MAJEBИЧKИ ФOPYM
...Значајно је да старији свој крај не сматрају баш као део Босне. За њих је Босна (права Босна), западно од Мајевице, околина Тузле и даље према западу и југу од Тузле. Босански Брод је ,,Босна,, ,а ,,ми смо Мајевичани,,. Та ужа Босна зове се и ,,Горњи крај,,....

,,Мајевица - с особитим обзиром на етничку прошлост и етничке особине мајевичких Срба,,
Миленко С. Филиповић
Сарајево 1969.
MAJEBИЧKИ ФOPYM
...Значајно је да старији свој крај не сматрају баш као део Босне. За њих је Босна (права Босна), западно од Мајевице, околина Тузле и даље према западу и југу од Тузле. Босански Брод је ,,Босна,, ,а ,,ми смо Мајевичани,,. Та ужа Босна зове се и ,,Горњи крај,,....

,,Мајевица - с особитим обзиром на етничку прошлост и етничке особине мајевичких Срба,,
Миленко С. Филиповић
Сарајево 1969.
MAJEBИЧKИ ФOPYM
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

MAJEBИЧKИ ФOPYM

ФOPYM MAJEBИЧKИX CPБA
 
PrijemPrijem  PortalPortal  GalerijaGalerija  TražiTraži  Latest imagesLatest images  Registruj seRegistruj se  PristupiPristupi  

 

 Gavrilo Princip

Ići dole 
2 posters
AutorPoruka
lija

lija


Number of posts : 4287
Peпyтaциja : 2
Registration date : 31.01.2008

Gavrilo Princip Empty
PočaljiNaslov: Gavrilo Princip   Gavrilo Princip EmptySre 18 Jun - 15:06

Sta o ovom vjecnom junaku-borcu za slobodu znamo i sta o njemu danas pisu?

Da ne kopiram, original je ljepsi, ako zelite procitajte ovaj tekst, istina dug, ali cisto sumnjam da cete mu odoljeti. Mene je odusevio.

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=513471
Nazad na vrh Ići dole
Mr. Majevica

Mr. Majevica


Number of posts : 14652
Peпyтaциja : 25
Registration date : 28.01.2008

Gavrilo Princip Empty
PočaljiNaslov: Re: Gavrilo Princip   Gavrilo Princip EmptySre 18 Jun - 15:44

Heroj, junachina, samo mu se diviti mozemo !
Nazad na vrh Ići dole
https://majevica.forumakers.com
lija

lija


Number of posts : 4287
Peпyтaциja : 2
Registration date : 31.01.2008

Gavrilo Princip Empty
PočaljiNaslov: Re: Gavrilo Princip   Gavrilo Princip EmptySre 18 Jun - 15:51

Predivno ispricana prica o porodici Gavrila Principa, kao i njegova biografija, preuzeta sa http://vrlika.free.fr/princip.htm
Posebno je zanimljiv podatak o ubistvu prote Ilije Bilbije od strane vlasti, jer nije htio da prepravi Gavrilov datum rodjenja, jer mu je falilo samo 20 dana da bude punoljetan, kako bi bio osudjen na smrt!

Tromeda je iznjedrila još jednog junaka u novijoj srbskoj istoriji - Gavrila Principa, mladica koji je na Vidovdan 1914. godine izvršio atentat na austro-ugarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanta. On takoder spada u galeriju velikana koji se ne mogu mimoici kada se govori o slavnoj prošlosti naroda sa "vjecite vjetrometine", "naroda sa tri mede".

Porodica Princip se u Grahovsko polje, u selo Obljaj, doselila sa druge strane Dinare, iz sela Polace kod Knina. A na Polacu su se doselili pocetkom XVIII vijeka iz Grahova crnogorskog i zvali se Jovicevici. Na Polaci promijeniše prezime u Ceko, jer su radili u turskoj službi kao granicari - najamnici i, po obicaju, sacekivali prolaznike. Po pricama starijih Principa, tako dobiše i prezime Ceko. (U prilog ovoga ide i podatak da i danas ima dosta Ceka na Polaci.)

O nastanku novog prezimena i danas se ovako prica: Pocetkom prošloga vijeka, kad su se preselili u Obljaj, dobili su prezime Princip po Todoru koji je bio silovit, plahovit i viden covijek. A takav Todor je, u raskošnoj narodnoj nošnji i na bijelom konju, dolazio u Knin. Stoga ga nazvaše "bosanski princ" ili "princ od Bosne". I tako nadimak postade prezime. I muški clanovi porodice Princip su ucestvovali u ustanku 1875-1878. godine. Djed Gavrila Principa, starina Jovo, bio je u Glavnom štabu u Crnim Potocima, zajedno sa bratom Todom.

Turci su zarobili Todu ali ga nisu pogubili. Jovin sin Ilija, a Gavrilov stric, ucestvovao je u nekoliko bitaka. Kao dobar i hrbar ratnik, dobio je od kneževica Petra Karadordevica, odnosno Petra Mrkonjica, medalju za hrabrost. I otac gavrila Principa, Petar-Pero ucestvovao je u Crnopotockoj buni. Žene i djeca porodice Princip izbjegli su u ustanku i utocište našli na austriskoj strani, na kninskoj teritoriji. Tamo je na njih naišao engleski novinar i cuveni arheolog Artur Evans i vidio kako su živjeli u groznim uslovima.

U austriskoj okupaciji porodica Gavrila Principa je živjela skromno i siromašno. Težaci iz Obljaja ni po cemu se nisu razlikovali od ostalih seljana. Njihov život najbolje je opisao Petar Kocic u pripovijetkama, a najlepše u liku Davida Štrpca. Taj narodni tribun i nepokolebljivi borac za srpsku cast i obraz u Krajini, najviše je, cini se, uticao na gavrila Principa. Petar Princip, Gavrilov otac, je bio starješina zadruge - porodice.

Kad su se podjelili kao braca, nastavili su živjeti skromno i siromašno kao i do tada. Petar je imao tri sina - Jovu, Gavrila i Niku. Gavrilo je, kako piše u krštenici, roden 13. jula 1894. godine. Majka Marija-Nana je toga dana, po velikoj vrucini, kupila sijeno sa zaovom na livadi. Navecer je muzla kravu i rodila uz ognjište Gavrila. Rodaci su rakijom nazdravili Petru kad se uvece vratio kuci, a sestra Mara je za lijepu vijest dobila bošcu. Požurili su di susjednog sela Ugarka da potraže protu Iliju Bilbiju da ga krsti, jer su se bojali da ga, ako umre, ne mogu sahraniti na seoskom groblju. Tada su djeca na porodaju lako umirala. Prota Ilija, div od covjeka, dao mu je ime Gavrilo. (To je isti onaj proto koji je bio voda ustanka u Crnopotockoj buni sa vojvodom Golubom Babicem. Poslije sarajevskog atentata, kada je Gavrilu Principu pocelo sudenje, austriske vlasti su tražile od prote Ilije Bilbije da prepravi krštenicu Gavrilovu i upiše drugi datum.

Naime, htjeli su da bude stariji za dvadesetak dana - da ispadne da je imao dvadeset godina kada je izvršio atentat. Tada bi, po austriskim zakonima, bio punoljetan i, naravno, osuden na smrt.

Medutim, prota Ilija na to nije ptistao pa su ga austriske vlasti i šuckori pogubili u Livnu, na svirep nacin - vežuci ga konjima za repove. Gavrilo je rastao uz pažnju svoje majke Marije. Bio je sitan, cutljiv i blage naravi. Uvecer je, uz lucernu, citao seljacima narodne junacke pjesme. Seljaci su se cudili koliko cita i govorili da ce nešto od njega biti. Gavrilo je, jedne godine, sa ocem bio na dalmatinskom Kosovu na tradicionalnoj proslavi Vidovdana, najznacajnijeg srpskog praznika. Kad je Gavrilo završio osnovnu školu u Grahovu, brat Jovo je javio ocu iz Sarajeva da oficirska škola prima dake uz besplatan stan i hranu. Ubrzo je i Gavrilo pošao u Sarajevo.

No, nije htio ici u švapski zavod da se ne odnarodi i postane dušmanin svom narodu, nego je upisao trgovacku školu. Osecaj da uci zanat nepopularan u narodu takoder ga je mucio, pa je poslije izvjesnog vremena prešao u gimanziju. Nije izdržao duže od tri godine u Sarajevu, pa je otišao u Tuzlu i tamo nastavio. Položio je zaostale ispite i upisao cetvrti razred. Srbin iz Hercegovine, Bogdan Žeraic, je juna 1910. godine namjeravao da izvrši atentat na poglavara Bosne i Hercegovine, generala Varešanina. Pošto nije uspio, ubio se. Gavrilo i svi njegovi drugovi izražavali su divljenje za ovog studenta. Gavrilo je tada odlucio da izvrši jedno junacko djelo, da se žrtvuje za svoj narod. Kad je to pricao u svom rodnom selu, slušali su ga sa nevjericom i pitali da nije skrenuo pamecu. Medu omladinom koja je donosila svijece na Žerajicev grob bio je i Gavrilo. Jednom prilikom se na ovom grobu zakleo da ce ga osvetiti. Gavrilo je u Sarajevu širio krug svojih drugova, išao na razne sastanke i poceo da piše pjesme. U Beograd je prešao 1912. godine a da nikog od rodbine nije obavijestio. Namjeravao je da nastavi gimnaziju. U Beogradu se zlopatio kao i vecina ucenika iz Bosne.

Nije položio peti razred u Prvoj muškoj gimnaziji, pa se prijavio u dobrovoljce - cetnike majora Vojina Tankosica. No, bio je odbijen zbog malog rasta. Nioje, ipak, klonuo duhom vec se uputio u Prokuplje, u Tankosicev štab. Ali i tamo je odbijen. Prve pobjede srpske vojske u Prvom balkanskom ratu proslavljao je zajedno saomladinom. Vratio se u Sarajevo nakratko, pa je opet otišao u Beograd da polaže gimnaziju. Temeljito se pripremao i položio V i VI razred. Potom se vratio u Sarajevo. Tamo ga je, decembra 1913. godine, tražila policija zbog toga što je, nešto ranije, napao jednog žandarma. Stoga se pocetkom 1914. vratio u Obljaj. Docekali su ga zabrinuti roditelji. Poslije izvjesnog vremena sa rodakom Vladetom Bilbijom je, preko Knina, krenuo u Beograd. Vladeta je dobio propusnicu od sina grahovskog ljekara Ljube Podgradskog, a svoju je dao Gavrilu. Iz Zagreba je Gavrilo stigao u Beograd sa pasošem na ime Žika Jovanovic. U Beogradu je gavrilo stanovao sa Trifkom Grabežom i Vladetom Bilbijom i ucio VII razred gimnazije. Izlazili su u kafane "Žirov venac" i "Zlatne morune", gdje su dugo razgovarali sa svojim istomišljenicima o politici. Tako je jednog dana, marta mjeseca 1914. godine, procitao u novinama da ce u Bosnu doci austriski prestolonaslednik Franc Ferdinand. O tome je pricao sa svojim prijateljem Nedeljkom Cabrinovicem.

Dobili su jedno pismo iz Bosne sa isjeckom iz novina u kojem je potvrdena vijest da ce na vojne manevre u okolini Sarajeva doci Franc Ferdinand. Gavrilo i njegov prijatelj odlucivali su da mu prirede "vatreni" docek baš na Vidovdan u Sarajevu. Poceli su se pripremati za atentat. Upoznali su sa tom idejom Trifka Grabeža i Ðulagu Bukovca. Ðulaga im je nabavio oružje preko bivšeg cetnika Milana Ciganovica, rodom iz Petrovca. Rekao mu je: "Slušaj Cigo! Ovo ne smije saznati ni policija niti ko drugi. Neki naši hoce da u Sarajevu docekaju i umlate Franca Ferdinanda. Cuo sa da ce krajem juna posmatrati vojne manevre? E, ti bi, bratac, trebalo da im pomogneš da dodu do oružja." Poslije kraceg razmišljanja, Milan je odgovorio: "Ipak, Ðulaga, svakako bih morao da se sretnem sa covijekom koji ti je povjerio ideju o atentatu.slažem se da ovdašnje vlasti nikako ne smiju doznati za ove planove". Ubrzo, vec 27. maja. Ciganovic im je nabavio oružje. Gavrilu i Trifku je predao šest bombi, cetiri revolvera sa po sedam metaka i specijalni paketic u kojem je bio otrov, jer su odlucili da se poslije akcije živi ne predaju. Iako je, izgleda, Gavrilo Princip bio idejni zacetnik atentata, oni su dugo razgovarali i za atentat pitali svog prijatelja Vladimira Gacinovica. Kada su mu objasnili o cemu se radi, on je kratko odgovorio: "Napred, mladi lavovi". Ti mladi lavovi su 28. maja 1914. godine krenuli za Sarajevo. Ucitelj Veljko Cubrinovic je obezbijedio da oružje bez problema prenesu Jakov Milovic i Mitar Kerovic.

Organizaciju oko atentata je preuzeo Danilo Ilic, kod koga je, jedno vrijeme, Gavrilo Princip stanovao u Sarajevu. Danilo Ilic je formirao dvije grupe atentatora od kojih jedna nije znala za drugu. Franc ferdinand, sinovac ostarjelog austriskog cara Franca Josifa, bio je glasogovornik osvajackih pretenzija austriskih vojnih krugova koji su tražili nacina da zarate sa Srbijom. Zato su i organizovali prijetece manevre na Vidovdan, 28. juna 1914. godine. Završnom cinu svega toga u Sarajevu je, zajedno sa svitom i suprugom, prisustvovao prestolonasljednik Ferdinand. Kada je krenuo u obilazak grada, cekalo ga je šest atentatora. Nekima je ruka zadrhtala, neki su se zbunili, bomba Nedeljka Cabrinovica nije pogodila cilj ... Poslije izvjesnog vremena, povorka je prošla pored Gavrila Principa koji nije bio ni malo nesiguran. Gavrilo je puicao i usmrtio Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Istoga dana, na tradicionalnoj Vidovdanskoj proslavi, na Kosovu polju kod Knina, vijest o atentatu u Sarajevu je stigla u cetiri sata poslije podne, kada su se završili govori narodnih prvaka i omladinski slet. Tada se samo culo da je "neki Gavro iz Grahova ubio Verdinanda".

Mnogi medu prisutnima su mu znali oca. Gavrilo Princip je, kao i ostali, u istrazi sve priznao ne zbog straha vec da ne stradaju nevini. Sudenje za atentat je pocelo 12. oktobra. Vojne sudske vlasti su nastojale da optuže zvanicnu srpsku vlast da je umiješana u atentat, da ga je organizovala i da je znala za njega. A sve to da bi imali povod za rat sa srbijom. Naravno zvanicna Srbija nije bila umiješana u Atentat, ali jeste donekle tajna organizacija "Ujedinjenje ili smrt", koju je predvodio pukovnik Dragutin Dimitrijevic Apis. Kad je cuo za pripreme atentata, Dimitrijevic je znao da ce to imati krupne posljedice za Srbiju. Stoga je uputio cetnika Ðuru Šarca u Slavonski Brod, da nade Danila Ilica i uz njegovu pomoc spreci atentat. Šarac mu je govori oo opasnostima za srbiju, o nespremnosti za rat pošto je tek izašla iz Balkanskih ratova, da bi Srbiji trebalo pet, šest godina mira... Na sva ta ubijedivanja Ilic je odgovorio da su se oni zakleli a da Gavrila Principa nece moci odvratiti od atentata. Na optuženickoj klupi bilo je 25 ljudi. Od šest atentatora, samo je jedan bio punoljetan. Optuženi su se držali odvažno i neustrašivo. Mnogi su na sebe preuzimali veci dio krivice - da bi olakšali položaj svojim drugovima. Na pitanje sudije dali se smatra krivim, Gavrilo je odgovorio "Nijesam zlocinac, jer sam uklonio onoga koji je cinio zlo". Austrougarska je optužila Srbiju za atentat i uputila joj ultimatum sa zahtjevom da njeni ljudi istražuju krivce po Srbiji. Srbija je, kao casna država koja drži do sebe, odbila taj ultimatum. Kazna za odbijanje stigla je 28. jula u formi objave rata. Tako je poceo Prvi svjetski rat. Presude Gavrilu Principu i drugovima izrecene su 29. oktobra. Atrentatori su osudeni na smrt vješanjem ili na tešku tamnicu. Gavrilo, Nedeljko i Trifko osudeni su na tamnicu koju su izdržavali u Sarajevu i, kasnije, u Terezinu, u današnjoj Ceškoj.

Ni u zatvoru nisu klonuli duhom. Tamo je Gavrilo napisao i ove stihove: Tromo se vrijeme vuce, I niceg novog nema, Danas je kao juce, Sutra se isto sprema. Al pravo je rekao prije, Žerajic, soko sivi: Ko hoce da živi nek mre, Ko hoce da mre nek živi! I umjesto da smo u ratu, Gdje bojne bombe jece, Evo nas u kazamatu, Na nama lanci zvece. Svaki dan isti život, Pogažen, zgnjecen i strt, A ja nisam idiot, Pa, to je za mene smrt! A na zidu u zatvorskoj celiji u Terezinu je napisao: "Naše ce sijeni lutati po Becu, hodati, po dvoru, plašiti gospodu..." Slaba hrana, okovi, samica..., utjecali su da se Gavrilo razboli. Najgore mu je padalo što mu nisu dozvoljavali da cita. Trovali su ga preko hrane, obolio je od tuberkuloze, amputirali su mu desnu ruku. Svoj kraj ocekivao je mirno i stoicki. Umro je 28. aprila 1918, nekoliko mjeseci prije raspada Austr-ugarske carevine, ne docekavši njen kraj. Državne vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca su 1921. godine prenijele tijela atentatora u Sarajevo i sahranili ih u zajednicku grobnicu.

Danas su ovi srpski junaci u Sarajevu zaboravljeni i prezreni. Porodica Princip doživjela je tužnu sudbinu. Hrvati su 1941. godine ubile Gavrilova brata Niku, doktora u Capljini. Sinovac Slobodan Princip-Seljo, kome je Gavrilo dao ime kad se rodio, umro je na Romaniji od Tifusa, a komunisti su ga posmrtno proglasili partizanskim herojem. Otac Petar je umro 1939. godine, a majka Marija je Drugi svjetski rat provelau izbjeglištvu u Kninu. Umrla je u jesen 1945. Sin Gavrilovog brata od strica Ilije, Vukosav, poginuo je kao mitraljezac kod vojvode Momcila Ðujica 1944. godine na Gracacu. Partizani su zapalili rodnu kucu Gavrila Principa. Po njemu su, isto kao i cetnici, nazvali jednu svoju jedinicu. Tek 1964. godine komunisticke vlasti su kucu obnovile u nešto manjem obimu i ona je danas muzej. Taj muzej cuva uspomene na Obilica sa Tromede.
Nazad na vrh Ići dole
lija

lija


Number of posts : 4287
Peпyтaциja : 2
Registration date : 31.01.2008

Gavrilo Princip Empty
PočaljiNaslov: Re: Gavrilo Princip   Gavrilo Princip EmptySre 18 Jun - 16:00

Zamislite te strasne licemjernosti i uvlacenja u guzicu bivsim okupatorima, da su oni koji su iznenada kroz rat sa Srbima 90-tih godina u BiH, izmislili novu naciju i jezik, samo da bi se dovorili i tako dobili simpatije zapada u znaku oruzja i ostale podrske, unistili (polupali maljem) spomen-plocu Gavrilu Principu i otiske njegovih stopa i promijenili ime njegovom mostu, samo zato sto je bio Srbin, iako se borbom protiv okupatora borio za slobodu svih naroda u BiH.
Pa ja nemam rijeci da opisem odvratnost i gadjenje na takve postupke, licemjerstvo i prevrtljivost!
Nazad na vrh Ići dole
Mr. Majevica

Mr. Majevica


Number of posts : 14652
Peпyтaциja : 25
Registration date : 28.01.2008

Gavrilo Princip Empty
PočaljiNaslov: Re: Gavrilo Princip   Gavrilo Princip EmptySre 18 Jun - 16:23

Razumijem ja njih, zashto bi oni voljeli jedan dio istorije da izbrishu, al' mi moramo da je sachuvamo i da se ponosimo nashom !
Nazad na vrh Ići dole
https://majevica.forumakers.com
lija

lija


Number of posts : 4287
Peпyтaциja : 2
Registration date : 31.01.2008

Gavrilo Princip Empty
PočaljiNaslov: Od izazova do mita   Gavrilo Princip EmptyPon 30 Jun - 1:38

LIČNOST čije je ime postalo sinonim tajne organizacije "Mlada Bosna" nesumnjivo je Gavrilo Princip. Mada je njegov život bio veoma kratak (umro je u 24. godini) o njemu je napisana čitava literatura, čiji su autori bili mnogobrojni domaći i strani pisci.

Jedan od najboljih biografa mladog bosanskog nacionalnog revolucionara, profesor Božidar Tomić detaljno je proučio istorijsku građu vezanu za poreklo porodice Princip i publikovao zanimljive dokumente koji bojektivno osvetljavaju životni put najpoznatijeg člana te porodice - Gavrila.

Prema tvrđenju profesora Tomića, preci Gavrila Principa koji su poticali iz plemena Jovićević došli su početkom 18. veka iz Grahova u Crnoj Gori na tromeđu Bosne, Like i Dalmacije i naselili se u selo Obljaj u blizini Bosanskog Grahova. To retko prezime - Princip dobili su na čudan način. Naime, jedan od njihovih predaka po imenu Todor, inače veoma krupan i naočit čovek, koji je nosio bogato ukrašenu narodnu nošnju toga kraja, često je poslom odlazio u dalmatinske gradove, koji su tada pripadali Mletačkoj republici. Gledajući ga u toj slikovitoj nošnji sa "srebrnim grudnjakom, kapom sa paunovim perjem, kratkom puškom i velikim nožem", kako kaže B. Tomić, Mlečani su Todora smatrali za "poglavara plemena" i dali mu italijanski nadimak Princip (od latinskog principal). Vremenom, potomci pomenutog Todora uzeli su prezime Princip.

I članovi porodice Princip su u teškim vremenima ispoljavali osobine svojih suplemenika: pružali su žestok otpor svima onima koji su pokušavali da im oduzmu to malo ispošćene zemlje, ili da im ugroze nacionalnu i versku samobitnost. Gavrilov deda Jovan, poštujući porodičnu tradiciju, priključio se sa dva svoja brata nezadovoljnim seljacima, koji su se digli na oružje u čuvenom Bosanskohercegovačkom ustanku, 1875. godine.

Srpski narod sa tromeđe ustao je tada protiv turskih feudalaca, tražeći veća socijalna i nacionalna prava. Na čelo ustanka u ovom kraju stao je sveštenik iz Grahova Polja Ilija Bilbija, koji je u skladu sa običajima svojih predaka, "kad su nastala teška vremena za narod, ostavio je krst i mantiju i uzeo pušku u ruke". Bilbiji se priključio i Gavrilov deda Jovo i za sve vreme ustanka nalazio se u glavnom ustaničkom štabu u Crnim Potocima. Hrabrost i umešnost Ilije Bilbije i Jove Principa impresionirali su uglednog engleskog istoričara ser Artura Evansa, koji je jedno vreme boravio u Crnim Potocima i svoje utiske o ustanicima objavio u "Mančester gardijanu", što je znatno doprnelo afirmaciji ciljeva ustaničke borbe.

Za razliku od deda Jove, kojeg je krasio borbeni duh ljudi ispod Dinare, Gavrilov otac Petar - Pepo bio je sitan i neupadljiv čovek, smirena ponašanja, usto jako religiozna, "koji nije pio ni vino ni rakiju", kako su zabeležili hroničari ovoga kraja. Sušta suprotnost Petru - Pepi bila je i Gavrilova majka Marija - Nana, koja je poticala iz ugledne porodice Mičić iz susednog sela Malog Obljaja, žena krupna i energična, spremna da se uhvati u koštac i sa najvećim teškoćama u životu. Iznoseći razlike u karakteru između Petra i žene mu Marije, profesor Tomić kaže: "Priroda se poigrala ovim neobičnim supružnicima, raskošno je ukrasila ženu osobinama muškarca, a čoveku podarila meke, dobrodušne crte žene."

Petar i Marija imali su devetoro dece, ali u teškim prilikama u kojima su živeli, bez medicinske nege i osnovnih higijenskih uslova, u životu su im ostala samo tri sina. Jedan od njih bio je Gavrilo koji se rodio 13. jula 1894. godine, a ovo ime mu je na krštenju dao prota Bilbija, jer je rođen na dan Sv. Gavrila.

Od svog posla - prevoza pošte i robe na relaciji Grahovo - Knin, Petar nije mogao izdržavati petočlanu porodicu, pa je najstariji sin Jovo morao napustiti roditeljski dom i potražiti kakvu-takvuzaradu u zabitim palankama Bosne. Zaposlio se najpre kao kočijaš, a kasnije kao kelner u malom mestu Hadžići kod Sarajeva. Čim je stekao nešto novca, počeo je pomagati roditeljima i svojoj mlađoj brati - Gavrilu i Nikoli, koji su ostali u Obljaju.

Jednog dana Jovo je pročitao u novinama oglas u kojem Sarajevska vojna komanda obaveštava građane da će vršiti upis pitomaca u Vojnu školu. Uslovi su bili vrlo privlačni: besplatan stan i hrana i što je najvažnije pitomcu se posle završenog školovanja pruža sjajna karijera austrougarskog oficira. Odmah je o ovom obavestio oca i predložio mu da Gavrila upiše u ovu školu. Nemajući drugog izbora, Pepo se složio sa tim predlogom i sa sinom Gavrom, kako su ga iz milošte zvali, u proleće 1907. krenuo u Hadžiće. Sudbina je i ovoga puta pokazala svoje apsurdno lice: za oficira austrougarske armije trebalo je da se školuje čovek, koji će nepunih deset godina kasnije ubiti komandanta te armije.

Spremajući se da upiše brata u vojnu školu, Jovo je navratio u prodavnicu poznatog sarajevskog trgovca Pešuta, kako bi kupio rublje za budućeg vojnog pitomca. Pešut, inače poznat u sarajevskoj čaršiji kao srpski patriota, iznenadio se kad je čuo da njegov prijatelj Jovo hoće svoga mlađeg brata da školuje za habzburškog oficira. Prema svedočenju Božidara Tomića, Pešut se sledećim rečima obratio svom prijatelju: "Zar dijete da daš u zavod u kojem će se odroditi, u kojem će postati dušmanin svom rođenom narodu? Ako nema drugog puta, onda je bolje da ga iz ovih stopa vratiš kući, pa da živi kao što su mu i dosad stari živjeli. Ali ako hoćeš da poslušaš mene kao prijatelja, daj ga u trgovačku školu; ona će mu prije nego ikoja druga donijeti hljeba i zarade, i to gospodske zarade." Jovo je prihvatio savet trgovca Pešuta i tako je toga avgustovskog dana 1907. godine bila odlučena sudbina Gavrila Principa.

Mladi Gavrilo nije bio oduševljen što su ga upisali u Nižu trgovačku školu, jer kako je sam rekao "trgovačku profesiju nije voleo". Biti trgovac, zelenaš, među Principovim drugovima, smatralo se najnižom mogućom profesijom, pogotovo što su seljačka deca osećala i prezir prema sarajevskoj čaršiji. Po završetku trećeg razreda trgovačke škole, Gavrilo je rešio da pređe u gimnaziju. Ali, trebalo je najpre položiti dopunske ispite i ubediti brata Jovu, koji je u početku odbijao taj predlog. Kao poslovan čovek on nije mogao da razume Gavrilov idealizam, ali je na kraju, ipak, popustio, jer je računao da će mu brat možda čak i više zarađivati kao pravnik ili profesor, nego kao trgovac. Tako je u avgustu 1910. Gavrilo otišao u Tuzlu, položio dopunske ispite i te jeseni se upisao u četvrti razred gimnazije.

Nemirni Gavrilov duh nije dozvoljavao da se skrasi na jednom mestu, a uz to je došao u sukob sa jednim profesorom, pa je krajem 1910. godine napustio Tuzlu i vratio se u Sarajevo. Bio je srećan što je mogao da se upiše u Sarajevsku gimnaziju, koja je bila na glasu i koju je baš u to vreme pohađalo nekoliko đaka, koji će kasnije postati slavni i ugledni ljudi, kao na primer književnik Ivo Andrić, akademici Vaso Čubrilović i Milan Budimir i drugi.

PIJEMONT SRPSTVA
MADA je sa uspehom završio četvrti razred i već se kod svojih drugova i profesora afirmisao kao vredan i aktivan učesnik literarnih i drugih kružoka, mladi Gavrilo je ponovo poželeo da promeni sredinu. Ovoga puta njegova je želja bila da ode u Beograd, koji je u očima mnogih ljudi u Bosni predstavljao Pijemont Srpstva. Nadahnut tim osećanjima krenuo je peške prema prestonici Srbije, jer nije imao novca za voz ili druga prevozna sredstva i prema sopstvenim rečima kada je posle desetak dana "prešao granicu između Bosne i Srbije poljubio je srpsku zemlju".
(NASTAVLJA SE)

Preuzeto sa http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=16&status=jedna&datum=2007-09-28&feljton=4051
Nazad na vrh Ići dole
lija

lija


Number of posts : 4287
Peпyтaциja : 2
Registration date : 31.01.2008

Gavrilo Princip Empty
PočaljiNaslov: Re: Gavrilo Princip   Gavrilo Princip EmptyČet 9 Okt - 23:17

U BEOGRAD je Gavilo Princip došao u proleće 1912. godine i nastanio se u blizini Zelenog venca. Najpre je stanovao u ulici Carice Milice br. 12, pa u Lominoj 47, da bi se najzad uselio u jednu prizemljušu u Bosanskoj ulici (posle Drugog svetskog rata ova je ulica zbog nekadašnjeg stanara dobila ime Gavrila Principa). Ubrzo se upisao u peti razred Prve muške gimnazije, koja se tada nalazila u Domu Svetog Save u Dušanovoj ulici.
Život u Beogradu za mladića iz Bosne bio je težak. Po sopstvenim rečima više je bio gladan nego sit. Da bi zaradio neku paru morao je obavljati teške fizičke poslove. Zabeleženo je da je kao pomoćni radnik radio na kaldrmisanju Karađorđeve ulice. Mada praznog stomaka, uz težak fizički posao i loš smeštaj u iznajmljenoj sobici, Gavrilo je ipak bio zadovoljan, jer se osećao kao slobodan čoek i po sopstvenom priznanju "prvi put u životu , bez straha od žandara mogao je da viče dole Austrija".
Kretao se uglavnom u krugu izbeglica iz Bosne, koji su se okupljali u malim kafanicama oko Zelenog venca, među kojima je najpoznatija bila "Zlatna moruna" (današnja kafana Triglav). U tom društvu u kojem su najbrojniji bili studenti, đaci i sitni činovnici, Gavrilo je upoznao mnoge neobične i zanimljive ličnosti. Jedna od njih je bio čuveni Mustafa Golubović, tada četnički komita a kasnije jedan od najvećih sovjetskih obaveštajaca i lični prijatelj Josifa Visarionoviča Staljina.

Atmosfera u Beogradu u koji je Gavrilo Princip tek stigao bila je veoma čudna: mirni život prestonice remetile su vesti o mogućem ratu sa Turcima. Jedan od hroničara starog Beograda Živorad P. Jovanović ovako opisuje glavni grad u to vreme: "Beograd uoči balkanskih ratova bio je sav u nacionalnom raspoloženju. U tihim ulicama Vračara, Dorćola, Palilule, Varoš-kapije, u skromnim prizemnim kućama i njihovim stanovnicima iskrsavala je živa slika toga Beograda. Te stare učiteljske, profesorske, trgovačke, činovničke, radničke kuće odlikovale su se poštenim shvatanjem, čovekovim skladnostima, pouzdanjem u bolji red stvari, u čistotu odnosa među ljudima, željom da se živi i za nešto više a ne samo za sebe i za svoj uži interes. Iz tih domova, rasutih po celom Beogardu, strujao je pred balkanske ratove duh nove Srbije".
Impulsivni karakter Gavrila Principa bio je zahvaćen tim opštim raspoloženjem. Sa jednim svojim drugom iz Bosne, u oktobru 1912. godine je otputovao u Prokuplje i prijavio se u dobrovoljce, odnosno komite. U to vreme jedan od najviđenijih četničkih komandanata bio je major Vojin tankosić, takođe poreklom iz Bosne, pa je Gavrio mislio da će ga zemljak rado primiti u svoju jedinicu. Međutim, Tankosić je grubo odbio Principa, objasnivši mu da je "fizički slab za napornu četničku službu". To je Gavrila toliko uvredilo da je odmah napustio Prokuplje a potom i Beograd i otputovao kod brata u Hadžiće.

Posle uspešno okončanih balkanskih ratova, Gavrilo se vratio u Beograd, jer je morao da polaže ispite u gimnaziji. Iz svedočanstva Prve muške gimnazije izdatog 21. avgusta 1913. godine vidi se da je 6. razred završio sa vrlo dobrim uspehom.
Ovo je ujedno bio i kraj Principovog školovanja, jer su u međuvremeu nastali dramatični istorijski događaji u kojima je on psotao jedan od glavnih aktera.
Biografi Gavrila Principa trudili su se da bace što više svetla na karakterne osobine togamladog čoveka i da dešifruju neke tajanstvene crte njegove ličnosti, koje su uslovile njegove postupke i ponašanje. Svi se uglavnm slažu dae bio veoma inteligentan i da je jako mnogo čitao. Svaku knjigu koja mu je došla u ruke "prosto je gutao". Čitao je sve od Aleksandra Dime i Vlatera Skota do Šerloka Holmsa. Jednom je i sam rekao: "Knjige za mene znače život".
Kao mnogi mladi ljudi toga vremena i Gavrilo je želeo da bude pesnik. Vladimir Dedijer tvrdi da se dva puta usudio da svojim prijateljima pokaže neke svoje stihove. Jednom je to učinio pred mladim literatom Dragutinom Mrasom. Drhteći kao dete, čitao je svoje stihoe o užama koje na dnu mora cvetaju za voljenu devojku. Mrasovo mišljenje bilo je nepovoljno. Drugi put je Princip pokšao da ponudi pesme Ivi Andriću. Govorio mu je o neim svojims tihovima i Andrić mu je rekao da ih donese. Princip je obećao, ali ih nije doneo. Kad ga je Ivo Andrić pitao zašto ih ne donosi, Princip je odgovorio da ih je uništio.
Mladi, šesnaestogodišnji "pesnik" nije imao prilike da negde ojavi svoje stihove. Igrom sudbine jedini njegovi stihovi koji su "publikovani" su oni koji su pronađeni u njegovoj zatvorskoj ćeliji u Terezinu. Naime, mladi sužanj je u dugim zatvorskim danima uspeo da "ukleše" drškom od kašike jedan svoj stih na zidu zatvorske ćelije, koji je pronađen tek posle njegove smrti, a koji glasi:
"Naše će sjeni hodati po Beču"
"Lutati po dvoru, plašeći gospodu"

Jedan od njegovih biografa i njegov drug iz rane mladosti Drago LJubibratić seća se Gavrila Principa "Kao dječaka duga lica, kovrdžave kose, visoka naboranog čela, isturene brade, jakih jagodica i iskrivljena nosa. Čitavom svojom pojavom zračio je energijom i odlučnošću, a njegove svijetoplave oči ublažavale su oštrinu njegovo lika. Na prvi pogled djelovao je kao povučen i tih, ali bi u razgovoru katkad postajao ciničan i grub; bio je uporan, ako ne i tvrdoglav, prilično ambiciozan i pomalo hvalisav".
Božidar Tomić smatra da je Gavrilo imao kompleks zbog niskog rasta i da je to po svaku cenu hteo kompenzirati nekim herojskim delom. Tomić kaže da je prvi put video Principa u Tuzli sa jednom knjigom pod miškom. To je bila biografija slavnog rimskog imperatora Julija Cezara. Vladimir Dedijer, međutim, misli da je Tankosićevo odbijanje da primi Gavrila Principa u svoj četnički odred bio jedan od glavnih razloga što je uvređeni i poniženi mladić želeo da se iskaže u nekom podvigu, koji će ga proslaviti.
O jednoj drugoj Principovoj karakternoj osobini svedočila je njegova majka Nana poznatom novinaru i književniku Gligoriju Božoviću: "Bio je miran dečak, ali je svaki udarac dvosruko vraćao".

POŠTOVAO STARIJE
INTERESANTNA su i zapažanja dva ugledna člana Srpske akademije nauka, Vase Čubrilovića i Milana Budimira koji su u mladosti poznavali Principa. Profesor Budimir kaže: "Kada je Gavrilo prešao iz Trgovačke škole u gimnaziju, morao je da polaže dopunske ispite i ja sam ga spremao iz latinskog jezika. Bio je veoma inteligentan i vrlo je lako savlađivao gradivo, iako nikad dotle nije imao prilike da išta nauči iz latinskog. Veoma sam ga cenio, koliko zbog vrednoće i bistrine, toliko i zbog toga što je umeo da iskaže svoje poštovanje prema starijima". Vaso Čubrilović se seća svoga školskog druga kao "čoveka nemirnog duha koji ne može da se smiri, jer ga stalno nešto goni".

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=16&status=jedna&datum=2007-09-28&feljton=4052
Nazad na vrh Ići dole
lija

lija


Number of posts : 4287
Peпyтaциja : 2
Registration date : 31.01.2008

Gavrilo Princip Empty
PočaljiNaslov: Re: Gavrilo Princip   Gavrilo Princip EmptySub 1 Nov - 0:33

Istoričari su utvrdili da je u "Mladoj Bosni" bilo okupljeno nekoliko stotina članova mahom studenata i đaka, koji su uglavnom poticali sa sela i pretežno bili srpske nacionalnosti. Iz ovoga kruga izdvajalo se nekoliko njih koji su aktivno učestvovali u pripremi i izvođenju sarajevskog atentata. Pored Gavrila Principa, najaktivniji je bio Danilo Ilić, učitelj i pisac, koji je, kao nešto stariji od svojih drugova, predstavljao jednu vrstu mosta između raznih generacija mladobosanaca.
Vladimir Dedijer dao je veoma slikovit portret ovog najboljeg Principovog druga: "Ilićev otac, po zanimanju obućar, umro je kad je Danilu bilo pet godina. Majka je morala da radi kao pralja. Kao dobar đak, bio je poslat u nižu trgovačku školu, koju je završio 1905. godine. Pošto nije mogao da nađe zaposlenje, neko vreme je prodavao novine da bi kasnije postao šaptač u jednom putujućem pozorištu. Tu je obavljao i sve duge poslove, prepisivao tekstove za glumce, cepao karte na ulazu. Pošto je izgubio i ovaj posao, lutao je po Bosni, radeći kao nosač na železničkim stanicama, a jedno vreme je tucao kamen u kamenolomima. Vratio se u Sarajevo, gde je dobio državnu stipendiju i 1912. godine završio učiteljsku školu. Bio je visok mladić, tih i povučen, umeo je da se ophodi s ljudima; nosio je uvek crnu mašnu, da bi ga podsećala na smrt i prolaznost života. Dosta je čitao.
U junu 1913. godine Gaćinović ga je pozvao da dođe u Švajcarsku. Ilić se odazvao pozivu i otišao tamo. Pošto nije imao dovoljno novca, prepešačio je najveći deo ove zemlje. Tom prilikom došao je u dodir s nekolicinom ruskih socijalrevolucionara. Po povratku iz Švajcarske, na vest da je izbio Drugi balkanski rat, uputio se pešice u Srbiju da bi se kao dobrovoljac prijavio u srpsku vojsku. Bio je primljen kao bolničar i nekoliko meseci je radio u bolnici, gde su bili smešteni srpski ranjenici oboleli od tifusa. Po završetku rata, vratio se u Sarajevo. Svojim prijateljima pričao je o svom boravku u Švajcarskoj i Srbiji, a oni su ga slušali kao što `muslimani slušaju hadžije na povratku iz Meke`, pa je tako dobio nadimak Hadžija. Od kraja 1913. pa do 28. juna 1914. Ilić je radio kao korektor u dnevniku `Srpska riječ`, a od polovine maja 1914. jedan je od urednika nedeljnog lista `Zvono`.
Ilić je bio vezan za majku i živeo je s njom u očevoj kući u Ulici Oprkanj 3 u Sarajevu. Starica više nije prala rublje, nego se izdržavala izdajući sobe đacima. U jesen 1907. godine, u njenu kuću je, u pratnji starijeg brata, ušao jedan seljačić koji je tada prvi put došao u grad. Starica je prihvatila dečaka, koji se upisao u nižu trgovačku školu. Dečak se zvao Gavrilo Princip. Danilo mu je ubrzo postao najbolji prijatelj."

Drugi Principov intimni prijatelj, takođe neposredni učesnik u atentatu, bio je Nedeljko Čabrinović, grafički radnik. On je bio daleko složenija ličnost od Principa, a životni put nije mu bio "posut ružama". Rođen je u Sarajevu 1895. godine u srednje imućnoj porodici. Otac mu je držao malu ugostiteljsku radnju na periferiji grada i kako sam Čabrinović kaže bavio se "nečasnim poslovima policijskog doušnika". Moralna posrnulost oca i njegova grubost, koju je najčešće ispoljavao šamarajući maloletnog sina naterali su Nedeljka da napusti kuću i školu i da pođe na zanat. Najpre je učio bravarski, pa limarski zanat, da bi se najzad skrasio kao grafički radnik - slovoslagač u jednoj sarajevskoj štampariji. Vrlo rano je počeo čitati razne knjige i kako kažu njegovi drugovi bio je jedan od najnačitanijih među njima. Za razliku od većine mladobosanaca, Čabrinović je kao sedamnaestogodišnjak kročio na put, ne nacionalnog, nego socijalnog revolucionara. NJega je pogađao težak materijalnipoložaj u kojem se našao posle odlaska od kuće, ali je istovremeno bio ogorčen i zbog bednog socijalnog položaja radničke klase uopšte.
Kao protivnik "klase eksploatatora" učestvovao je u organizovanju niza štrajkova u Sarajevu i drugim gradovima Bosne, zbog čega je često bio politički proganjan i proterivan iz grada. Verovatno bi mladi Čabrinović izrastao u "nepokolebljivog proleterskog revolucionara" da u jednoj štampariji u Šidu, koja je slovila za "socijalističko gnezdo" i u kojoj su se štampali socijalistički listovi nije spoznao licemerje i dvoličnost pojedinih radničkih tribuna. U pomenutoj štampariji u kojoj se privremeno zaposlio posle policijskog progona iz Sarajeva, njeni vlasnici, inače istaknuti "borci za socijalnu pravdu" primali su na posao decu od 10 do 12 godina, terali ih da rade prekovremeno i za to ih bedno plaćali.
Ogorčen na dvoličnost "radničkih vođa" napustio je štampariju i raskinuo sa socijalističkim idejama. U međuvremenu se upoznao sa Gavrilom Principom, što ga je navelo da svoju revolucionarnu energiju usmeri ka nacionalnim ciljevima. Idući "trbuhom za kruhom", Čabrinović je jedno vreme boravio u Zagrebu, pa posle toga u Trstu, da bi naposletku našao posao u Beogradu i to u Državnoj štampariji, koja se tada nalazila u Pop Lukinoj ulici. Po sopstvenim rečima zarađivao je 90 dinara mesečno, što nije bilo dovoljno da plati stan i hranu, a da se ne govori o kupovini knjiga koje su za Čabrinovića bile "jedini putokaz u životu".
U Beogradu se uglavnom družio sa Principom i drugim izbeglicama iz Bosne, svraćajući najčešće u poznatu kafanu "Zlatna moruna" na Zelenom vencu (Sada kafana "Triglav").

Treći Principov prijatelj, takođe aktivni učesnik u sarajevskom atentatu bio je Trifun - Trifko Grabež. Rođen 1896. godine na Palama kraj Sarajeva u svešteničkoj porodici, učio je gimnaziju u Tuzli. Tu je jednom prilikom izazvao težak incident: ošamario je svoga profesora, radi čega je isteran iz svih škola u Bosni i Hercegovini i kažnjen zatvorom. Pošto mu više nije bilo mesta u rodnom kraju, otišao je u Srbiju i u Beogradu nastavio da pohađa gimnaziju. Slučajno je na Zelenom vencu upoznao Gavrila Principa, koji mu je ponudio da stanuje zajedno sa njim u jednoj skromnoj sobici u nekadašnjoj Carigradskoj ulici br. 23. Susret i prijateljstvo sa Principom bili su odlučujući za nacionalno i revolucionarno opredeljenje Grabeža, kao i za njegov pristanak da učestvuje u atentatu na Franju Ferdinanda.

Od ostalih istaknutih mladobosanaca, treba spomenuti još trojicu neposrednih učesnika u atentatu: najmlađeg Vasu Čubrilovića, koji je na dan ubistva austrougarskog nadvojvodu imao nepunih 16 godina, a koji je posle Prvog svetskog rata postao istaknuti istoričar i član Srpske akademije nauka i umetnosti, zatim Cvetka Popovića, đaka, i Muhameda Mehmedbašića, zanatliju. Oni su na dan 28. juna 1914. godine bili na obali Miljacke i naoružani bombama i pištoljima čekali u zasedi Franju Ferdinanda, ali zbog objektivnih ili subjektivnih razloga oružje nisu upotrebili.

POMOĆ INTELEKTUALACA
MEĐU mladobosancima koji nisu neposredno učestvovali u samom atentatu, ali su na razne načine bili uključeni u zaveru protiv austrougarskog nadvojvode, treba istaći starijeg brata Vase Čubrilovića - Veljka, po zanimanju učitelja, zatim Miška Jovanovića, trgovca iz Tuzle, Mladena Stojakovića, lekara i narodnog heroja iz Drugog svetskog rata, kao i njegovog brata Sretena, vajara, autora Karađorđevog spomenika na Svetosavskom platou u Beogradu, Jezdimira Dangića, žandarmerijskog potpukovnika i četničkog vojvodu iz Drugog svetskog rata, kao i Mitra Kerovića i sina mu Neđu i najzad Jakova Milovića, zemljoradnike iz istočne Bosne.
Nazad na vrh Ići dole
lija

lija


Number of posts : 4287
Peпyтaциja : 2
Registration date : 31.01.2008

Gavrilo Princip Empty
PočaljiNaslov: Re: Gavrilo Princip   Gavrilo Princip EmptyPon 17 Nov - 19:25

OGORČENJE Gavrila Principa i ostalih mladobosanaca na austrougarske vlasti koje su nametnule jednu vrstu kolonijalnog režima u Bosni i Hercegovini, režima čija je osnovna karakteristika bila - političko obespravljivanje naroda i ekonomska eksploatacija, preraslo je kod ovih mladih ljudi u otvoreni bunt, a kasnije u revolucionarnu akciju. Već kao osamnaestogodišnjak, Princip je po sopstvenim rečima akumulirao toliku mržnju prema okupatorskom režimu da je sve češće razmišljao o mogućnosti individualnog terora.
Kada je u Sarajevo stigla vest iz Zagreba da je omladinac Luka Jukić pokušao atentat na hrvatskog bana Slavka Cuvaja, kod Principa je počela da sazreva misao da i on pokuša da ubije nekog iz dinastije Habzburg, ili bar nekog od austrougarskih ministara. Kao pristalica shvatanja da je individualni teror legitiman i jedino mogući vid otpora prema stranim zavojevačima i eksploatatorima, mladi Gavrilo je, po sopstvenom priznanju, već od početka 1912. godine razmišljao da izvrši atentat na vrhovnog poglavara Bosne i Hercegovine, generala Oskara Poćoreka, predstavnika najmilitantnijeg dela austrougarske političke elite i velikog srbomrsca. Ovu nameru nije mogao da ostvari jer je ubrzo otišao u Beograd da nastavi školovanje.

Misao da puca na austrougarskog prestolonaslednika Franju Ferdinanda iskrsla je u Principovoj glavi tek kada je polovinom marta 1914. godine u bečkom listu “Di Zeit”, koji je neko prokrijumčario iz Zemuna u Beograd, pročitao da nadvojvoda dolazi u zvaničnu posetu Sarajevu. Verovatno je Princip učvrstio ovu svoju odluku kada je saznao za razloge Ferdinandove posete, koji su naširoko komentarisani u srpskoj prestonici. Smatralo se, naime, da nadvojvoda dolazi u Bosnu iz sledećih razloga: vojnih - kako bi manevrima dva armijska korpusa u blizini granice sa Srbijom pokazao političkim i vojnim krugovima u Beogradu, koji su trijumfovali posle dobijenih balkanskih ratova, da Austrougarska neće sedeti skrštenih ruku, ako bi oni imali kakve pretenzije prema Bosni, političkih - da bi pred svetom pokazao da je Bosna i Hercegovina posle aneksije postala neotuđivi deo Austrougarske monarhije, i najzad ličnih - da bi svoju ženu Sofiju, koja nije poticala iz visokih aristokratskih krugova i kraljevske familije, predstavio pred međunarodnom javnošću kao buduću austrougarsku caricu.

SVOJU čvrstu nameru da ubije naslednika carskog prestola, Princip je prvo hteo da saopšti Nedeljku Čabrinoviću. Zbog toga ga je pozvao u mali park na Obilićevom vencu (pored današnjeg restorana “Proleće”) i upitao da li on želi da učestvuje u ovoj akciji, pošto je za njeno uspešno sprovođenje potrebno angažovati više ljudi. Kada je Čabrinović dao pristanak, dva mlada čoveka su se zaklela da će svoju nameru sprovesti u delo, bez obzira na opasnost koja ih očekuje, kao i žrtvu koju moraju podneti. Princip je nameravao da još jednog svog druga uključi u ovu akciju. Odlučio je da to bude Trifko Grabež, sa kojim je zajedno stanovao. Bez obzira na to što je Grabeža smatrao za “suviše plemenitu osobu” koja možda neće shvatiti “značaj ovoga čina”, Princip ga je upitao da li odobrava atentat i da li je spreman da u njemu učestvuje. Kada je i od njega dobio pozitivan odgovor, Princip je zaključio da je formiranjem ove trojke okončan prvi ali najpresudniji deo rizične akcije.
Interesantno je da je Princip, u vreme priprema za izvršenje svoga nauma bio, prema svedočenju ljudi sa kojima je dolazio u kontakt, u napetom psihičkom stanju, koje bi se moglo okarakterisati kao “uzavrelo borbeno nadahnuće”. Jedan od njegovih tadašnjih prijatelja Dobrosav Jevđević (četnički vojvoda za vreme Drugog svetskog rata), kaže da je “Gavro često citirao sledeće Ničeove stihove:
‘Ja znam odakle sam
Nezasit kao plamen
Žarim i izgorevam samog sebe
Sve što god obuhvatim zasvetli
Sve što iza sebe ostavimugljenisano je
Plamen sam bio i ostao’”

Trojica mladića iz Bosne lako su donela “sudbonosnu odluku”, ali realizacija njihovog plana išla je nešto teže: trebalo je nabaviti oružje i sa njim se bezbedno domoći Sarajeva. Principu je u jednom trenutku kao spasonosno rešenje sinula misao da bi mu u njegovim namerama mogao pomoći neki Milan Ciganović, koji je jedno vreme stanovao u istoj kući gde i on, i koga je dobro poznavao. Ciganović je bio poreski službenik, rodom iz Bosanskog Petrovca, koji je važio za jednog od najistaknutijih komita, odlikovan “Zlatnom medaljom za hrabrost”.
Princip nije znao da je Ciganović u tesnim vezama sa majorom Vojinom Tankosićem, komandantom četničkih odreda iz balkanskih ratova, a preko njega i sa pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, načelnikom Obaveštajne službe Generalštaba i jednim od najistaknutijih ljudi u tajnoj organizaciji “Ujedinjenje ili smrt”. Pokazalo se da je Ciganović bio pravi izbor jer je trojici zaverenika obećao da će im nabaviti oružje, kao i novac, koji im je bio potreban za podmirenje putnih troškova do Sarajeva. Međutim, kada je bivši komita saznao da mladići nisu služili vojsku, zahtevao je od njih da se obuče u rukovanju sa pištoljima i bombama. Zato ih je odveo na Topčidersko strelište, gde su vežbali da gađaju razne predmete na odstojanju od 60 i 200 metara, kao i da aktiviraju ručne bombe. Prema tvrđenju Grabeža, “najbolji u obuci bio je Gavrilo, koji je metu na rastojanju od 200 metara pogodio šest puta, a trčećim korakom dva puta”.

POSLE uvežbavanja u Topčideru, Ciganović je zahtevao da mladići odu kod majora Tankosića, kako bi se i on uverio u njihovu spremnost za izvršenje zadatka. Princip je odbio da ide, jer je još pamtio da ga je bivši komandant komitskih odreda odbio da primi u dobrovoljce za vreme Balkanskih ratova, a Čabrinović je bio zauzet na poslu u Državnoj štampariji. Kod Tankosića je otišao samo Grabež i u omanjoj kući na Vračaru upoznao je legendarnog četničkog vojvodu i jednog od najaktivnijih ljudi u tajnoj organizaciji “Ujedinjenje ili smrt”, koji je trojici mladića zaželeo sretan put za Sarajevo.
Kada su sve pripreme bile završene, Ciganović je 27. maja uveče, dan pre njihovog odlaska u Bosnu, u jednoj kafani na Zelenom vencu atentatorima predao četiri pištolja sa četiri rezervna šaržera i šest ručnih bombi, kao i izvesnu sumu novca. Tom prilikom im je predao i bočice sa cijankalijem, što je predstavljalo jasnu poruku da se zadatak mora izvršiti po cenu života.
Sa oružjem, novcem i pismima za pogranične organe, Princip, Čabrinović i Grabež ukrcali su se na lađu sa kojom su stigli u Šabac. U tom gradu su se javili kapetanu Radetu Popoviću, koji je bio šef vojne obaveštajne službe na granici i predali mu pismo koje mu je uputio Ciganović. Popoviću je bio nadređeni starešina major LJubomir Vulović, a ovome pukovnik Apis (treba napomenuti da su pukovnik Apis i major Vulović na poznatom Solunskom procesu, 1917. godine, osuđeni na smrt i streljani, između ostalog, i zbog umešanosti u Sarajevski atentat).

RADE Popović je Principa i njegova dva druga uputio u Loznicu, gde ih je sačekao granični finans Rade Grbić, koji je obavljao i obaveštajne poslove na granici sa Bosnom. Pod zaštitom mraka on je trojicu mladobosanaca prebacio do Isakovića ade na Drini i tu ih povezao sa Jakovom Milovićem, koji je, takođe, obavljao delikatne poslove za srpsku vojnu obaveštajnu službu u Bosni. Uz pomoć Milovića oni su peške stigli do kuće Mitra Kerovića u selu Tobut, gde su i prenoćili. Sutradan u ranu zoru su sa Mitrovim sinom Neđom nastavili u seljačkim kolima put za Tuzlu. Po jakoj kiši i velikom blatu, izbegavajući susret sa policijskim patrolama i zaobilazeći žandarmerijske stanice, jedva su stigli u ovaj grad.
Nazad na vrh Ići dole
Mr. Majevica

Mr. Majevica


Number of posts : 14652
Peпyтaциja : 25
Registration date : 28.01.2008

Gavrilo Princip Empty
PočaljiNaslov: Re: Gavrilo Princip   Gavrilo Princip EmptyČet 2 Jul - 11:17

Nazad na vrh Ići dole
https://majevica.forumakers.com
Sponsored content





Gavrilo Princip Empty
PočaljiNaslov: Re: Gavrilo Princip   Gavrilo Princip Empty

Nazad na vrh Ići dole
 
Gavrilo Princip
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
MAJEBИЧKИ ФOPYM :: Hayкa, кyлтypa, yмjeтнocт, cпopт-
Skoči na: