Ostaci starih gradova otkrivaju dramatičnu priču o usponu, padu i obnovi srpske države. Srbija u srednjem veku imala više od 200 „tvrdih gradova“
Manastir Đurđevi stupovi
POZNATO je više od 200 imena utvrđenih gradova sazdanih samo u nemanjićkoj Srbiji. Mnogi od njih već su nestali, a i najpoznatijima i najbolje očuvanima zbog zaborava preti slična sudbina. Priča o tvrđavama otkriva tajnu istoriju srednjovekovne Srbije, koja do danas nije ispričana.
- Dok je o svim drugim materijalnim spomenicima iz naše davne prošlosti već prilično obimno pisano, o srednjovekovnim gradovima još nemamo potpun prikaz - zapisao je davne 1950. akademik Aleksandar Deroko. On je poslednji pokušao da na celovit način prikaže ogromnu mrežu srednjovekovnih srpskih gradova i utvrda od Stona do Skoplja.
Gradom su Srbi u srednjem veku nazivali sva utvrđenja koja su nešto „gradila“, današnjim rečnikom - branila. Neki gradovi su štitili državne administrativne centre, neke utvrde su čuvale trgovišta gde su se sretali karavani s primorja i unutrašnjosti, „tvrdi grad“ se dizao oko manastira koji su bili prosvetni i kulturni centri. Gradovima su nazivane i usamljene tvrđave, čuvari važnih puteva.
Do danas smo uskraćeni za sagu o tvrđavama, u kojoj se prepliću politika, ratovi, tehnološke promene i sudari civilizacija, na način veoma sličan današnjem.
Zidovi utvrdjenja manastira Manasije
Početak priče je na Pešteru, na uzvišenju Klik gde se na 1.330 metara nadmorske visine nalazio centar grada Dostinike. U to vreme, početkom 9. veka, Srbi se pominju u franačkom letopisu kao „silan narod“ koji je držao veliki deo bivše rimske provincije Dalmacije. Tri debela kamena bedema s kulama štitila su Dostiniku u kojoj su arheolozi pronašli ostatke crkve, kuća, topionica i kovačnica.
Uspon i propast srednjovekovne srpske države lakše se razume kad se prođe drevnim putem kroz dolinu Ljudske reke do ušća u Rašku. Iznad male delte zvane Trgovište uzdiže se planinska hrid na kojoj se nalaze ostaci moćne tvrđave, koja je čuvala raskršće puteva ka gradu Rasu kraj Crkve svetih apostola Petra i Pavla, na mestu današnjeg Novog Pazara.
Staza ka tvrđavi vodi pored pećinskog manastira arhangela Mihaila u kome su obitavali monasi prevodioci i prepisivači književnih dela. Nemanjići su tvrđavama štitili i pismenost i prosvetu. Krivudava, uska i strma staza, koja povremeno ide ivicom ponora, bila je nepremostiva prepreka za osvajače koji bi pokušali da pod grad donesu opsadne sprave.
Utoliko veće divljenje izazivaju ostaci masivnih zidina, cisterni, zgrada i kula na vrhu vetrovitog brega odakle se kao na dlanu vide ostaci trgovačkog centra u podnožju.
Sa zidina puca pogled i na utvrđeni manastir Đurđeve stupove, prvu vladarsku zadužbinu Stefana Nemanje. Njegovi nekada visoki zidovi su garantovali utočište za građane, sveštenstvo i riznicu iz Crkve svetog Petra i Pavla, najstarije srpske episkopije i sabornog mesta, gde se odlučivalo o najvažnijim državnim pitanjima Rasa.
Sve tvrđave Rasa bile su u neprestanom vizuelnom kontaktu i vatrama se moglo signalizirati na opasnost. Širenje Nemanjine države prema Pomoravlju ostavilo je raške tvrđave ubrzo u sigurnoj dubini zemlje. Zahvaljujući miru, u centru Rasa do danas je ostao dobro očuvan grad Maglič u klisuri Ibra.
Maglic
Grad Maglič
Nema pisanih tragova kada ga je i ko podigao na veoma strmom terenu izuzetno teškom za zidanje. Maglič, s koga se nadaleko vidi klisura, bio je čuvar Studenice i Žiče. U njemu je stolovao i palatu i Crkvu svetog Đorđa podigao arhiepiskop Danilo, jedna od najimpresivnijih ličnosti srpske istorije. On je bio diplomata, briljantan pisac koji nam je ostavio žitija kraljeva i arhiepiskopa, ali i vešt ratnik koji je komandovao uspešno odbranom tvrđave oko Hilandara tokom gusarske opsade.
Za ekonomski procvat države Nemanjića bila je najvažnija zaštita rudonosnih oblasti Kosova i Metohije. Tvrđave Novo Brdo i Zvečan obezbeđivale su najbogatije kopove olova, srebra i zlata. Moć i bogatstvo opadaju posle smrti Dušana Silnog, kada oblasni vladari u okrilju svojih gradova stvaraju vojske i cepaju državu. Posledica je katastrofalni poraz Mrnjavčevića na Marici, koji Osmanlijama otvara prostor za prodor u Srbiju. Posle Kosovske bitke Srbija više nije imala snage koje bi je odbranile od osmanske bujice, a Turci prvo traže da im se predaju na upravljanje strateški važne tvrđave Zvečan i Jeleč.
Tvrđava Ras
Posle bitke na Angori, gde su Osmanlije poražene, despot Stefan Lazarević pokušava da obnovi srpsku državu i podiže niz „tvrdih gradova“. Najvažniji je Beograd, koji je prvi put od granične utvrde pretvorio u prestoni grad, gde je i vojno-administrativni centar i podgrađe podelio na zone i opasao ih zidinama, neosvojivim za Osmanlije sve do 1521. godine. Despot Stefan vratio se tradiciji Nemanjića i podigao manstir Manasiju, koji je kao važan duhovni, prosvetni i književni centar opasao moćnim zidinama.
Poslednji veliki graditelj tvrđava bio je despot Đurađ Branković. On je duž granica Srbije podigao utvrđenja nalik rimskom limesu. Međutim, ni one, ni najmodernija tvrđava toga doba, podignuta u Smederevu, nisu uspele da odbrane despotovinu.
SA DRŽAVOM POVRATAK I GRADOVA
U 19. veku Srbija obnavlja državnost, a tvrđave nisu vojno značajne kao u srednjovekovlju. Ipak, one su u narodnoj svesti važan simbol. Zato je najveće narodno slavlje priređeno kad su 1867. na Kalemegdanu knezu Mihailu simbolično predati ključevi beogradskog, smederevskog, šabačkog i kladovskog grada, koje su napustili poslednji turski vojnici.
http://novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:458572-Skrivena-istorija-srpskih-tvrdjava
Aleksandar Deroko - Srednjovekovni gradovi u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji