MAJEBИЧKИ ФOPYM
...Значајно је да старији свој крај не сматрају баш као део Босне. За њих је Босна (права Босна), западно од Мајевице, околина Тузле и даље према западу и југу од Тузле. Босански Брод је ,,Босна,, ,а ,,ми смо Мајевичани,,. Та ужа Босна зове се и ,,Горњи крај,,....

,,Мајевица - с особитим обзиром на етничку прошлост и етничке особине мајевичких Срба,,
Миленко С. Филиповић
Сарајево 1969.
MAJEBИЧKИ ФOPYM
...Значајно је да старији свој крај не сматрају баш као део Босне. За њих је Босна (права Босна), западно од Мајевице, околина Тузле и даље према западу и југу од Тузле. Босански Брод је ,,Босна,, ,а ,,ми смо Мајевичани,,. Та ужа Босна зове се и ,,Горњи крај,,....

,,Мајевица - с особитим обзиром на етничку прошлост и етничке особине мајевичких Срба,,
Миленко С. Филиповић
Сарајево 1969.
MAJEBИЧKИ ФOPYM
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

MAJEBИЧKИ ФOPYM

ФOPYM MAJEBИЧKИX CPБA
 
PrijemPrijem  PortalPortal  GalerijaGalerija  TražiTraži  Latest imagesLatest images  Registruj seRegistruj se  PristupiPristupi  

 

 Kosmetske price

Ići dole 
AutorPoruka
Zmaj Ognjeni Vuk

Zmaj Ognjeni Vuk


Number of posts : 590
Age : 35
Peпyтaциja : 3
Registration date : 26.10.2010

Kosmetske price Empty
PočaljiNaslov: Kosmetske price   Kosmetske price EmptyNed 14 Jul - 12:11

Kosovske priče – Čudni podvižnik

Kosovske priče i pripovetke Grigorija Božovića o proti koji je postao čudni podvižnik

ČUDNI PODVIŽNIK

Kosovske priče Čudni podvižnik autor Grigorije BožovićKad iz guste, tek podmlađene sitnogorice izbih na jednu nešto uzvišeniju rudinu gotovo ispod same planine, ja zaustavih konja i okrenuh ga da bih unazad još jednom pogledao niz Kosovo. Mrzim ga, izjedna ga kao rajetin nena– vidim, jer me je rodilo robom, a opet mi ga nikad dosta nije. Često sam se zaricao da neću da ga gledam koliko ni dobar Jevrejin onu žalosnu svoju dolinu plača. U Kačaniku, kad god polazim za Kosovo, u vozu uvek zagnjurim lice u uzglavnike. Da ga ne gledam. Ali opet kao u prikojasi: železna kola jure preko opevane ravnice, a ja i ne podižući oči osećam gde sam — na Paun-Polju, pokraj Bresja ili ispod Vragolije…

Kosovo mi se i ovom prilikom podrugnu boljci i mojoj tvrdokornosti. Ispravih se u sedlu i pogledah put Sazlije i Babljaka. Vaistinu divan kut i najlepši na Kosovu. S jedne strane ga gotovo granovesno ograđuje Ljubotrn, a od Lepenca pa tamo do iza Nerodimlja kao da su se Šarini bregovi suljnuli, i kao odjednom na domaku polja zaustavili ili da mu se dive, ili da ga ne grube. Odatle veoma blago pobrđe neosetno prelazi u ravnicu, u poznato Ravno Kosovo, koje se ispred oka, kad ga duže gledaš, stane od te ravnosti tajanstveno okretati kao da je tepsija a ne polje. A pobrđe i njegove latice pritisla hrastova sitnogorica koja nigde tako ne buja kao ovde, samo kad je sekira ostavi na miru. Gotovo sve tako do železničke pruge i do starih sela pokraj nje. Gde-gde kitice odnegovanih zabrana, pa rudine i pro– planci, sa kojih se bele kuće posleratnih naseljenika, čovek bi rekao samo onih koji su iz čežnje a ne po nevolji tu pobili kolac. Kao da su znali da je čitav taj kut bio carostavna prestonica, oborište Svrčina i Nerodimlja, pa počeli da se nastanjuju, da bi odželeli već jednom onu tešku želju za tim kletim Kosovom…

Gledam niz polje, posmatram svu ovu njegovu lepotu. Ali vekovi progovaraju i oči mi se mreže. Kao u bunilu. Slika prve zobnice, početak prokletstva. Visan sebar, krakat i plećat, sa dugom srebrnom kosom niz leđa, klanja se još strašljivo nasmejanu Muratu, držeći u ruci punu torbu kosovskoga ječma šestoredna za njegova hata, a drugom pokazujući na krcate žitnice i pune torove: zapovedaj, care, dao je Bog za junake piva i jestiva, a za konje sena i ječmena… I tako dalje što je potom bilo. Sve izlazi pred oči. Još jednom proklinjem Kosovo, još jednom mu ovako sa sedla šaljem mlaz krvave mržnje, pa naglo okrećem konja k planini, kao da hoću da bežim u njene gudure, kao da sam još rob, pa mi vala da se bunim, da se odmećem… Sa nemoćnom srditošću okrećem tome Kosovu leđa. Sa zastalom u grlu reči da je prokleto. No šumarci mame pogled. Bele kućice kao da navlaš zbog ovakoga raspoloženja izviruju iz njih. Brzo se prisećujem da su one nove, posleratne, srpske. Crnogorci, Ličani, brđani uopšte, došli da pokaju prošlost i da se i meni podsmehnu.

„Zaboga, nije Kosovo to što ti misliš, prijatelju! Evo, živi smo još, te kako!..“ Okrećem se okolo i gonim konja nasumice, a on oseća put za brda i otimlje mi se da pođe brže.

— A zar nećemo svratiti kod prote? – progovori mi najzad ćutljivi pratilac. — Eno njegove kuće!

— Kojega prote, pobogu?

— Kod prote Dejana Popovića.

— Šta?.. — uzviknuh iznenađeno.

— Još odmah posle rata ostavio je gore svoja brda i sišao na Kosovo. Samo da ga vidiš kako se naselio i izgradio!..

Začudih se ovoj novosti i nagnah konja onamo kuda mi pratilac pokaza. Veliki četvorougaonik sitnogorice beše prorešetan, gotovo na silu, onižim čestokolom. S lica, pokraj šire staze kojom smo naišli, velike ozidane i crepom pokrivene vratnice, zatvorene. Iza njih zasovnica kao u staro doba i kao da ograda nije od prošća no ozidana da bolje čuva gospodara. Unutra, u dvorištu još dobro neiskrčenom i sa neravnim stazama preko njega, vidimo novu prostranu i nisku kuću. Bez podruma je, vidi se, a udobna. Sa velikim prozorima, gospodski i domaćinski sagrađena. Da je vidna i široka, da je stanište čoveku koji se ne boji i ni od koga ne zaklanja. Vičemo da nam se otvori. Brzo prilazi jedan seljak, jamačno sluga a ne čuvar, neki stariji Kosovac, koji svakako nije nikad pušku ni prstom pipnuo. Smerno nam otvori vratnice, pomože da sjašemo, pa štuče da pozove gospodara, namigujući mojem pratiocu da dotle podrži konje.

Znao sam glasitoga protu iz brda, koga je voleo iznad svega. Njegova župa, opkoljena Arnautima, stisnuta između šarskih brda oko brze reke, bila je poslednja neharica Turčinu. Držala se u grču, u poslednjem uzmahu, zahvativši zubima njive i livade gde su nekad bili stanovi nejakoga cara. I branila ih od Arnauta i spahija. A on prkosan, bogat i pomaman, hajduk i sveštenik, zatočnik i krvnik, od šale ubojica i veliki vitez, uvek na hatu i s puškom preko krila, nije donosio Turčina koliko svojega momka, kojega je uvek najmljivao između Arnauta. Kratak, plećat, riđ, zelenih zlih očiju bio je oličenje prkosnika, dahije i ubojice. Nikad bez osmeha, vazda pređe gotov da pođe u poteru i puškaranje no u crkvu, taj čovek je bio ono što je Turčin uklesao u zapoved za sebe: „Čuvaj se od očajne puške srpske“. Sećam se kad je silazio u Prištinu: praznik je to uvek bio za čaršijsku raju i pomama kao da su joj sa Prepolca već javili da niz Malo Kosovo nastupa oslobodilačka vojska. Ili kad bi došao na kakav sabor po prizrenskoj okolini. Silnici, koji bi tamo dolazili da koga ucene ili posmatraju jedre snaše, odmah bi se povlačili u manastirske konake da na brzinu ručaju i brzo se raziđu: nisu mnogo voleli da se sret– nu sa čudnim popom…

A sad, u slobodi, taj čovek napustio svoja brda, svoje čardake i seljačko gospodstvo, pa sišao u ovu kosovsku šikaru da ponovo skućava. Zašto? 3emlje je i gore dosta imao, šume i planine još više, lova i lepih izgleda takođe. Što nije sišao u grad, kad se već pomerio sa rodnoga praga?..

Protu Dejana Popovića zatekoh u pčelaniku. Iznenadih se njegovoj promeni. Nije ostareo, ali se preobrazio. Na njemu ni redenika, niti za pojasom revolvera, koji je samo za vreme službe spuštao na žrtvenik. Odelo, iako novo i čisto, opet prosto n veoma seljačko. Mesto kicoškoga ćurčeta običan kratki mrki gunj šarplaninski, na nogama veoma jednostavna plitka obuća. Njegovo lice smerno, izraz dosta mekan, u očima nekako splasnuo onaj njegov poznati jedak osmejak. U rukama mu duge ćilibarske brojanice kao da je pregao da postane podvižnik. Budi Bog s nama, danas!..

On me toplo zagrli, ali ne podiže na moje traženje ruku da me blagoslovi kako je nekada samo on umeo, naročito kad gledaju Turci. Pa mi pokaza kuću i okućnicu, pčelanik i voćnjak tek u začetku. Zatim me uvede pod venjak na jednom uzdignutijem mestu odakle se vidi ceo deo Kosova. Očevidno beše se obradovao poseti, te se staraše da bude i veseo i gostoljubiv.

— S kim si ovde, proto? – upitah ga polako, začuđen što nikoga od čeljadi ne vidim.

On se nasmeja:

— Pa zar nisi čuo da sam sasvim ostavio brda?

— Tek sad vidim.

— Ovde sam samo sa dva najamnika. Gore sam ostavio popadiju, sinove, kuću, sve. Ostavio brda i sela, koja sam čuvao dokle je bilo potrebno. Ostavio ih u dobru. Sad neka kuće bez mene. Ako im valja!..

— I ovako sam?

— Sam. Gore sam ostavio kerove, raspasao oružje i obesio ga o klin. „Sad otpusti slugu svojega, Gospode!..“ Rekao sam to u potoku ispod kuće, kad sam je napuštao, i tu sam zakopao pređašnjega Deli–Papaza, tvojega staroga i manito– ga protu. Jest: razoružao sam ga, zbacio sam svu onu staru silinu sa njegove duše, iščupao mržnju iz njegova srca, izagnao onu nenasitu neman iz njegove unutrašnjosti, pa ga kao brava zaoglavio i sveo na Kosovo u ovo šumarje kao kakvoga najobičnijega božjega prostaka. Ha, ha, ha!.. Je li ti dosta?!..

— Čudnovato, prosto!

— Nimalo!.. Kaluđeri i derviši traže potoke i dubrave za svoje manastire i tekije. A ja izabrah ovo mesto i kupih ga za svoje stare dane. Vidiš li ovu lepotu Božju? Čovek danima može i gladan da posmatra, jer mu se duša odmara… Dete, hoću da se odmorim i da na sebi vidim što sve može čovek…

— Ali zašto si upravo napustio brda?

— Pričekaj malo, samo malo, pa mi neće biti potreban ispovednik na poslednjem času…

Sto u venjaku bi brzo postavljen i navaljen zakuskama i svežom ribom. Uz vrlo staru medovinu poteče njegova priča bez nameštanja i uvijanja. Prosta, odista, kao ispovest.

… Poznat je vrlo dobro njegov tegoban život u brdima. Narod je ne samo mučen i grabljen, no mu je i svako dostojanstvo bilo oduzeto. Kad je on kao mlad pop prvi put projezdio kroz nuriju na sedlu, svi arnautski prvaci i spahije su mu poručile da sedlo ostavi u popadijinu vajatu a na kljuse metne samar, kao što i priliči vlaškom popu… Trpeo je donekle, pa se posle i sam pomamio. Nabavio sebi martinku, naoružao selo i kraj i kliknuo sve na otpor. Kupio sebi konja dobra, udario mu kite i rese, ispravio se i osilio. Od nevolje, ne iz nekoga pustoga junaštva… Pa se otpočelo. Čekali su ga po zasedama, gađali. Grabili njegova stada, ubijali seljake. Zasukao i on rukave. Čekao i ubijao koliko je mogao. Pripremao krađe i grabeže, činio svako čudo Arnautima da im se samo sveti, pa se još udruživao sa čuvenim arnautskim hajducima za pljačku i ubijanje. Sreća ga je čudno služila da je izašao na glas, da ga se strašno boje i da nekako sačuva glavu do prvoga oslobođenja.

Do velikoratne najezde bio je vitez prema susedima: ni jednoga inoverca nije ni mrko pogledao. A kad je ispred Bugara utekao u planinu, na njegovu je kuću prvi nasrnuo čuveni Met Firaja. Neka mu je prosto što je kuću opljačkao i čeljad zastrašio. Ali je najzad otvorio njegov kovčeg i obukao njegove odežde, čuvane za ukop, nagoneći popadiju da ga bez pogreške odene: stihar, pa epitrahilj, pa narukvice, pa odeždu. Ni nadbedrenik nije zaboravio. I to neka mu je s jadom prosto. No taj čovek nagnao njegovu popadiju da napuni kadionicu žara i tamnjana, pa da pođe ispred njega i kadi oko smetlišta u dvorištu, koje je on triput obišao, mrmo– leći neke reči tobože da ga osveti. E, to prota Dejan Popović nije mogao ni da zaboravi, ni da oprosti. Onda…
Po povratku iz bugarskoga ropstva, još slab i izgladneo, ščepao je pušku, pozvao svoje sinove i pošao u zasedu Met Firaji.

– A on, kučka, Bog da ga sad prosti, zatvorio se u kulu, pa nikako da iziđe. No ja ustvrdoglavio. Petoga jutra on iziđe i pođe putanjom kroz šumu ka kladencu. O ramenu mu turska brzometka, za redenikom veliki nemački revolver…

… Naredio je sinovima da ostanu na mestu i da niko ne sme puške opaliti, a sam sišao na putanju ne skidajući još puške s ramena. Nailazi Met Firaja. I zemlja je u tom trenutku lica imala. Zbunjen, preplašen, mrtvo korača i mutno, a još zverski, pogleda.

– O, Met Firaja, a zar još šećeš po zemlji! — viknuh mu, i on stade kao ukopan, ali bez znaka kakvoga novoga stra– ha.

— Skidaj pušku da se junački ubijemo!

On gotovo nesvesno skide pušku i tupo me zagleda, ne govoreći ni reči.

— Udri! — viknuh mu i podigoh svoju pušku; podiže i on.

— Udri, bre, junače! — viknuh jače, počekah trenutak, pogledah ga još jednom, pa opalih, on se okrenu i pade nauznak bez duše.

Prota mu onda priskočio i seknuo svoj revolver da ga za nasladu izrešeta. Ali mu spazio izraz mrtvih očiju. Čudo. Taj izraz je bio toliko mek i primiren kao da taj nekadanji silnik hoćaše da progovori kako je sve besmislica: i njegovo nekadanje silništvo i protino junaštvo i osve– ta, i Lazar i Murat, i cika pušaka, i jeka gusala i laute, i brda i Kosovo…

— Nećeš verovati: u životu sam pobio toliko ljudi i nikada mi srce nije štrecnulo nad njihovim telesima, a sad mi se nešto prekide u duši n osetih i bol i sram i strašnu ljubav prema krvniku, ovakom istom mučeniku kao što sam i sam. Klekoh kraj njega, poljubih ga u čelo, pokrih rupcem, pa onako, ni sam ne znam što i po kojem zakonu, počeh mu iznad glave nešto čatiti, sve dok me stariji sin ne trže i ne nazva budalom i čovekom koji nije više za pušku no za manastir Devič, kamo se vode svi šenuti od pameti…

— Pa posle, proto?

— Eh, posle!.. Eto vidiš. Malo sam ti već kazao… Nisam više mogao gore da ostanem. Prelomilo mi se na duši. Pobegao sam ovamo. Da postanem derviš ili kaluđer, ako hoćeš. Kosovo sam izabrao za manastir ili tekiju, koje ti je po volji. Jer ono je mesto za primirenje. Groblje je. A na groblju čovek najlakše razgovara sa sobom. I na mesečini i na vedru danu. Stari sam ja opet krvnik. Ne dam se lako. Eto, gledam odavde niz razboj, ređam svoje doživljaje, pominjem turske grehove. I razgovaram sa svima koji ispustiše dušu na ovom polju i oko njega. Izvodim ih na mesečini po ovom čičvarju kao jariće. Skaču oko mene po celu noć kao lanad sa žile na žilu ogromnih bukava. Svi, i Turci i Srbi. Pa im kadikad podviknem: „A, bre, krvnici jedni, koji vas nečastivi nagna da nam ostavite ovoliko prokletstvo da s najtežom mukom umiremo ne kao ljudi, no sve kao besovi, kao krvožedne životinje?!“ Podviknem im, zacerekam se n dođe mi ogroman ćef što su se tukli, što je celo Kosovo neprekidno groblje. I, grešan, uzviknem da su oni krivi, a ne ja. Jer sam ja samo njihovo ispaštanje. Pa se vazda u tom prisetim Met Firaje i njegova poslednja pogleda. „E, proto Dejane, prosta ti sva krv, ali tad… tad si trebao da budeš jači od sebe. Trebao si da spodbiješ i svoju i Metovu brzometku, da zavrljačiš u granje, pa s njime zajedno pođeš kroz sela i progovoriš novu reč…“ Ali ne dade se, da bi ovo nastalo. Pobegao sam ovamo. Razgovaram sa svojim pčelama, zurim niz Kosovo n danju n noću i mirim se sa njime. Samo kad me odviše uznemiri Met Firaja, ja uzjašem konja, koji mi je jedino iz prošlosti, pa odjurim do Babljaka, do Lipljana, i to noću, i razgovaram prijateljski s njime: „Ne ljuti se, bre, Meto, na mene, Kosovo je krivo…“

— A služiš li, proto, kad?

— Ne. Ne više posle Metove smrti. Osetio sam olakšicu kad sam saznao da na to nemam prava. Sam sebi sam presudio. Sam sebe sam raspopio. Hoću da umrem kao čovek. A pre sam služio i u krvavim haljinama. Sad ne mogu i neću, jer ovako kao derviš, kao običan rab gospodnji, služim noću na mesečini drugu službu, skidam prokletstvo s Kosova i onoga Babuša s prvom zobnicom ječmena… mirim se s kobi da mi Met Firaja na onom svetu ne bi rekao kako sam vlaški slabiković…

Prota Dejan Popović. Zagonetka. I nekad i sad. A najviše sad. U svojem mrkom šarplaninskom gunju mesto ćurčeta kunetinom postavljena; pod plićom surom kapom mesto kamilavke koju ni pri krađi nije zamenjivao; u skromnim belim čakširama, optočenim sa po dva seljačka gajtana. Na svojem derviškom i podvižničkom pragu. I u najčudni jem manastiru na svetu…
Nazad na vrh Ići dole
Zmaj Ognjeni Vuk

Zmaj Ognjeni Vuk


Number of posts : 590
Age : 35
Peпyтaциja : 3
Registration date : 26.10.2010

Kosmetske price Empty
PočaljiNaslov: Re: Kosmetske price   Kosmetske price EmptyNed 14 Jul - 12:12

Kosovske priče – U nebranom groždju

Pripovetke i priče sa Kosova Grigorija Božovića kako je prošao arnaud koji je imao dve žene u Turskoj





U NEBRANOM GROŽĐU



Kosovske priče - U nebranom groždju ili Arnaud sa dve žene albanke u narodnoj nošnjiPo svojem sasvim iznenadnom povratku iz Anadola, Selim Druština tiho i nekako snuždeno seđaše na prostiraču pored odžaka u odaji novice Preležanina. Došao mu je rano u pohode k iznenadio ga kao da je, čudom, izbio sa onoga sveta. Njihova dva sela razdvaja samo nevelika Jagnjenička Rijeka, a Preležanin ne bejaše dotle znao za njegov povratak iz Turske. Povratak!.. Zar je to mogućno? Arnautin, musliman, da se povrati iz svojega carstva? Doduše carstva bez sultana, ali opet svojega, turskoga? To je za svakoga čudo, pa i za njega. Znao je on tu stvar vrlo dobro. Za turska vremena nekom Kolašincu padne na pamet, gotovo tek onako, da seli u Srbiju. Neće Srbin da bude više raja, da dočekuje age i spahije, pa preko Kopaonika i nikad više natrag. Tako i mnogi Arnautin. Dobro selo, plodna zemlja, puni tori i obori, ali mu nešto nije draga šajkača. Učini mu se da je tamo na istoku bolje i da mu je dužnost da seli. Pa se dosele niko sa sela iz Turske ne povrati, osim njegova suseda Selima iz Čabra, tu prema Prelezu. A vaistinu Novica Preležanin bi se manje začudio kad bi na njegovu mestu video Derviš-bega koji je do svojega bekstva tolika zla počinio!..

– Te to si ti, Selime?

– Baš ja glavom, kao što vidiš! — odgovaraše Novici Selim već deseti put, srčući kavu i pušeći.

Selim Druština bio je čudan čovek mimo sve Arnaute mimo sve svoje brastvenike. Bio je vrlo imućan, imao čak i dve-tri kuće čivčija. Dok su drugi i tanjega stanja držali odaje i sluge, zanimali se javnim arnautskim poslovima, pljačkali i presecali globe, dotle je on u tišini obrađivao svoje imanje, ne želeći da se čuje niti da se ističe. Nikad nikoga nije ubio, ni opljačkao, ni potkrao, ni zajeo. A ceo svet je mislio da je zlica i opak i da je u stanju lakše ogrešiti dušu, no se napiti vode posle teško prevaljena otkosa u petrovske vrućine. Zato se okolina i bojala od njega. Vrstan izdanak doseljenika sa arbanaških gora, on je bio omalen, crn u licu, sjajnih upalih očiju, uvek zverasto ćutljiv i namrgođen kao čovek koji samo o zlu misli. Niko ga nije video da se razvedri ili nasmeje. Kad su mu po očevoj smrti pale u deo one dve-tri kuće Srba čivčija, okolina je pomislila da će od njegove zloće propištati i malo i veliko. Međutim, bilo je drukčije. Nije im dolazio, nije im dosađivao: primao je bez reči što bi mu svake jeseni doneli. Oskudnih godina je čak i vraćao na prost zajam svu svoju četvrtinu. Ali ni za koga nije imao ni lepu ni lošu reč. Ćutao je i, na izgled, prezirao. Prezirao ih, kako se čivčijama činilo, baš zato što su čivčije, što su raja, što su u jednoj slaboj veri. Inače on bi kadgod došao k njima kao što rade drugi Arnauti i okusio njihovu hleb i so. Naprotiv: nikad ga niko nije video za srpskom sovrom, osim što bi u tri godine jednom svratio kod Novice Preležani– i popio kavu, tu u njegovu prisustvu ispečenu. U Ramazan su hodže odsedale kod njega, klanjao je pet puta svakoga dana: retko je koji Kolašinac pregazio preko Čabranskoga Broda a da ga ne vidi kako uzimlje avdes. U tome pogledu Ibar je bio potrebniji njemu no svima ostalim Čabranima. Ali sve to ukupno učinilo je da svet u njemu ne vidi jednoga mirnoga i u suštini čestitoga Arnautina, prostoga muslimanina koji je od te tako stečene vere živeo, no ohola i zla Turčina koji prezire i mrzi sve što na čelo podiže tri prsta. Gotovo bolje o njemu nije mislio ni sam Novica Preležanin, iako je znao za njegovu čestitost i česte novčane usluge…

— Pošten je kao derviš, tako mi duše — govorio je on seljanima često — a mrzi nas i libi se od nas ne kao kakva mrtva Turkuša anadolska, no baš kao kakva divlja baba!..

Toga radi niko se nije začudio kad je Selim Druština isprodavao sve što je imao, platio poreze i prireze i uzeo putnu ispravu za Carigrad. Pred sam polazak uzeo je još jednu ženu: našao se junak Arnautin i poklonio devojku jednom takom čoveku kojega vuče srce na istok, za svojom verom, kako se odmah objašnjavalo…

Preležanin ga bejaše primio sasvim svojski. Prvo zato što ga je ipak u duši voleo, a drugo — što je takva zapovest njihova kraja. Osim toga i sažaljenje se probudilo. Bez golemoga jada ovakav se čovek ne vraća u državu druge vere. Zna on dobro Selima Društinu. Zna, zna… Zato se staraše da prema njemu bude pažljiv i ljubazan i da mu kako ne pozledi ranjeno srce. Jer je ono svakako teško ranjeno, kad ga je opet povuklo ovamo. Nema druge… Govoraše sa njim samo arnautski da bi ga na taj način odobrovoljio i raspoložio. A Selim to osećaše i beše mu drago. Izgleda da je tek sad video i ljude i zavičaj. Nešto je jače ostario, sumornost mu se podvukla, lice još crnje, oči dublje upale, ali u svoj snazi neko svečano primirenje, preko surova i zla izraza tanko-tanko se prevukao neki duševni smešak. Kao posle sloma, kao pri ozdravljenju. Tu samo na uglovima očiju. Bol i prebol bejahu u izmirenju. Litica se pomamno navalila na snažnu planinu. Ove — kao da su zaključile za takvo stanje ne primirje no večiti mir…

— Što me ne pitaš, Novice, zašto sam se vratio natrag? — upravi Selim svoje već prijateljske oči put domaćina.

– Nije u običaju, Selime!

– Eh, nije u običaju!.. Već desetu kavu ispijam kao Omer iz Ribarića kad je išao sa Ali-Dragom, pa nije žalio njegove ogromne kese sa kavom i šećerom… A ti ne pitaš!

— Ne mogu da se nakanim, Selime…

— Vala da možeš… Ostavi stare običaje. Bilo pa prošlo… Kamo sreće da sam malo bolje gledao!.. Eh, eh, more, Novica: što ne znadoh da se ne jede sve što leti!.. Pitaj, more!..

— Ne mogu, u mojoj si kući…

– Onda, slušaj!..

… Mislio on da ide u muslimansku, tursku, zemlju i da će ga tamo dočekati kao brata. Čim je stupio nogom na granicu, prišao mu je čudan zaptija i drsko skinuo ćulav s glave. Tresnuo njime o tle i počeo da se bezobrazno kezi: „Arnaud?.. Bošnjak?.. A, Arnaud!.. Arnaud, Arnaud?!“ — dodajući trista anadolskih neuljudnih izraza, inače kod njih uobičajenih, i preteći glavom. Iz policije ga pustili tek pošto su mu rekli kako je nezakonito što ima dve žene i pošto su mu na glavu metnuli nekakav kačket. Bilo ga sramota od žena. Zamisli, izgledao je kao kakav Bugarin… S jadom stigao u Carigrad, o kojem se toliko peva. Kad ono u zli čas. Nigde ni fesa ni Turske. Ljudi obrijanih brkova, idu po gradu pod šeširima ili gologlavi kao ludaci. A žene sasvim otvorene, gole do ramena i do iznad kolena. Smeju se, graše i razgovaraju s kim hoćeš. Minareta kao pusta, retko da čuješ mujezina. „Klanjaj sad, Selime Selmanov iz Čabra, u jade velike: zlo ti tvoje turkovanje i u priču!..“

— Paša Zotin (tako mi Boga), Novice, đaurskijega mesta ne može biti na svetu!

… Nadao se on da Turska i nije u Carigradu. Njega je pritiskao Englez i svaki đavo iz Evrope i opoganio, a Turska je onamo preko mora. Tamo će se nekako skrasiti. Pošao i zatražio da ga nastane oko Eski-šehera. Slušao je od hodža da je to drevno i sveto mesto tursko. Odredili mu neko selo kraj grada i dali zemlje. Pomogli i da se nešto kuće podigne. U selu džamija, hodža, drži se vera, klanja se. Ali čudan je čovek Anadolac: pilji tuđim ženama u oči grđe no kakav zadrigli kaluđer kad u rano doba zađe po selu tobože da sveti vodicu. I malo-malo pa šapnu: „Ovaj Arnaud ima dve žene!..“

Krio je svoje žene više no tržnim danom kad kroz Čabar prolazi bezbrojan svet za pazar. Nevolja grdna!.. Kad jedne noći upao u njegovu kuću gotovo bez daha Muharem– efendija iz Banjske. Onaj što je imao kuću baš ispod crkve. Nastanili i njega u ovom selu i dali mu za učitelja. Bilo mu je vrlo dobro. Ali u selu bio neki bogat Anadolac i imao svega jednu kćer. Nije devojku, no da prosti Bog i obraz — pravu hatkinju. Dopao joj se naš Banjštanin i nagnala oca da ih privenča i da mu prepiše sve svoje imanje. Kad druge večeri po svadbi zateko naš Banjskalija svoju ženu ispred kuće sa srpom na ramenu a nameštenu kao o Bajramu. Šta ćeš to, hanuma?“

— „Idem u to i to selo na žetvu, na mobu. Vidiš kako je divna mesečina, ječam stigao, pozvale me drugarice udate i neudate. Biće veselje, zirne i gočevi, eh Anadol je ovo i praznik za mladost kad pada ječmeni snop!“

— „Aman, pa ti si moja žena!“

— „Ali nisam robinja“.

— „No ja ne dopuštam!“

– „Kad bi te neko i pitao, bre!..“

– „Ćuti, kučko!“

— „Hajde, budalo arnautska!.. Ako se bojiš, a ti za mnom, pa mi drži učkure!“

— Tako mi dina, tako mu je rekla, Novice, ne čulo se odavde!..

… Tada mu se skamenilo srce i smrzla duša. Može biti da njegove žene neće ovako tražiti da idu po mesečini na mobe čak u druga sela, ali će to sutra raditi njegove kćeri i njegove snahe, ako ih bude imao. Teško njemu da to vidi s očima! Zato je prikrivao nekoliko dana jadnoga efendiju i onda ga krišom otpratio do mora. Srećno je utekao i eno ga sad u Vučitrnu, ali ne sme nikom ni da se izjada. A njega, Selima, pozvali jednoga dana u opštinu sa obema ženama. Bio je tamo ceo medžlis i puno naroda, državni činovnik i sreski imam. Na njegovo čudo naredili da se njegove žene obe otkriju. „Šta su ti ove žene?“ — upitali ga

— „Supruge“.

– „Obe?“

— „Obadve“,

— „E, to naš zakon ne dozvoljava!“

— „Pa ja sam musliman, vera mi daje“.

— „Jok, ne daje više, u zdravlje Gazi-Paše“.

— „Aman, efendum!“

— „Ćuti!“

— „Aman, ako ne daje zakon, da se odmah vratim, samo mi dajte moje žene!“

– „E, vidi ti Arnauda: star pa hoće dve žene i jednu mladu kao rosu… Ova valja nama, ova mlađa. Eto baš za ovoga agu ćemo da je venčamo…“ Ne može da se seti šta je dalje bilo. Okrenula mu se opština oko glave, oni Anadolci, sve. Izleteo je napolje kao oparen, da li sam ili izguran, ne seća se, tek kad se rasvestio, video je samo stariju ženu kraj sebe. Mlađa je zadržana. U neko vreme seknuo se od svoje babe da pođe nazad i pogine za svoj obraz…

— Ali, Novice, valjda stotinu Anadolaca stojaše ispred opštine i kao mahniti zaurlaše: „Ua, Arnaud, Arnaud-budala!.. Em kopuk, em dve žene hoće!.. Samo priđi ovamo, pezevenk–Arnaud!..“

Šta je mogao da radi? Imao je još nešto zlata kod sebe, otišao u grad s babom i prijavio se vlastima za povratak, jer mu tobože podneblje ne prija. A Turci su se i uverili, jer su i mrtvi po Anadolu bolje od njega izgledali. I overili mu putne isprave za Kosovo, kazu mitrovačku, selo Čabar. Vratio se da ovde ispusti svoju dušu. I legne pokraj dedova u zavičaju svojem. Sto pedeset godina su oni zakopavani u Čabru. Biće i za njega mesta. Neće ga barem Anadolci, nikakva vera na ovom svetu, spuštati u grob svojim skrnavnim rukama. Ne mari ništa što je ostao bez imanja ovde, gde ima i ljudi i duše…

— Novice, po Bogu od sada brate, eto izjadah ti se. A ti ćuti i ne kazuj nikom. Rekao sam u selu da mi je ona žena umrla. Eh, brate, nema čistije zemlje od naše. Ovo je Turćija, a ono tamo crni obraz. Ako te lažem, prošao i kod Boga onako kao u Anadolu!..
Nazad na vrh Ići dole
Zmaj Ognjeni Vuk

Zmaj Ognjeni Vuk


Number of posts : 590
Age : 35
Peпyтaциja : 3
Registration date : 26.10.2010

Kosmetske price Empty
PočaljiNaslov: Re: Kosmetske price   Kosmetske price EmptyNed 14 Jul - 12:13

Kosovske priče: Ljuta pravoslavka

Kosovske priče Grigorija Božovića kako je muž postao poturica a žena ljuta pravoslavka





Ljuta pravoslavka

Kosovske priče Ljuta pravoslavka i muž poturica - albanski vojnici u Turskoj vojsci. Još pre dvadeset dana susedi su joj doneli tu crnu vest, u koju ona nikako nije mogla verovati. Kaludrani su bili u gradu jedne subote i na trgu saznali od čudno zadovoljnih Arnauta da se njen muž. a njihov seljanin Miloje Krasić poturčio. Lepo, istinski, kako su inoverci nadugo n naširoko pričali, otišao kod kadije, dao pred svedocima izjavu da se odriče od svoje slabe i hoće jaku tursku veru, pa se u petak pre podne uz bubnjeve i zurle, uz veliko tursko veselje i radovanje, poturčio. Tome najpre ni Kaludrani nisu verovali. Pobogu. zar može Kolašinac verom okrenuti? Zar može pomazan čovek preći u tursku veru? Kad se zna da se taj znak hrišćanski ni kroz vekove ne može sa čela izbrisati? Kad je stari prota uveravao na jednom saboru u Dubokom Potoku da to osvećeno mazivo prodire kroz kožu i na samoj čeonoj kosti urezuje Hristov pečat kao na poskurniku, te da se i na onom svetu zna ko je ovamo u čijem Toru bio, pa turčio se ili šokčio koliko mu god drago?…

Ali su i ti prosti seljaci koji ovako naivno mišljahu brzo svojim očima uverili se da je istina što su ludi na trgu pričali. Na svoje strahotno zaprepašćenje poznali su svojega suseda Miloja Krasića u ogromnoj gomili Turaka koja je išla po gradu. Opet sa bubnjevima i urešenim Ciganima, ta litija vodila je prebledela Miloja od kuće do Kuće, od trgovine do druge, da se Turci obraduju svojoj prinovi, svojem novom bratu Turčinu, i da ga daruju. Ko novcem, ko čohom, a ko opet kavom i šećerom. Da mu bude medeniji novi život, da bi izišao iz rajetinske rđe i da bi mu se još na prvim koracima usladilo turkovanje, čoveče… Obukli ga u, Srbinu, smešnu odoru, u nekakve polovne crvene šalvare, mintan od basme n veoma iznošenu đečermu staroga kroja. Na noge mu nazuli nove crvene jemenije, a na glavu natukli fes sa bednom čalmicom i još smešnijom kićankom od zelene nepredene svile. Bože, smešan i bedan se učinio seljacima njihov Miloje onako prerušen. Do juče naočit seljak, postao po njihovu računu ajmana za poćak, pravi ciganski ceribaša: e, zakleli bi se oni na sve četvero časnih posta da i ceribaš ozbiljnije stoji na derviškom ćulavu onaj krajičak lisičjega repa no njihovu tužnom Miloju ona smešna ugužvana zelena kićančica!..

Kad su sve to videli, od jada im preseo i Trg i trgovanje. Grad im se u pakao pretvorio a po obrazu blato ošinulo, te jedan mimo drugoga pojurili gore ka Kaludri. Sve do svojega sela nisu od bruke smeli nikome ništa reći. A posle, održavši zbor, pošli Milojevoj kući i izvestili njegovu ženu Bogdanu.

— Ne može to biti ovoga svijeta, sinjoj kukavici! — zavapila ona i skamenila se na mestu.

— Može… ti da si zdravo n to dijete pokraj tebe!… Može, Bogdana, na veliku sramotu našu. Viđeli smo svojim očima… I za ime smo čuli: od juče ti je on zlosrećnik ne više Miloje, no Mustafa, sin Muhamedov… Ti da si zdravo!…

Novi Turčin nikako nije dolazio svojoj kući u selo. Turci su ga neprestano držali u gradu, gostili i darivali, hrabrili i utvrđivali u novoj veri. Ali od te subote ravno do druge, Bogdana je svako jutro izlazila na pomol iza kuće I u glas naricala sa svojom srećom, za svojim domaćinom. Cvilili i drvo i kamen. A prve nedelje, pomislila na svoje dete, uzela ga za ruku i sišla u Duboki Potok. Tamo se u starinskoj crkvici pomolila Bogu i svecima i za njega i za svoj razum: ispod sudbine nema se kud — bilo bi grđe da uzme goru…

Toga opet, dvadesetoga večera po Milojevu turčenju, Bogdana bejaše ostala sama sa sinčićem u kući. Susedi su već računali da joj je bol malo oduminuo i da je mogu ostaviti samu. Uostalom, kuća joj je bila nasred sela, sasvim uz druge bliskih rođaka njenog muža. Skromna planinska krivača, pokrivena slamom do zemlje i ograđena plotom, bez ijednoga prozora. Pri otškrinutim vratima, kao što to svi po selu čine dok ne legnu, Bogdana je nešto radila oko naćava, koliko da zabašuri i sebe i svoje dete da je ne zapitkuje kad će mu otac doći. Čekala je tako da mu se pridrema i da zatraži da ga vodi u hižinu kraj kuće i položi u nemeku seljačku postelju. Napolju nastala tiha i topla letnja noć, a selo se već smirilo od žurbe i žagora. Dok njeno dete iskraj ognja iznenadno i izbezumljeno ne vrisnu

— Turčin!.. Ne daj, dado!.. Turčin!..

Na detinju vrisku Bogdana se plahovito prenu i spazi nadno kuće, nedaleko od vrata, svojega muža. Zbunio ga sinovljev poklič i stao ukočeno kao stup. Ni da korakne napred, ni da izrekne kakvu reč. A nauman je bio da uđe odvažno, da prvim svojim držanjem osvoji svoju domaćicu i Spase sebe od njenih prekora. Preko ruke je držao velike kosturne bisage, pune raznih darova, čime je mislio da zbuni i ženu i zavara dete. Da mu se obraduje, da ga primi i da mu lakše bude. Još uz put je slagao reči za prve pozdravne rečenice svojem ognjištu i svojoj porodici kako to novi negov zakon propisuje. Neće se glasnuti ispred kuće, neće s Praga naturiti božju pomoć, no kad bude ušao unutra, kad ga Spaze, jedro će izgovoriti: „Selam aleć Turcima, a pomozi Bog raji!“… Međutim, rodni prag bio je jači od nove zapovesti. Snaga mu se ončas nekako u kamen pretvorila, a usta zavezala kao od najveće strave. Prebledeo, smutio se, te mu još smešnije došle i šalvare i bedna čalmica oko glave. Nikad Bogdana nije mogla ni sanjati da je njen Miloje postao tako bedan Mustafa, ne silni novi Turčin, no onaj pravi pravcati Mustafa Ciganin koji po Kolašinu prodaje kotarice i prosi…

Premerivši ga još jednom od jemenija do smešne kićanke, Bogdana pisnu kao guja, potrča te zakloni snagom svoje dete i ščepa iz ognjišta veliki žeg:

— Kuku, zaista Turčin!… Zaista Mustava i niko njegov!

— Bogdana!… Ne stravljuj to dijete! — promuca Miloje drhtavim glasom, a meko i nekako svojski.

— Napolje iz kuće, Ciganine crni! Nadvor i ne plaši mi dijete! — kriknu ona ponovo i podiže put njega ožeg. Bejaše kao lavica odlučila da mu se, baci sa tim jedinim oružjem u ruci dokle jedno od njih dvoje ne padne mrtvo.

No on, čisto i ne shvatajući kakva mu opasnost preti, iznemoglo koraknu na prekladu, spusti teške bisage, dohvati jednu stoličicu, starački se spusti na nju, i duboko, tužno dahnu. Pa zbunjeno i bolećivo pogleda na dete, potom na ženu. Tup izraz bespomoćnosti obli mu lice kao svakom komu je svejedno što će sa njim da urade.

— Pričekaj, Bogdana, ima za to vremena — promuca tiho i svojski. Smiri se… Došao ti je u kuću gost… Dobro, gost… Ne domaćin, ne Mustafa, no đavo iz Kudrinja… Ali gost… Radi ovoga praga i đeteta!… Pričekaj… Zatvori vrata… Razgovorićemo… Daj mi da pogledam svoje dijete!

— Kuku meni, što nas ovako ojadi! — još jedanput huknu nesretna žena, pa spusti ožeg i presečena u snazi priđe te zatvori vrata.

Preplašeno dete odmah zatraži da spava, te ga majka položi iza ognjišta, pa ni reči ne govoreći ispeče mužu kavu, jednu i drugu, i postavi mu sovru da večera. Ali se utom nešto priseti:

— Pićeš malo rakije?

— Što da ne, ako je Bog dao, Bogdana!… To mi zakon ne zabranjuje… E, Vino i krmetinu samo ne spominji… Daj donesi da popijemo po koju!…
Bogdana brzo donese iz hižine pun veliki vrč dobre stare rakije sa zadenutim strukom osušena stara bosiljka u grliću. I po svima seljačkim propisima stade ga dvoriti i pojiti kako to priliči kao da je kakav pravi stranac. Samo je prvu čašu Miloje popio onako kako to rade pravoslavni seljaci: nagao je lagano i gutao gutljaj za gutljajem kao što se pije hladna voda. A posle, kad je utolio zinulu halu za pićem, prisetio se svoga novoga položaja i ispijao čaše na iskap, onako turski, u jednom gutljaju.

— Zaželio sam se rakije. Bogdana. Nijesam je do večeras okusio otkako sam iz kuće ono izišao. Nijesam mogao da se nakanim: bilo me stid…

— Pa sad, nesrećniče?

— Sad nije… u svojoj sam kući.

— A od mene?

— Što od tebe?

— Što si učinio tu bruku!… Sa sobom, s kućom, s đetetom, da dovijeka ostaneš kao uklin u narodu…

Sipaj mi rakije, duše ti!… Rakije, i ostavi te razgovore večeras…

— Neću da ih ostavim. No gledaj!… Zdrav si i pomozi Bože!… Okreni, Gospode, naoposleno!.. Zdrav si! — nekako veselo i preobraženo iskapi Bogdana čašu, odmah je nali i nagna čoveka da je ispije.

— Tako, ženo!

— A da, bogme!… Okreni, Gospode, na onu drugu stranu! Tako… Evo još po jednu — dim u dim: oveseli Bože, a zdrav si, Moj Miloje!…

— Šta?… Kakav Miloje, ženo?…

— Takav, ako Bog da!… No ispij je najprije!… Tako!… Na zdravlje!… Hoćemo da se napijemo večeras. Ti znaš da ja ne pijem, ali noćas hoću, zbog tebe… Lijepo ćemo se napiti, večerati, pa kad zora počne pucati, mi dijete za ruke pa preko Ilinice na Ibar, a odatle preko Kopaonika u našu Milu Srbiju!…

— Nikad!… Kakva Srbija, ženska glavo, u priču ti bilo!… Ja sam se poturčio, ja sam Mustafa sin Muhamedov… Sipaj mi još rakije, pa ćuti!…

— Nije ta, Miloje, ne!.. No ćeš me poslušati. Bilo što bilo. Bog će oprostiti. Bio je zulum, nijesi mogao da se izvučeš od Turaka…

— A, ne. Dragom mojom volom sam se poturčio. Čuješ li, dragom volom!… Nijesam mogao više da podnosim u onoj vašoj slaboj vjeri i da čekam tu vašu nejaku Srbiju… Čuješ li?… Tu vašu malu Moravu. koja se kočoperi i uzimlje svijet na vrat, a nema je ni koliko dobar turski vilajet. Čuješ li, mrzim je! Stala proću silnoj otomanskoj carevini a slabija je, čuješ li, od mrtvih Društinaca iznad Mitrovice. Pa nas laže sve nekim oslobođenjem. A kamo ga? Zar da čekamo do Boga i do vijeka? Nijesam ja lud, ženo!.. Pođem u ljude ili na sabor. Sve izgubilo pamet. I knez i proto i onaj mrtvi Neđeljko Škipac što ide u manastirsku pisaniju. Sve: Srbija, Srbija; Kosovo, Lazar. Miloš; ćeraju Turčina u Šam preko mora, a on šalje u moj Kolašin mrtvoga Muta Tasildara da učetvere ubilježi ono danka što nam knezovi razrežu. Drži se Turčin, ženo!.. Ne brine on što Avram Luković i Nastasije Krompir uz gusli ne ostaviše ni đavoljega Turčina… Dosadilo mi I dojadilo sve to. Sve je to silom uzbrdo. Sva ta nadanja i čekanja. Neka pusta ostanu, a ja nijesam budala; hoću da carujem a ne robujem, izabrao sam carsku, jaku vjeru. — Bogdana, čuješ li, ne zbori više, Turčin sam i već turski sin, la ilj-Alah, Alahu ećber! Tur-čin, ženo, do vijeka i amina, ako ti oči pomažu!… Zakameni, pa samo daj rakije!..

Bogdana se uzdrža, jer vide da ga rakija još nije potpuno osvojila. Dodade mu još neku čašu, i sama popi još jednu pa mu prijateljski sede uz koleno.

— Ali ti ćeš me opet poslušati — poče ona šapatom i previjajući se oko njega — da bježimo u Srbiju…

— Ovoga svijeta ne!

— Hoćemo, hoćemo. Radi nas, jer se ja neću nikada poturčiti, a ti ćeš vavijek ostati ni to ni ovo. Radi našega đeteta… Pomisli: zar ima bole vjere od naše? Čista lijepa; Božić i Vaskrs, posti i praznici, crkve i manastiri, sabori i slave, zavetine i svadbe, pop i đak, pričešće i očišćenje. Umreš i pogrebu te kao raba božija, a ne kao stoku… Ne boj se, jaka je vjera naša, silno je vjerovanje sirotinje raje, moćan je Gospod — doći će oslobođenje, viđećeš što je Srbija!… Bolje je s bijelijem obrazom i raja biti no poturica, no krstov izdajnik, Miloje!…

— Ćuti nijesam ja više Miloje!

— Bićeš opet, bićeš. Evo, molim te, kumim te. Smiluj se! Dođi k sebi! Kakav si mi ti Turčin!.. Moj dragi, moj mili, po Bogu brat, kum. otac n majka!.. Poslušaj me, kad zora zarudi… preko Ibra, preko planina, u… u… Miloje!.. U… u…

Ona ga ogrli obema rukama, kleče ispred njega n zasu Suzama, vrelim i jakim kao bujice. Ščepala ga snažno, zajektala se kao nad mrtvim, uhvatila se za njega kao za zemlju, pa mu Nešto nerazgovetno šapće, bogorada i preklinje, besvesno već rešena da ga ne ispusti iz šaka, da ga otme ne samo od silnih Turaka no i od samoga đavola. U jednom romoru a ne vezanoj reči ona mu je uz strahovite jecaje čas hvalila staru Veru, čas grdila novu, ružila, psovala i svaka joj čuda izmišljala. Ni sa koca o Turčinu teže i vlaškije nisu nikad i ni u jednoj zemlji usta progovorila. -Jer ne da ona, Bogdana, svojega Miloja đavolu, ne da drugoj veri, tuđoj i strašnoj, daleko je od krštenika bilo!…

Ali se Milojeve grudi napuniše vazduha, oči zakrvaviše i zubi zaškrgutaše. I od rakije i od novoga osenjavanja. Obema rukama se osloni o kolena, vrat podavi, zape i podiže, dižući uza se i oklembešenu izbezumljenu Bogdanu. Paje krvnički tresnu na dno kuće, psujući i krkljajući kako je Turčin, kako će to ostati bilo da se svet prevrne. Zatim dohvati vrč s rakijom i naže ne odmičući ga sve dotle dokle mu pijanom ne ispade iz ruku i ne razbi se o preklad kraj ognjišta. Tako strašan i razrogačenih očiju, sav u uverenju da dobro radi, on pomisli da za sutra ostavi poslednji obračun, pa se prući pokraj sina i odmah zaspa.

U neko doba Bogdana se podiže i protrlja oči. I vide da je svemu kraj. Priđe i još jednom pogleda muža. Toga trenutka joj postade jasna stara istina da se s ovaka puta teško kad ko vraća. Saže se i uze sina. Uvi ga u svoju šarenicu i iznese podalje van kuće. Pa se povrati k ognjištu i s njega diže dve razgorele glavnje. Obazrevši se s praga da li je sve u selu pospalo i mirno, ona ih brižljivo spusti ispred vrata, pa ova oprezno pritvori, nabaci veliku gvozdenu rezu na dovratnik a preko ove duboko uglavi klin.

— Pomozi Bože, a oprosti nekriva kućo, u kojoj sam i dobra viđela! — šapnu Bogdana po svršenom poslu oko zatvaranja vrata, pa se muški, široko i lagano prekrsti.

Brda iznad Kosova već beše obasjala Danica. Noć kao opojna. Po Ilinici se opružila tanka letnja izmaglica kao vilinsko okrilje. Čudno ozarena i odlučna Bogdana brzo dohvati oba ugarka, razmahnu njima nekoliko puta da ih bolje raspali, pa ih gurnu u kućnu počađalu i suhu kao puščani prah slamu, jedan iznad vrata a drugi sa strane. A nije dugo čekala: ni do na kraj sela nije stigla a visoki plameni stup žario je i Kaludru i sva okolna brda…
Nazad na vrh Ići dole
Zmaj Ognjeni Vuk

Zmaj Ognjeni Vuk


Number of posts : 590
Age : 35
Peпyтaциja : 3
Registration date : 26.10.2010

Kosmetske price Empty
PočaljiNaslov: Re: Kosmetske price   Kosmetske price EmptyNed 14 Jul - 12:15

Kosovske priče: Kad se carstva mijenjaju – arnaut i pop

Pripovetka i priča sa Kosova koju je napisao Grigorije Božović. Arnaut domaćin i pop pobratim



Kad se carstva mijenjaju

Arnaut i pop - Kad se carstva mijenjaju - Grigorije BožovićKaljav i tučen celoga dana novembarskim nevremenom, stojaše u mraku pred ograđenom kulom Hadžića u Crkolezu pop Bunjak, nekako ravnodušno očekujući da mu se posle velike lupnjave i vike otvore, dotle vazda gostoljubive, arnautske vratnice. Uostalom, i pobratimske. Ukraj njega ka oboru behu naperili svoje zapete puške dva vojna pabirka, inače dvoje odrpane kolašinske olako hrome zveradi, koje je taj nedostatak činio da lakše, još brže muški i bez razmišljanja ončas ispuste svoje duše, ako bi, po udesu, zaigrala glava njihova sveštenika.

— He!… dobro je ovo da vidimo — procedi pop družini kroz noćnu slotu — nejunaci su naši susjedi, kumovi i pobratimi kad se carstva mijenjaju! … Eto, ni na ovakvoj noći ne otvaraju. Vidite li čudo?!..

A noć, upravo još veče, odista bejaše strašno kao da je nastupio sudni čas. Pun mesec zapleo se u nalomljene crne tmine iznad Žlebova kao opsađeni junak, pa se gotovo ne miče, no samo s trenutka na trenut pokazuje svoju tužnu belinu, da bi se bole videla raskaljana drenica, njeni razriveni kolovozi i, pokraj njih, stravični tragovi malaksale vojske koja je odstupala na Čakor. Mrtva jesenja kiša sa odvratnom lapavicom sipala je izjedna, podlo i nejunački, ujednačeno i ženski jogunasto kao da su je najmili neprijatelji za novce, pa je naročito pripremili i naučili da osvetu izvodi lagano, kako bi smrt ovoga koji odstupa bila teža, mučnija i kaljavija. Rekao bi da je beguncu presuđeno po zasluzi i neumitnoj kobi, da ne umire lepšom smrću. Kao da su se zdogovorili i tvrdo zatekli Austrijanci, Arnauti i mesec novembar. Da ovako prođe ovaj svima njima mrski begunac. Ni manje ni više, no kao da im je oteo bio po jedno prostrano vekovno carstvo, pravedno stečeno, ljudski vođeno a grubom najezdom oteto. Onako otprilike kao što su nekad otimali iznenađenim narodima mongolski bogaduri. Mržnja, narasla kao neman, bejaše napunila i namračila ovu tešku noć. Za jedan željno očekivani konačan obračun vekova i rasa da bi se jednom znalo gde je ko i čije je što. Sa urvina Prokletija i Žljebova učestano odjekivahu brdske baterije, a unaokolo po Kosovu i Metohiji praskahu puščani plotuni. Znadijaše pop šta ovo znači. Tamo, zapadno, iznemogla vojska činila je poslednje napore da prodre u Vasojeviće. A ovamo na sever sve do veriga koje iviče opevano polje, navalili povlašćeni i obodreni razbojnici na pravoslavna sela, pa robe, grabe, pale i ubijaju. Pop osluškivaše kako se vrsta plotun za plotunom, najpre po pograničnim selima njegova Kolašina prema Drenici, a zatim sve dublje ka Mitrovici i Vučitrnu. Kao da su se ljudi tvrdo odlučili da još ove noći istrebe ovo nedavno oslobođene raje …

— Dobro je i ovo da vidimo!.. Hej, pobratime, otvaraj noćas! — kliknu pop pa snažno opet zalupa puškom u vrata.

A prevario se bio grešni pop Bunjak i izostao u svojem selu iza vojske.

U Crepulji, na kraju Kolašina, držao se on pod Turcima na pušci i svojem jakom bratstvu. Osim toga najviđeniji okolni Arnauti bili su mu kumovi i pobratimi. Njima je on po oslobođenju činio velike usluge, braneći ih kao najrođenije. Oturio je bio oružje, išao Skromno kao da je nanovo postao raja, samo da ne bi uvredio ponos svojih nepitomih znanaca i suseda. Sa te njegove pažnje Arnauti su ga već slavili kraj svakoga ognjišta. Ratu je njegova zadruga dala sve što je imala: i ljude i zapregu i žito i opremu. Kad se počelo odstupati reklo se da sveštenici ostanu, a Arnauti mu obećali svoje prijateljstvo. Ostao je da čuva kuću, verujuću u obećanja i osvajačevo hrišćanstvo. Naročito se pouzdao u svojega pobratima Hadžića iz Crkoleza, koji ima u kući više od dvadeset pušaka, koji je njegovom pomoću tako dobro prošao za trogodišnje naše vladavine i od kojega vazda strepi i drenica i Podgor. Istražiće se do žene čuvena kuća Hadžića a njega neće ostaviti, tvrdo je on verovao kad se na ovo odlučivao…

Međutim, on se brzo ožegao. Neprijateljski planinski pukovi nisu ga zatekli kod kuće. Skrajnuo se bio nadno sela kod svoje male, šumom ukrivene crkve sa ova dva mladića i iščekao da oni prođu, samo da ga nečastivi ne bi doveo u iskušenje da digne svoju vazda preku pušku. No kad je sutradan došao kući, video je pokor i sramotu. Njegovo stanište, do juče veliko kao kakav dobar zaselak, porobljeno, popaljeno i nagrđeno. U kući ni pred kućom ništa nije ostalo. Što su mogli poneti n pognati, Nemci su obrisali: što nisu mogli ili im nije bilo po ukusu, izneli su i upropastili ognjem i kvarom kakav zemlja nije pamtila: bačve sa pićem i kace sa kupusom i zimskom ljutikom poizvaljane u dvorište, rasute i razdrobljene sekirama. Guber nije ostao, ženska košulja, da prostite, nije bila na plotu pošteđena!.. I nešto još crnje: deca sva prestravljena, mlađe žene obeščašćene i to od onih koji su pukove vodili kao putovođi a govorili našim jezikom. Smrklo se popu, pa pognao opet k crkvi, latio pušku i sa ovom dvojicom pojurio onako u neznan za tom vojskom. Dole na reci u opštinskoj sudnici zastao je gomilu umornih i iznemoglih Bavaraca. Poklao ih za tili časak kao jagnjad, pa svikao žene iz sela, te ih brzo zatrpali po potocima. A zatim pošao dalje da traži još ovakih zgoda. No kad je po susnežici na Rudniku video ogromne dobro uređene vojničke povorke došao je k sebi i video da se jedan čovek ne može tući s vojskama dveju carevina. Zato je okrenuo desno podgorinom ka Crkolezu svojem pobratimu Hadžiću da mu ovaj nekako pomogne da se dohvati Žljebova i dođe do naše vojske.

No, eto, i ovde nekako čudo. Drežde ozebli i umorni. lupaju i viču. a niko se ne odzivlje. Izgleda da je tako suđeno. Nije šala kad se carstva menjaju, bolno pomislio pop, pa ponovo kliknuo:

— Hej, lipova beso, otvaraj noćas!..

U zlo doba glasnuše se sa kule domaćini, pa saznavši za namernika pobratima, posle duž ega savetovanja i oklevanja siđoše i podigoše bukovu zasovnicu sa teških dvokrilnih vratnica. Pop kroz mrak oseti da mu se ta vrata nikad hladnije nisu otvarala. On se seti, doduše zlovoljno i kao dockan, jedne stare kolašinske krilatice da je prosta glupost naturati ženi n Arnautinu svoje prijateljstvo, jer njih dvoje samo osvoj eni mogu to da shvate. Opet se on ispravi i bodro koraknu napred, nazvavši dobro veče na srpskom.

— Je li, pobratime, kod kuće pobratim-domaćin?

— Jeste.

— A hoće li goste, pobratime?

— Pa… hoće. Nema Druge. Zapovijedaj kad te je Bog donio… Samo te je Baca pozdravio da ideš dole u kuću kod čeljadi. Kula nam je puna. Sve su barjaktari, prvaci i kačaci…

— A ja što sam?.. Pristav, Ciganin, raja, prosjak?!.. Nijesam za vašu odaju?.. Ne mogu sjesti među vaše barjaktare ili kačake?.. A?.. E, Bog vas milovao, a da sam nešto ranije umro ne bih znao za ovo vaše junaštvo!.. Tako mi Boga, na kulu ću! — podviknuo pop ovo na arnautskom, pa mimo domaćine jurnu na vrata i uza stepenice na gornji boj.

Visoko popovo obličje u osvetljenoj prostranoj odaji odista za čas zbuni i goste i domaćina. U crnom, dugačkom do ispod pojasa, nezapučenom gunju, u crpim čakširama sa visokim zakaljanim čizmama, pod crnim ćulavom, retke brade i dugih tankih, maloruski opuštenih brkova, sa dva redenika oko pasa i brzometkom U ruci, pop činjaše sliku neviđenoga gorskoga viteza, vikla da se nikad i ni od čega ne straši. Kula bejaše puna. Gosti večerali, pa se zadovoljno prućili po prostiraču s obe strane odžaka duž cele odaje, puše i ćute, a domaćin, Bac Hadžić, prekrstio noge s leve strane ognjišta i vodi mudri, arnautski razgovor.

— Dobro veče svima! — bodro pop progovori na arnautskom da bi kući učinio čast.

— Dobro si došao! — uzvrati mu domaćin i nasmejano, ali lukavo i namešteno, pođe mu na susret čak do vrata i zagrli ga po običaju.

Ali u isto vreme pop spazi dosle nezapamćeno čudo: niko mu od gostiju ne prihvati pozdrav, niti se pokrenu iz svoga položaja. Njega to štrecnu, pa namrgođeno pruži svoju pušku ne domaćinu no jednom drugu i naredi im da sednu tu kraj Vrata. Pa onda pođe k čelu odaje, k ognjištu i stade s desne strane gde je prvo počasno mesto, i gde se beše otegao jedan ogroman Arnautin. Pop se nadnese i vlastelinski ga premeri u svoj njegovoj ogromnoj dužini.

— Ustani, prijatelju!

— A? — odgovori mu ovaj najpre zbunjeno pa posle prezrivo.

— Šta „a“?.. Ustani, ustani! — osorno pop ponovi, pa ga tače iskaljanom čizmom. — Ustani da sjednem ja!.. Vidiš li da sam poslednji gost i dužan je svaki da mi učini počast!.. Ustani, jer nijesam Ciganin! E, Bog te milovao, zaboravio si na dobre stare običaje!..

— Šta govori ovaj gost? — zbunjeno promuca Arnautin još zbunjenijoj družini.

— To, da je to mesto moje, bre sokole! — odgovori mu sam pop. — O, Baco Hadžiću, tako ti obraza, kaži ovom čovjeku iz šume a tvojem gostu: je li kadgod tvoj pobratim i kum pop Bunjak i pod Turcima sjeo na drugo mjesto osim pokraj odžaka s desne strane?

— Nije, pobratime — nevoljno izusti domaćin, ne mogući da se drukčije izvuče iz nezgodnoga položaja.

— Eto vidiš!.. Ustani, pomakni se!.. Ako ti je došla Austrija, nije ti se vratio sultan: ako sam raja ja, raja si i ti, a pop sam i po svemu stariji od tebe — ustani!..

Arnautin se pomače i pop sede na njegovo mesto, pa pozva domaćinova sina da mu skine čizme. Onda podvi noge, uspravi se gospodarski, izvuče poslednju kutiju skupih državnih cigareta, uze jednu za sebe a drugu baci samo domaćinu i po običaju stade ga pitati za mir i za zdravlje u kući. Na goste i ne pogleda, jer ga je njihova neljubaznost strašno i naljutila i iznenadila. Nisu Arnauti nikad tako postupali. Zato ga obuze bes, pa zbaci gunj n raširi se na prostiraču kao beg n kao da njegova vojska opsađuje Beč. A domaćin se sasvim ušeprtljao i zbunio: hoće da sačuva zakone gostoprimstva, hoće da zadovolji arnautske goste, a dobro zna ćud svoga popa-pobratima. Vidi da je ovome duša došla u podgrlac, da ništa ne vidi, no hoće da izazivlje bilo i puška da pukne.

— Dajte, sinovi, po jednu kavu novim gostima! — reče najzad Bac Hadžić, koliko da zaturi trag svojoj zbunjenosti.

— Ne po jednu, pobratime, no koliko možemo! — dobaci mu pakosno pop.

— Koliko ti duša hoće — opet domaćin krto kroz zube.

— I večeru, pobratime!.. I to dobru!.. No prije svega ja sam pop i Srbin, a ti domaćin i sluga odžaka i obraza: rakije odmah da povratim dušu!..

— Koliko hoćeš samo da siđemo dole u kuću. Znaš, pobratime, ovi ljudi ne piju rakiju, možda će neko i klanjati, pa je nezgodno…

— A tebi nije kod mene bilo nezgodno da u velike poste jedeš na oči sve moje čeljadi debelu ovnovinu?.. Ovđe, ovđe hoću rakiju!.. I ovi moji ljudi da povrate dušu!.. Bilo da ti je muftija tu!.. U, pobratime, ne ukori se, što si se zbu– nio?!.. E, zaista ste vi Arnauti slabi ljudi: rekao bi čovjek da vam je Austrija već posadila na stolicu Skenderbega… Nijesam se nadao, nijesam nikad!..

Gosti kao da osetiše žaoku, pa se jedan za drugim počeše uspravljati i sedati, okrećući se popu kao da su tobože dosle spavali i tek sad ga primetili:

— Dobro došao, pope!

— Kako si, pope?

— Jeste li svi zdravo, pope? — ređali su se njihovi pozdravi sa bacanim mu cigaretama, dokle se pred njim ne načini čitava gomila.

Dođe i krčag rakije sa malom zakuskom od sira i luka. Pop na brzinu iskapi nekoliko čaša, ali nikako da savlada svoje prve utiske i svoje razočaranje. Njemu se izjedna činilo da nije dovoljno hrabar i da će ovi Arnauti opet misliti da je strašljiva kukavica i rajetin. Zato dreknu, na svoje drugove:

— Pijte!.. Što se se smrzli?.. Ako smo izgubili državu, povratićemo je opet. Pet stotina godina smo Turčinu robo– vali, pa možemo koji mjesec i Nijemcu…

— Koji mjesec?!.. — okrenu mu se s podsmehom sam domaćin.

— Boga ti jemca dajem da neće dugo biti!..

— Hajde more, nikad više!

— A zašto, pobratime?

— Zato što država i nije za vas…

— Nijesam to dosle znao… A šta je tebi Srbija učinila, pobratime?

— Svašta!.. Jednom su prošle kroz selo nekakve komite, svratile kod mene, zaklale mi četiri guske — nikad ih ne mogu zaboraviti! Drugi put su žandari nagnali mojega sina da odnese njihove marame da ih operu moje snahe. Treći put je baš tvoj stric Milenko došao i gotovo na silu od žena uzeo grebene za vunu, pa ih ni do danas nije vratio. He, ja te zulume nikad ne mogu zaboraviti!..

— Phi, pobratime! — zacereka se pop da se soba zatrese.

— Jeste, dok sam živ to ne mogu oprostiti!..

— Phi, pobratime, koliko si slab!.. E, bolji sam od tebe. Zaboravio sam i oprostio sve što mi je učinjeno za pet stotina godina… A ti pominješ guske i grebene!.. Vidiš, došao sam ti na prag da te zamolim da me prebaciš preko brda do naše vojske. Mislio sam da ćeš to rado učiniti. Ali sam se prevario. Ti bi želio da te kao rajetin molim iz avlije za milost. Da nasladiš dušu, pa da docnije namigneš nekom da me kao zalutalu psinu dotuče… E, nećeš, Božja vjera! Niti ću bježati!.. Evo sad idem natrag u moje planine, pa neka sudbina presudi između mene i tebe sa tvojim saveznicima!.. Obuvajte se, đeco, i čizme ovamo!.. A vi, gosti, oprostite na zanovijetanja jednoga porobljenoga krmskoga popa!..

Zabezeknuti Arnauti tek po njegovu izlasku pomisliše da bi ga trebalo stići i ubiti. Ali samrtno bled domaćin šapnu da za to ima dana unapredak. Jer njegove snahe, čijoj je deci pop kumovao, osećajući sav bol i sramotu za ovakav doček kuma i pobratima, zakloniše ga leđima i ostaše kod vratnica sve dotle dokle on ne umače kroz gustu tminu…

Tekstovi preuzeti sa stranice www.bastabalkana.com
Nazad na vrh Ići dole
Zmaj Ognjeni Vuk

Zmaj Ognjeni Vuk


Number of posts : 590
Age : 35
Peпyтaциja : 3
Registration date : 26.10.2010

Kosmetske price Empty
PočaljiNaslov: Re: Kosmetske price   Kosmetske price EmptyNed 14 Jul - 12:18

Kosovske priče – Oklopnik bez straha i mane

Priče sa Kosova o životu Srba i Albanaca. Oklopnik bez straha i mane sa jakom verom





OKLOPNIK BEZ STRAHA I MANE

Kosovske priče - Oklopnik bez straha i mane i razglednica Pozdrav sa KosovaPred sami poslednji dolazak sultanov na Kosovo, 1911. godine, jednoga ranoga jutra prijavi nam mitropolijski kavaz nekoga molioca.

Tada središte za Staru Srbiju beše Priština s mitropolijom i konsulatom. Mi smo naročito rano dolazili u mitropoliju, da bismo mogli posvršavati na miru kancelarijske poslove, kako bi nam preteklo više vremena za primanje. Jer vreme bejaše strašno Mlado–Turci behu odlučno naumili da nas izleče od kosovske boljke. Škole nam se zatvarahu, sveštenici hapšahu, viđeni ljudi ubijahu u rukama vlasti, a arnautski zulum beše prevršio svaku meru. I sami malaksali, gotovo beznadno ali još uporno, mi uglavnom svođasmo svoj posao na to, da krepimo zaostalu snagu jedne upravo lude rase na bezuman otpor prema zavojevaču, i da joj ulivamo veru da je Kosovo njeno, iako stvarno od svega toga beše još Gračanica, u koju se leskovački muhadžiri spremahu da uskoro zatvaraju svoju stoku …

Po navici zadrhtasmo od prijavljene rane posete. Iskustvo veli da ona od dobra ne dolazi, a i Memet kavaz, kačanički Arnautin, brižnim izrazom na licu kao da se ustezaše da nam izjavi bolno saučešće. Pogledasmo se po kancelariji nemo, ali samo što ne izgovaramo vrstu nesreće koja se dogodila. Ubijen mu sin? Odvedena zaručena kćerka? Izvučena snaha iz postelje? Oterao ga aga sa baštine? Presekao ga na globu Din Burijan? Ili ga obližnji hodža pozvao da se sa celim selom poturči, pošto drugoga dermana nema?…

Stegoh srce i rekoh kavazu da pusti molioca.

Na pragu se brzo ukaza i uđe unutra veoma visok, suhonjav i koščat starac, kome je odavno prešla preko glave sedamdeseta. Sa dugačkom sohom u ruci, prtenom džakuljom o ramenu, u pohabanim crnim čakširama i gunju, sa razdrljenim i čupavim sedim prsima, dugovrat sa zametno ispalom jabučicom, duge glave, plavih zasušenih očiju i potpuno belih brkova. Bio je nekad divan planinski plavušan, kakve daje samo ona naša veriga gorska od Novoga Brda do Suhoga Rudišta, samo izvori Binč–Morave i klasičnoga Laba našega. Na glavi imaše izbledeli fes i oko njega uvijenu prtenu čalmu, od koje oduži, resasti i malo izvezen kraj visaše mu niz leđa. Na nogama dugačke do kolena šarene čarape i opanci bez prepleta, utegnuti oko noge prtenim vrpcama.
Poznadoh da je Moravac iz gilanske okoline.

Starac po običaju pomače malo kapu s čela u znak da je skinuo, pa se smerno i duboko pokloni:

— Pomozi Bog, gospodine!

Glas beše kao s onoga sveta, kao od kakve prikojase, iz neke dubine, tutnjiv i pronicljiv, glas svetiteljski, onaj koji vas iznenadno nagna da ga slušate, jer je neposredan i probija vas kroz dušu kao grmljavina.

— Zdravo–živo ste, sinko?

Nikad ništa toplije i svojskije ne čuh dotle. On me po upitu nežno pogleda, obazre se po sobi, okrenu glavu k severu, oči mu dobiše neki naročiti i ponosni oganj. I ja se setih i zadivih. Čudni starac ne pita samo za moje zdravlje. Široko i daleko ide njegovo pitanje. Pita on jesmo li još živi svi što smo pod Turcima, je li živa Srbija, kamo pri pitanju okrenu glavu, te da li mu se vredi prekrstiti kad se doveče bude vraćao pored Gračanice u svoju Gornju Moravu?…

Stiskoh mu žurno jako žuljevitu ruku i rekoh mu kako umedoh, da smo ne samo živo–zdravo, no i jaki pri tom. On se prekrsti širokim krstom i grcajući, a sa prosvetljenim izrazom, poče da mrmori:

— Pomozi, Gospode, pomozi i nama!…

Uslužno mu primakoh jednu stolicu i ponudih da sedne. On uzmahnu svom glavom i prekorno me pogleda. Onda se obema šakama osloni o svoju sohu, huknu i odgovori:

— Što mi grešiš dušu, gospodine? Ne li je ovo naša sveta mitropolija?… Iako sam star i umoran, opet će stojim. Zakon je najstariji. Ha, a pred Turcima svaki dan stojim i dvorim gi kako ni kumove nesam dvoreja kad sam bio mlad — ne diraj me!…

Tek kad kavaz unese kavu i ponudi mu, jedva ga nagnasmo da sedne. On lagano spusti na pod svoj štap i ubogu torbu, pa skide i čalmu. Ja ga tad dobro zagledah. Na temenu ostao samo jedan srebrnasti pramen, prkosno uzdignut uvis, kao da svedočaše da ovaj starac ima i volju i krepost jednoga Vukašina Mrnjavčevića, iako je sad bedni rajetin u kraju gde reči kaurin gospodar daje težu pogrdu, nego što su ranije davali parijama.

Starac uze kavu. Ali posudinu ne prihvati za dršku, nego je obavi svojim dugačkim snažnim prstima, ne mareći što je vrela. I srknu kao aždaja. Pa opet to ne beše grubo seljački pokret, rabnost za poslasticu željna prostaka, no čoveka koji to svakoga dana radi i koji je tako navikao.

Upitah ga kakvim je dobrom utrudio svoje stare kosti.

— Će dade Gospod dobro, gospodine… dobar je on — dobro će bidne, ako Bog da! — odgovori ova prilika s verom i pouzdanjem u glasu i pogledu.

I okrepi me da ga slušam.

Zvaše se čiča Mojsil Zlatanović. iz sela Kamenice u Gornjoj Moravi, ispod Novoga Brda.

Vrlo je imućan domaćin. Ima divnu svoju zemlju, prikupnjenju i od dedova nasleđenu. Ima i veliku predionicu konoplje. I age i Arnauti bacili su oko na njegovi baštinu. Kako to da jedan kaurin ima svoju zemlju i da u svojoj kući ne dvori age i subaše i ne otkupljuje prve noći svojih snaha velikim novcima?!… Pa i globe on harambašama neće da daje. Ako ga kogod uceni, on nađe drugoga, dva puta mu više plati, ali zato ne može niko da se pohvali da ga je globio. Uzeli ga na oko svi. Imao je dva sina. Jednoga mu Turci pozvali u vojsku. Došao je u Gilane i plaćao i zakonski otkup i nudio mito punu šaku lira. Setili se Turci i bilo im krivo, pa ga odagnali. On je stegao srce, nije dao sinu da pobegne po običaju u Srbiju, nego mu napunio ćemer novaca i poslao ga čak u Trapezunt.

— Vikam, gospodine, zašto da bega u Srbiju? Srbija ima dosta ljudi, a ova joj zemlja valja, a mi smo, vikam, tapija za nju. Kad dođe ovamo, pa nikoga od nas ne nađe – će gu vrate natrag, zašto će joj reknu: „Eto, nema ovde niko tvoj — neje ovo tvoje“…

Ali age i Arnauti hoće njegovu zemlju. Prete mu, nude otkup, daju velike novce. Ne da on zemlju, ne da je ni za kakve pare. I neće da je ostavi. Zemlja mu je majka, drži ga ona nekim čudnim blagoslovom, te je gotov da nju natopi krvlju svojom i svoje dece. Ostaće na njoj kogod živ da dočeka Srbiju. Nije Druga… Bog je jak… Elbete… A dušmanin to prozire, pa razapinje mreže. Ako ne može grubo, on hoće veštinom. Tu skoro njegov drugi sin vadio njivu. Došli susedi Arnauti sa ženama i motikama. Bez oružja. Izazvali svađu. Nagovorili jednu Arnautkinju da nasrne na njega. Samo je odgurnuo. U tom je pukao revolver iz arnautske ruke i prošao, da prostite, samo kroz buline šalvare. Arnautin bacio revolver u vodu, pa svi u Gilane u sud. „Ima li Turaka, ne dajte, kaurin sve pobi, eto i žene!“… Uhvatiše njegova sina. Kadija mu ponudi da se poturči, pa da mu sin bude slobodan. Age tražile zemlju, pa da se zauzmu. Vidi on namere njihove, pa kao stena odbija. Najzad lažni svedoci, sud i robija njegovom sinu…

Otac sam, a ko ne voli decu? — podiže svoj trubni glas čiča Mojsil. — Ali eto, ne žalim njih. Čim je ovde na Kosovu omrklo, ja znam da smo svi za trošak Turčinu. No star sam, dece nemam više, unučadi ne. Će ostane pusta zemlja. A nju žalim. Pritisnuće je dušmanin, pa mi je teško da umrem, a niko moj da ne dočeka majku Srbiju, te gde mi se rodija dedo i tatko, gde smo svi plakali i molili Boga — tu da je dočekamo. Ah, avaj!…

Meni otide kosa uvis i htedoh da vrisnem, kad za obližnjim stolom čuh kako moji drugovi Skakaljević i Zafirović, sakriveni gotovo, prigušeno jecaju.

Starac, spazivši sve to, uspravi se u stolici, a preko lica mu prođe tih, ali krepak osmejak. On oseti da smo slabiji od njega i da smo ganuti njegovom pričom.

— Neje vreme za plakanje, moj sinko!… Ja sam došaja kod vas ne da žalimo moje sinove i da kukamo ovde, no da tražimo neka vrata, neki derman… Ja sam moju babovinu uvatija zubima, ete ovako, i živ od nje ne se odvajam. I sad… i sad… ne plačite, a da nađemo nekoga ko će kao ja da legne snažno na nju, da je uhvati zubima i da je tako ne ispušta dok ne dođe ona… odozgo… Derman iskam, sinovi moji!…

Čiča Mojsil i „derman“ bejaše našao. Obnova suđenja njegovom sinu najpre. Podmićivanje, moljenje Turaka, zauzimanje svih oko uticajnih ljudi. Pomenusmo novac.

Starac kao gromovnik planu:

— Neću ja odavde pare!… Ovde treba svi da donesemo, a ne da uzimamo… Imam ja para, ne me žalite!…

I drhtava ruka starčeva snažno izvuče iz nedara prljavu prtenu kesu, pa mi je baci na sto.

— To su lire i dukati. Još pet puta toliko će donesem… i… za druge narodske rabote… A za mojega sina neka je aram, ako otide ijedna narodna para!… Kršten je Mojsil, džanum!…

Zapanjismo se. Za nas ovo beše poslednji potez, pa da osetimo sa istinskim strahopoštovanjem veličinu ovoga čudnoga starca. Staniša Bogićević i Todor Milenković iz Pećke Nahije, koji kesama po okolini daju novac na kamatu, kad dođu u Prištinu, potraže po, makar, i belu medžediju, da plate tobože konak u hanu. Kolašinac, kad mu dogori, opali pušku, pa pobegne preko granice. Rogožnjanin skrsti ruke, pa trpi zulum. Kosovac gleda kad mu Arnautin odvodi jedinicu kćer i kukavički izgovara: „Slatka je, duša, gospodine!“… A ovaj Moravac, za koga bi i Pećanin i Kolašinac pomislio da je zaista kaurin i prosjak, zubima drži komad srpske zemlje da ga sačuva Srbiji, i — na novac gleda kao knez Mihajlo!…

• • • • • • •

Spasosmo osuđena sina čiča–Mojsila Zlatanovića. Nije nas baš mnogo koštalo. Potresen, Milan Rakić nikako ne dopusti da starac plati. Ali pristade da pođemo svi u krčmu kod Stojana Bojkovića, gde nas čiča, Mojsil široke ruke počasti. Beše proročki nadahnut i krepak.

Pa kad na Kosovo pade tiha noć, i kad zvezde čudno zatreperiše onu čežnjivu pesmu, koju je kod nas samo Rakić bez poze osetio, on pozva nas dvojicu–trojicu, te bez kavaza i oružja pođosmo niz Divan–Jol pravo na Gazimestan. Duše su nam bile pune kreposti Mojsila Zlatanovića. Milan Rakić zastade i okrenu se Prepolcu. Reče da je najsrećniji što je kaplar srpske vojske i tiho, tiho, sav u istinskom zanosu poče da recituje svoje proročke stihove „Na Gazimestanu“…
Nazad na vrh Ići dole
Zmaj Ognjeni Vuk

Zmaj Ognjeni Vuk


Number of posts : 590
Age : 35
Peпyтaциja : 3
Registration date : 26.10.2010

Kosmetske price Empty
PočaljiNaslov: Re: Kosmetske price   Kosmetske price EmptyNed 14 Jul - 12:30

Pismo Crnotravca i srpskog vojnika kući

Josif Dimić



Ma neje mene stra za život nego stra me što ću ostavim onaj pilišta sama



Zdravo male,

Evo dojde vreme da vi se javim da sam zdrav i živ, iako se gine svaku čas ko da smo se orodili sas smrt. Mene nije ič stra od smrt, ti znaš male da mi je ovo četvrti rat kako ratujem za ovu mučenu Srbiju. Ali pravo da tu kažem male, ponekad me stra uvati od smrt kad pomislim na vas, na dečicu, a ja sam male sin jedinac, pa ako se živ ne vrnem nema kuj da vi rani iako znam da i vi sag trpite paklene muke, pa ne znam kome je poteško. Ko da smo se mi Srbi u Boga sas kamenje gađali.

Mi smo sag na naše Kosovo, vikaju će se povlačimo preko nekakvu pustu Albaniju, pa se sag malko odmaramo pred grad Peć, zbiramo dušu pa da pojdemo preko taj pustinjak. Male vodi račun od dečicu, slušajte Stojanču mojega, on je muško. Simku moju moje prvo radovanje da odariš, a Jakov je još malečak. Ako se živ ne vrnem kazujte mu kude sam ostavil koske. Neje mi mnogo žal za mene, osvetil sam se na ove švapske ale malko im sve i njina zemlja pa oće i našu da ni uzmu.

Da znaš male kad smo gi počeli brzimo iz našu zemlju bilo ke krvi do kolena, ginuli su ko vrapci od orlovi, a begali ko zečevi. Ali švapske ale su ale bile i ostale pa se povrnuše. Ko pceta su, kolko gi tepamo a oni ko da izviru iz zemlju. Ama male ponovo mi nešto gori ispod grudi ovoj dokle vi pišem čini mi se neću živ da dojdem. Ma neje mene stra za život nego stra me što ću ostavim onaj pilišta sama, još su nejaka za život. Kad dojde jesen koje od ranu priberite, iskopajte rupu pa krite, nemoj na onija bugarski zlikovci da davate. Male tebe li da učim, ti znaš kako se toj raboti, ovoj nam je četvrti rat, naučili smo da se povrtamo u rat ko kuče na korito.

Pisal bi još puno ali sve vikaju iz komandu da se spremamo da pojdemo preko onaj pustinjak, ama neje mene stra od njega nego stalno mislim na vas male i na dečicu. Kako pomislim na moja pilišta počne da mi gori nešto ispod grudi i predskazuje mi neku golemu nesreću, pogolemu za mene i od ovuj nesreću. Sag male da vi pozdravim, tebe, ženu, mojeg Stojanču, moju Simkicu i nejakog Jakova koji pobeže od mene kad pojdo u rat. Ti mi male tag dade blagoslov kad pojdo u rat koji me je čuval od metak ama nešto mi gori ispod grudi ko da je živi žar rasipan u grudi. Mene neje žal za mene dosta sam se naratuval, sto i jedanput sam ostavil mene i vas. Pa i neka gori još pod grudi, ali žal me za dečicu.

. . .

Kada je Josif Dimić pisao ovo pismo nije znao da mu je majka već umrla od difterije. Uskoro će i on umreti od iste bolesti na ostrvu Vido (pošto je prešao „pustu” Albaniju, grobnica mu je postala modra voda Jadrana) … kada je pismo stiglo bog zna kako, posle tri i po godine, u Crnu Travu, difterija je završila svoj smrtni pohod u njegovoj porodici. Umrli su mu i sin Stojanča (u osamnaestoj godini) i kćer Simka (u dvadesetoj godini). Ratne golgote jedino su preživeli Josifova žena Perka, i osmogodišnji sin Jakov, kojima je najčešće koren slatke paprati bila jedina hrana.

Iako se Crna Trava ne nalazi na podrucju Kosmeta, smatram da ova prica ipak zaslucuje da se nadje u okviru ove teme jer je napisana na Kosmetu prilikom povlacenja nase vojske ka Grckoj... Tekst je takodje preuzet sa stranice www.bastabalkana.com
Nazad na vrh Ići dole
Zmaj Ognjeni Vuk

Zmaj Ognjeni Vuk


Number of posts : 590
Age : 35
Peпyтaциja : 3
Registration date : 26.10.2010

Kosmetske price Empty
PočaljiNaslov: Re: Kosmetske price   Kosmetske price EmptyPet 20 Dec - 21:45










Okupirane teritorije, Evropa, 21. vek!
Nazad na vrh Ići dole
Zmaj Ognjeni Vuk

Zmaj Ognjeni Vuk


Number of posts : 590
Age : 35
Peпyтaциja : 3
Registration date : 26.10.2010

Kosmetske price Empty
PočaljiNaslov: Re: Kosmetske price   Kosmetske price EmptyNed 14 Jun - 19:48

Свирепост Немаца и западних медија без граница – јун 1999. године

Kosmetske price %D0%A4%D0%B0%D1%88%D0%B8%D1%81%D1%82%D0%B8

Окупација Косова и Метохије 1999. године, и немачких трупа у овом случају, остаће запамћена по злу и суровости. Међутим, суровост и лаж подржани су редом од западних медија чија анти-српска кампања траје до данас.

Улазак немачких трупа на Косово и Метохију, у склопу окупације ове српске покрајине од стране НАТО-а 1999. године, пратиле су смрт, љагање, лажи и понижавања али увек Срба. Мртвих или живих њима је било свеједно. Занимљиво је да је то прва уопште наоружана немачка експедиција ван граница своје земље од привремене победе фашизма (јер данас је заживео готово у пуној снази опет у Европи) и већ првог дана они су убили двојицу Срба.

Камера је забележила цивилно возило, жуту ладу, којом су Жарко Андрејевић и Славко Веселиновић1покушали да спасу своје животе са намером да побегну из града. Наишли су на немачку експедицију која је без размишљања у њих сасула 220 метака, возача усмртивши на лицу места а сувозача тешко ранивши који је од тих повреда и умро.



Данас се смрт Србина не сматра страдањем ни у његовој земљи, посебно ако је усмрћен од неког члана (становника) Европске уније, камоли каква клевета или прогон да се сматрају страдањем. Али – јесу, наравно. И смрт и свака неправда нанета Србима представљају страдање, као што то важи за било ког другог човека на свету.

Тако су и двојица Срба наставила да страдају после невиђеног масакра од стране немачких војника.

Британски „Гардијан“, извештавајући о овом догађају ослањајући се на немачке изворе при НАТО-у, преноси вест под насловом:

„Срби убијени док су „пијани“ пркосили НАТО-у“2

„Тешка снајперска ватра поздравила је немачке јединице када су ушле у јужни град Призрен када су Срби у последњем моменту организовали отпор. Немци су узвратили ватру убивши једног и ранивши другог“. У даљем правдању убица Гардијан наводи да се на Косову посебно истичу пуцњаве где се српске групе опиру НАТО-у.

Бестијалност немачких припадника окупационих снага огледа се у незамисливим лажима да су их српски снајперисти напали док су улазили у град и притом једног војника ранили у руку. Немци су „били приморани“ да узврате и убили су их. Говорећи о измишљеним српским снајперистима немачки војник је рекао:

„Они (Срби) су свуда. То су пијанци са оружјем и бомбама у рукама“!

Kosmetske price Article-2690667-1FA01F8D00000578-500_964x642
Немачки окупаторски војници гледају утакмицу. Призрен, Косово и Метохија.

Ово указује на чињеницу да би Срби и даље били некажњиво убијани, наравно без повода, ако би се само однекуд осетио мирис алкохола макар то било и из прибора за прву помоћ окупаторских војника. „Срећом“ Срби су, знајући какву им „слободу“ окупација доноси, углавном са восјком напустали и српске градове.

Извештавајући о овом убиству, „Вашингтон Тајмс“3, истог дана, пише:

„Цвеће се претворило у метке. Немци убили српске нападаче“.

Kosmetske price Kosov1
Сусрет двојице наоружаних УЋК терориста у Призрену током уласка немачких окупационих трупа које се виде у позадини, једва да обраћају пажњу на њих.

Док описују радост Шиптара због уласка НАТО трупа у Призрен „овај традиционално трговачки Отомански град“ наводе да се весеље нагло претворило у насиље када су двојица Срба „у малом аутомобилу прилазила немачким трупамадивљачки пуцајући на њих“.

Занимљиво је да новинар „Вашингтон Тајмса“ наводи дословце да је „само тренутак раније млади немачки војник мирно седео и разговарао са албанским дечаком на свом тенку Леполод 2 прекривеног ружама“ којима су дочекани. Позивајући се на сведоке новинар даље пише да „сведоци кажу да су српски парамилитарци почели да пуцају на Немце и притом једног ранили у раме“. Са сетом новинар примећује да су Албанци који су славили били принуђени да потраже заклон током пуцњаве која је трајала 20 минута. О снајперистима ни једног јединог слова.

„Бостон Глобе“4, такође истог дана кад и остали пише, упорно наглашавајући да су Срби били наоружани (иако је оружје тек касније пронађено у задњем делу аутомобила док из личног наоружања нису пуцали) да је на Немце отворена снајперска ватра. Занимљиво је да наводе да су немачки војници одмах затражили заклон и узвратили на снајперску ватру а у следећем пасусу каже да нису ни знали одакле наводни снајперисти пуцају које, узгред, „Њујорк Тајмс“ не помиње, напротив. Такође, немачки војници који су тобож затражили заклон од снајпериста, својим положајем тела и понашањем показују да су заклон тражили само од возила које им је прилазило иако „у почетку није било јасно да ли су парамилитарци или цивили“.

„Бостон Глоб“ подвлачи да је „пуцњава узнемирујући знак да се неки Срби неће тихо повући“.

Дакле не полиција, не војска већ „неки Срби“. Ово недвосмислено указују на мржњу коју су западни медији осећали према Србима генерално, иако су Срби били нападнути са свих страна што су као новинари морали да знају и знали су. Личним ставовима и својим извештавањем подржавали су убиства и прогон свих Срба. Без разлике, без кривице.

Kosmetske price Savich_034a
Немци, фашисти, са шиптарским савезницима у Пећи, 1944. године, злогласна јединица „Скендербег“.

„БиБиСи“5 се такође позива на сведоке који, по њима, кажу да су немачки војници отворили ватру на возило из кога је отворена ватра на окупљену масу на улици. О снајперима, барем по „БиБиСи“-јевим сведоцима, ни речи.

У то време убијен је још један Србин од стране окупатора, у Приштини. У тексту о убиству Срба у Призрену, „Гардијан“ у духу британске антисрпске пропаганде још додаје, у једној реченици, да су британски падобранци убили једног наоружаног Србина за кога се „верује“ да је бивши полицајац.

То је био сасвим довољан разлог да Србин буде убијен на лицу места. Наводно, Србин је одбио да баци оружје и „пуцао је у војнике“. Како Гардијан наводи они су имали још један разлог да га убију.

„Портпарол НАТО-а је потврдио да је убијени Србин био пијан“!

Такође британски „БиБиСи“, јављајући о овом убиству, недвосмислено „тврди“ да је убијени Србин био припадник „специјалних снага полиције“ иако није био у униформи током пуцњаве, и да је он први отворио ватру на британске јединице у оклопним возилима.

Колико су то биле одвратне и нељудске лажи довољно говори чињеница да су снимци тог убиства били чувани у архиви, дакле нису били емитовани, читавих десет година! А на снимку се види како шиптарска руља кидише на Србина у заклону, уз подршку НАТО окупатора, покушавајући да га на сваки начин лиши живота. На њега пуцају из пиштоља са прозора а један Шиптар у цивилу, са калашњиковим у рукама, дотрчава до заклона где покушава да га убије али Србин успева да се одбрани. Снимак је овде цензурисан, исечен је део, да би се на крају видело да човек није успео да се одбрани и усмрћен лежи крај аутомобила док британски војник показује руком да је „све у реду“. А ово је снимак тог убиства.



То су били први дани окупације Косова и Метохије и почетак ужасног страдања које до данас траје.

Пише: Иван Максимовић

Извори:
1) Имена убијених Срба у Призрену први је сазнао српски новинар из Косовске Митровице Зоран Влашковић.
2) Гардијан: Срби убијени док су „пијани“ пркосили НАТО-у
3) Вашингтон Тајмс: Цвеће се претворило у метке
4) Бостон Глоб о убиству срба у Призрену
5) БиБиСи о убиству Срба у Призрену
6) Овде се могу наћи поменути текстови у целости

Припремиле: КМ Новине

Nazad na vrh Ići dole
Zmaj Ognjeni Vuk

Zmaj Ognjeni Vuk


Number of posts : 590
Age : 35
Peпyтaциja : 3
Registration date : 26.10.2010

Kosmetske price Empty
PočaljiNaslov: Re: Kosmetske price   Kosmetske price EmptyNed 14 Jun - 19:52

На данашњи дан 1999. године Немци убили двојицу Срба у Призрену

Kosmetske price Zuta-Lada

Брутално убиство двојице Срба у призрену, које су Немаци изрешетали док су покушали да напусте град спасавајући се од терора разуларених УЋК терориста, ни до данас није у потпуности расветљено. Напротив, Запад окривљује мртве Србе. Преносимо најбољи текст и осврт на тај догађај аутора Зорана Влашковића из Косовске Митровице.

Зоран Влашковић: Уместо заштите – ликвидација!

Прва наоружана немачка експедиција из земље после Другог светског рата у Европи била кобна за двојицу Срба.

Чланак садржи потресне чињенице и фотографије. Његово читање се не препоручује малолетним особама и особама слабијег здравља.

Kosmetske price Bw
Будесвер улази на КиМ 1999.

У центру Призрена, 13. јуна 1999. године, други дан од уласка КФОР-а на Косово и Метохију, немачки војници су са равно 220 метака убили цивиле Жарка Андријевића и Славка Веселиновића.
ТВ камере забележиле стравичан злочин убиства Срба који су аутом хитали да напусте град да би спасили животе.
Први пут после завршетка Другог светског рата, тачније 54 године од слома сила осовине, Трећег рајха и фашизма, немачки војник излази у једну европску земљу ван Немачке, издаје наредбу о употреби оружја, пуца и убија двојицу Срба – цивила на Косову и Метохији. Догодило се то 13. јуна 1999. године, само два дана од уласка немачког КФОР-а на Косово и Метохију преко граничног прелаза Врбница из правца Кукса у Албанији.
Радио Телевизија Србије је поводом десетогодишњице од почетка бомбардовања Југославије, марта 2009. године, објавила први пут стравичан снимак убиства двојице Срба у центру Призрена који су жутом „ладом“ кренули да напусте град због несигурности од албанских екстремиста. Трагом тог уживо сниманог стравичног убиства двојице Срба, истражилли смо цео случај и први пут објављујемо имена двојице настрадалих Срба, али тек после десет година од злочина.
Немачко демонстрирање силе другог дана присуства на Косову и Метохији, јасно је показало на чијој су страни, и да малобројни преостали Срби у Призрену неће бити заштићени, као ни они који покушавају да оду из града под притиском албанских терориста. Тих дана, јуна 1999. године, Срби у Призрену су буквално били под двоструком окупацијом – пристиглих терориста УЧК и немачког КФОР-а који се отворено ставио на њихову страну.
Сниматељ једне стране телевизије – Игор Шаљењевић забележио је камером, тог 13. јуна 1999. године, у јутарњим сатима сигурно најпотресније нечувено безразложно убиство – ликвидацију Жарка Андријевића из Призрена, портира у „Косово – вину“ и Славка Веселиновића Босанца, избеглицу из Босне, радника Електродистрибуције у Призрену. Они су тог јутра жутом „ладом“ хитали да напусте град због апсолутне несигурности од стране Албанаца у Призрену и Метохији.
КАМЕРЕ ЗАБЕЛЕЖИЛЕ СВЕ
При одласку из својих кућа, улицом код поште у центру Призрена, двојица Срба су се приближавала аутом групи војника немачког КФОР-а који су били на пункту на оклопним транспортерима и поред њих.
Ту су били у групама и Албанци из редова УЧК који су и други дан славили долазак КФОР-а у Призрен.
Пристигли немачки КФОР је проценио да су им Жарко Андријевић и Славко Веселиновић опасност у жутој „лади“ која им се приближавала, па су испалили хитац упозорења у ваздух да стану. Избезумљени Срби су се зауставили, што се јасно види на снимку, а онда аутом кренули у рикверц.
У том моменту немачки потпоручник КФОР-а на пункту – Давид Ферк, први пут после Другог светског рата ван Немачке издаје наредбу својим војницима да се на Србе цивиле отвори ватра:
„Отвори ватру на непријатеља“. Након тога немачки војници испаљују равно 220 метака из више аутоматског оружја у Андријевића и Веселиновића, како је то званично на суду у Кобленцу у Немачкој записано.

Kosmetske price 091
Давид Ферк, немачки поручник КФОР-а, први немачки официр који је током прве акције немачке војске после Другог светског рата наредио: „Feuer frei!“

У „лади“ Андријевића и Веселиновића, од десетине рафала и 220 метака, неби преживела ни мува.
За воланом ”ладе” Славко Веселиновић Босанац усмрћен је истог тренутка, док се Жарко Андријевић борио још неколико минута за живот поред аута у локви крви која се сливала низ улицу према немачким војницима КФОР-а.
Радник међународне организације „Wоrld Vizion“, који је помагао смртно рањеном Андријевићу, казао је да су задње Жаркове речи биле: „Ја сам Србин, ја морам да умрем“.
Али, још док је био смртно рањен у ауту Жарко последњим атомима снаге, са исколаченим очима, изговара, што се јасно чује на снимку Шаљењевића: „Не снимај ме, водите ме у болницу“. Језиво!
Немачки публициста и стручњак за Балкан – Јирген Елзесер тих дана је био на Косову и Метохији и добро му је познат случај убиства двојице Срба у Призрену.
Он је у књизи „Ратни злочини – бестидне лажи и жртве НАТО-а у Косовском сукобу“ описао атмосферу терора над Србима, али и то да двојица убијених Срба у Призрену нису били никаква опасност за никога, и да су код себе имали оружје само за самоодбрану, јер су знали шта их чека ако их албански терористи и Албанци ухвате живе.
УБИСТВО ЗА НАГРАДУ

Случај убиства Андријевића и Веселиновића је судски процесуиран у немачком граду Кобленцу, одакле је потпоручник Давид Ферк – први Немац који је после Другог светског рата ван своје земље и први пут од тада да немачка војска излази са оружјем из земље – наредио да се отвори ватра на људе цивиле.
Међутим, оптужница за убиство је пала у воду јер су судије дошле до закључка да су немачки војници наводно пуцали у самоодбрани. Одмах после тог судског процеса, немачки министар одбране – Рудолф Шарпинг одликовао је Давида Ферка златним орденом Крста части Бундесвера за „беспрекорно испуњење војничке дужности“.
На суђењу у Кобленцу, Давид Ферк је казао: „Нисам убио зато што сам хтео, већ зато што сам морао – и погодио сам право у мету“.
И на Косову и Метохији ово убиство двојице недужних Срба-цивила је остало ван домашаја закона и правде, јер је КФОР званично изузет од кривичне одговорности за било какве своје поступке, па и убиства цивила.
Питање је да ли су Андријевић и Веселиновић могли да избегну смрт у Призрену кад су се у то време нашли у двоструком непријатељском окружењу?!

Kosmetske price 101
Историја се понавља – припадник немачке војске у саставу КФОР-а на српској земљи.

Kosmetske price 111
Немачки војници на Јарињу 2011. године бодљикавом жицом издвајају „Amselfeld“ из Србије, кршећи Резолуцију 1244 ОУН и прописе ОЕБС-а.


Kosmetske price 121
“Gegen Britten und Francösen”? Nicht noch. Heute nur gegen Serben. Немачко војно оклопно возило на главном градском мосту преко Ибра у Косовској Mитровици, на путу Берлин – Багдад.


Kosmetske price Serbien
На слици: „Serbien muss sterbien“ (Србија мора да цркне). Историја се понавља. На слици: мотив са аустроугарске пропагандне дописне карте с почетка Првог светског рата. Пропагандна стратегија српских непријатеља из „Мителојропе“ је била једноставна и остала увек иста – дехуманизовати Србе и Србију као убице и терористе, да би се произвео легитимитет за насилну војну акцију у корист светских корпорација.
Првобитно објављено: Фонд СЈ.орг

Kosmetske price Zoranvlaskovic-lid
Аутор: Зоран Влашковић
Дугогодишњи је новинар листа „Јединство“ који се до 1999. године штампао у Приштини. Вишеструки је добитник награде матичног листа за најбољег новинара године. Аутор је три књиге о Косову и Метохији.

Први је обишао караулу Кошаре после окупације КиМ од стране НАТО-а, први фотографисао немачке војнике окупаторских снага на бункерима из Другог светског рата које су такође Немци саградили на северу КиМ. Данас је сарадник многих гласила у Србији али и широм света где се издају листови на српском језику.

Рођен је и живи у Косовској Митровици.

Припремиле: КМ Новине
http://www.kmnovine.com/2015/06/1999_13.html
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content





Kosmetske price Empty
PočaljiNaslov: Re: Kosmetske price   Kosmetske price Empty

Nazad na vrh Ići dole
 
Kosmetske price
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
MAJEBИЧKИ ФOPYM :: Hayкa, кyлтypa, yмjeтнocт, cпopт-
Skoči na: