Zarića sa dva metka u grudi. Na drugoj strani, mitraljez kurira
Miloja Milojevića je u odsudnom trenutku zatajio. Zahvaljujući
susnježici i gustoj magli koja se spustila odmetnici Drago Ančić
i Joco Zarić, ovoga puta, uspjeli su pobjeći.
Kada su Gujini pratioci i knojevci stigli do Guje, sve je bilo
kasno. Guja je ležao ispred kuće, na nekoliko metara od svog zaklona,
i to u pravcu odakle je Zarić pucao. Ležao je stisnutih zuba, sa
poluotvorenim okom i prislonjenim automatom uz desni obraz, kao
da nišani na odmetnike. Ležao je u blizini zida trošne seljačke kuće
odmetnikove snahe Rije. Tako je, 3. decembra 1946. godine, poginuo
proleter - posljednji živi borac Husinske partizanske čete iz
1941. godine Mijo Kerošević Guja. Guju će pamtiti ne samo njegovi
ratnici nego i svi oni s kojima je drugovao.
Na poznatom husinskom zaseoku Strane, odakle se pruža
veličanstven pogled na dolinu rijeke Jale, na kasnije izgrađeni
nadvožnjak u Sićkom Brodu, na Termoelektranu i HAK, stajali su
Husinjani, rudari, omladina i pioniri. Stajali su ozbiljni i tužni, a
među njima i pogurena starica Ana, Gujina majka, brat Pejo, sestre
Ruža, Mara, Ljuba i druga mnogobrojna rodbina. Nad otvorenim
grobom posljednji je govorio stric poginulog kapetana OZN-e Juro
Kerošević, učesnik husinske bune i revolucije, dugogodišnji robijaš
bivše Jugoslavije. On je svoj govor završio riječima: »Neka ti je
vječna slava naš druže Mijo, naša ljuta gujo, naš junače i neka te
znaju svi neprijatelji.« Zatim su odjeknuli počasni plotuni kao posljednji
pozdrav narodnom heroju, dvadesetšestogodišnjem kapetanu,
proslavljenom borcu Husinske partizanske čete, čovjeku koji
je časno odslužio svoj dug kao borac, kao čovjek i drug, kao komunista.
Sahranjen je ondje gdje i njegovi ratni drugovi - borci legendarne
Husinske partizanske čete, na poznatom husinskom parti-........

........zanskom groblju, gdje se nalazi spomenik rudara s puškom u ruci.
Nakon nekog vremena omladina Husina je ispjevala i zapjevala:
»Pade Guja, ostaše Gujići,
Husinjani, naprijed ćemo ići!«

Mjesec dana poslije pogibije Guje, pripadnici OZN-e otkrili
su odmetnike Jocu Zarića i Peću Zarića. Žarko Zarić ih je prikrivene
na saonicama prevezao iz Gornje Čađavice u Ugljevičku Obrijež.
Oni su legli u saone, a preko njih je s poduprtim motkama bila
natovarena klasura. U toru za stoku napravili su bazu. Iskopali su
nešto zemlje, obložili je daskom, a preko dasaka postavili pletenu
košaru od pruća, koju su pokrili klasurom i sijenom. Na tako na-
pravljeno sklonište nabacali su stajsko gnojivo. Sve je bilo maskirano
tako da to ni vješto oko obavještajaca nije lako moglo primijetiti.
Ipak, sve je to kratko trajalo.
Žarko Zarić želeći da pomogne organima gonjena, i sam uplašen
od posljedica njihovog prikrivanja, krišom je otišao i ispričao
im svoje doživljaje oko prikrivanja i skrivanja odmetnika Joce i
Peće Zarića. U najvećoj tajnosti, knojevci su s organima OZN-e opkolili
Žarkovu kuću i tor u kojem se nalazila baza odmetnika. Likvidirani
su na licu mjesta. Živi se nisu htjeli predati. Sedamnaestog
aprila 1947. godine, Blagoje Radić uz pomoć Veljka Dragičevića
likvidirao je odmetnika Dragu Ančića i Vesu Gajića.
Radić je roden 1928. godine. Tako mlad, demobilisan je odmah
poslije završetka rata. Nastanio se u Ugljeviku. Odmah je počeo
saradivati s organima OZN-e koji su vršili potjere za odmetnicima.
Prvo je radio s Fadilom Izićem, Vojom Maksimovićem, a zatim
sa Gujom. Imao je djevojku Anđu Simić. Ona je bila saradnik
odmetnika. Zaljubljena, Anda se potpuno odala Radiću u pogledu
svoje saradnje s odmetnicima. Sedamnaestog aprila 1947. godine
Radić je zajedno s Veljkom došao pred Andinu kuću. Bila je veoma
tamna noć. Veljka je sakrio vani ispod kuće u jednu poluotvorenu
ostavu za razne stvari. Dao mu je i svoj automat. Radić je ušao u
kuću i pitao Andu ima li šta novoga? »Jesi li sam?« upitala je
Anda. »Da!« odgovorio je Blagoje. »Onda dobro, idem uzeti maramu.
« Radić je motrio Andino kretanje. Vidio je da je otišla u drugu
sobu. Vratila se nakon tri minuta. U stvari, ona je za to vrijeme
razgovarala s odmetnicima Dragom Ančićem i Vesom Gajićem. Radić
je bio oprezan. Uzdao se u Veljka koji je bio prikrivan s automatom
i bombama. Sjedeći s Andom u sobi, odjednom je odjeknuo
pucanj. Znao je d a j e to Veljko. Skočio je sa stolice i ščepao bombe
u ruke. Ukućani su zapomagali. Brzo je izletio u predsoblje. Za trenutak
je ocijenio sa koje se strane puca. Vidio je u jednoj sobi otvoren
prozor i plamen automata. Aktivirao je jednu, a zatim i drugu
bombu i bacio ih kroz prozor. Primijetio je da se jedno čovječije
tijelo odbacilo. Pošto se sve stišalo, javio se i Veljko. Izašli su i konstatovali
da je ubijeni, niko drugi, nego zlikovac Drago Ančić. Odmetnik
Veso Gajić je ranjen pobjegao, ali je nakon tri dana pronađen
i ubijen.
Radić i Dragičević su otišli u kuću Čede Simića, u Zabrđu,
gdje su se nalazili organi gonjenja. »Ubio sam Dragu Ančića«, rekao
im je Radić. Oni su svi ustali i trkom krenuli na lice mjesta, da
se osvjedoče u Radićevu izjavu. Ančić je ležao mrtav kao i svaki
drugi odmetnik. Bomba ga je izrešetala. Tako je završio i Drago
Ančić.........

......U zimu 1947. godine, u borbi s odmetnicima, u selu Caparde,
osvećujući svoga kapetana poginuo je junačkom smrću i mladi kurir
iz Mladenovca Miloje Milivojević. Poslije ovih događaja Obren
Jović Brko nastavio je da živi u svom Zabrđu kao i svi ostali njegovi
Zabrđani.