HRVATI U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE

HRVATI U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE – (1)

SVAKOM KO JE SRBIN ILI KO SE TAKO OSJEĆA, MOJA PREPORUKA DA
PROČITA OVU KNJIGU!

****
HRVATI U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE

Autor: Veliša Raičević - Psunjski


PREDGOVOR SLOVENAČKOM IZDANJU
IZ 2006.

Zmago Jelinčič Plemeniti

O knjizi i autorstvu

Knjiga Hrvati u svetlu istorijske istine, autora Psunjskog, za kojega skoro sa sigurnošću
možemo tvrditi, da je to bio Veliša Raičević, dolazi među slovenačke čitaoce baš u
pravom trenutku, u doba približavanja susedne Hrvatske evropskoj uniji demokratskih
država, a gde po mojem uverenju nikako ne spada. Bar ne za onoliko vreme, dokle se ne
razjasne i isprave istorijske laži i krivice kako prema srpskom, tako prema slovenačkom
narodu. Uveren sam, da će se s mojim stanovištem složiti većina onih, koji knjigu budu
pročitali.

Knjiga je sigurno nastajala dosta dugo, a odštampana je bila u Beogradu marta 1944.,
nešto pre oslobođenja grada. Gestapo, tajna policija nemačkoga rajha je, izvesno zbog
izdaje, upala u štampariju u kojoj je bila knjiga štampana, i zaplenila skoro celokupan
tiraž. Nemci nisu želeli da se otkrije istina o istoriji Srba i lažljivosti Hrvata u njihovom
falsifikovanju istorije. Na kraju krajeva, Hrvatska je bila saveznica, a Srbija samo
okupirana i sa privremenom vladom.

Odmah po oslobođenju preostale primerke je tražila i zaplenila jugoslovenska tajna policija, a štampara Antuna Rota su krajem 1944. Godine proglasili za okupatorskog saučesnika i ubili ga na nepoznatom mestu. Za Psunjskog se nije znalo ko je, pa je mogao da se izvuče. Većinu primeraka knjige su pronašli, a njihovi
vlasnici su, po običaju, završili na Golom otoku. Zvanična institucija, Narodna biblioteka Srbije prvi primerak knjige dobila je tek 1981. godine, posle smrti Josipa Broza - Tita.

Primerak u svom arhivu ima joši Srpska pravoslavna crkva, a nekoliko primeraka imaju
nekadašnji autorovi prijatelji, koji vešto prikrivaju svoj originalni primerak, jer knjiga
nije pisana niz dlaku ni današnje srpske vlasti. Međutim, jedan primerak knjige je u
Sloveniji čiji prevod i objavljujemo.

Ko se skriva iza pseudonima Psunjski, nije bilo pozanato sve do kasnih 1990-tih. Bez
sumnje ga je to očuvalo u životu, jer su štampar njegove knjige, kao i ceo niz ljudi, koji
su tu knjigu imali kod sebe, zbog nje umrli. Uprkos svemu, neki istoričari još danas
zagovaraju različite teze. Jedna od njih je i da je knjigu napisao pesnik Milan
Dobrovoljac Žmigavac, biskup Hrvatske starokatoličke crkve, a druga knjigu pripisuje
gospodinu Rašajskome, službeniku zagrebačkog univerziteta, koji je živeo u Beogradu i
Sarajevu i zbog toga imao pristup dokumentima o poreklu Hrvata i odnosima između
Srba i Hrvata.

U prilog prve teze najviše govori podudarnost slogova u pesmi objavljenoj na početku knjige, ali obara ju to, što se protiv knjige obratio čak hrvatski Glas koncila,
jer je po njegovom puna antikatolicizma, i zato veoma antihrvatska, tako da je njeno
predviđeno izdanje u SAD zabranio čak tadašnji predsednik Džordž Buš stariji.

Određeni krugovi u Beogradu autorstvo knjige pripisivali su čak dvojici pisaca, doduše
literarnom istoričaru i germanisti prof. dr. Peri Slijepčeviću i istoričaru prof. dr.
Radoslavu Grujiću. Čak se javlja mišljenje, da samo dva autora ne bi bila dovoljna, i
stoga misao, da je knjigu napisala grupa istoričara. Jošjedno ime se javlja u vezi sa ovom
knjigom, i to Bogunović, inspektor za prosvetu između dva rata, rodom iz Psunja.
Ali ipak je, po mišljenju većine ozbiljnih istračivača, pseudonim Psunjski pripadao Veliši Raičeviću koji je, pored pomenute knjige, pod istim pseudonimom izdao joši knjigu U ime Hrista – svetinje u plamenu.

Uprkos tome što knjiga opisuje istorijske događaje, koji se tiču Srba od najstarijih vremena pa sve do (skorašnjeg) kraja ustaške tvorevine Nezavisne države Hrvatske, pronicljiv čitalac će naći čak ceo niz paralela sa događajima iz vremena kada smo sa Hrvatima imali zajedničku istoriju. I te ga paralele mogu ispuniti strepnjom šta nam se sve još može desiti.

HRVATI U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE – (2)


Hrvati u svetlu slovenačke istine

Nakon raspada austrougarske monarhije, Hrvati su se na brzinu organizovali i
Međumurje ubrzo proglasili za svoje. Štaviše, ubrzo je određena politička frakcija počela da se zauzima za odcepljenje od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i za povezivanje sa Mađarskom i za zajednički savez sa Italijom. U Kraljevini Jugoslaviji se ovo razmišljanje kasnije manifestovalo ubistvom kralja Aleksandra 9. oktobra 1934. u Marseju, koje su uz pomoć Italijana organizovali hrvatski ustaše.

U vezi sa drugim svetskim ratom, nikako se ne može prevideti činjenica, da su Hrvati
odmah nakon napada 6. aprila 1941. i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije već10. aprila
proglasili NDH, skoro odmah zatim pristupili nacifašističkoj koaliciji i tako sa ministrom inostranih poslova nemačkog rajha Ribentropom (Otto von Ribbentrop) završili započetu operaciju. Već26. avgusta 1939. su proglasili Banovinu Hrvatsku, koja je srpskim I bosanskim teritorijama oduzela srezove Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventu, Travnik i Fojnicu, priključila ih svojoj teritoriji i stvar dovršila sa nastankom nacističke državne tvorevine, za koju je nekadašnji predsednik Tuđman izjavio, da je prethodnica današnje Hrvatske.

Odmah nakon prekrajanja slovenačke teritorije, Hrvatska je takođe uzela svoj deo krvavoga plena, u hrvatskim logorima smrti izginuo je nemali broj Slovenaca. U najvećem koljačkom projektu ustaša, kako su nazvali logor Jasenovac, usmrtili su i osamdeset sveštenika iz Štajerske.

Nakon drugog svetskog rata hrvatska vlast se na brzinu preokrenula i zaboravila, da je
bila do zadnjega dana na strani nacista i da ju je samo velika želja Josipa Broza - Tita za
velikom državom, koju su mu saveznici i omogućili, spasla od denacifikacije, koja ni do
danas nije izvršena. Odmah su nastavili akcije, započete na zasedanju ZAVNOH-a 1944.
godine, i pripojili si Istru, razume se, uz drugarsko odobravanje slovenačkih partijaca.
Jedan od većih obmanjujućih prikaza demografskog stanja Istre onoga vremena je

sigurno knjiga Cadastre national del'Istrie (Nakladni zavod Hrvatske, Sušak, 1946), u
kojoj su autori po pravilu sve Istrane, čije se prezime završavalo na –ić ili ič, proglasili zaHrvate.

Šteta što su među odobravaocima bili i Fran Ramovši Lavo Čermelj, za neke
veliki Slovenci. Još jedan račun čeka na izmirenje. To je ubistvo 37 Slovenaca u Štrigovi, koje su hrvatske vlasti pobile odmah nakon rata, jer su tvrdili da je to slovenačka zemlja. I bili su u pravu! Još se manje zna o deportaciji približno 3000 Slovenaca iz Rijeke na Goli otok, gde, međutim, nisu dospeli, jer nisu disali po hrvatski i znali su one koji su na brzinu promenili uniforme.

Takođe, kasnije pozivanje i priča o nekakvim avnojskim zaključcima su besmisleni, jer na drugom zasedanju Avnoja u Jajcu nije bilo razgovora o granicama unutar nove Jugoslavije. I da upozorim na jošjednu istinu: tokom drugog svetskog rata, kao ni pre njega, Istra nije spadala u jugoslovenski okvir, a kamoli u hrvatski. Čak je ni Hitler posle kapitulacije Italije 9. septembra 1943. nije priključio državi svojega saveznika Ante Pavelića.

Ako se osvrnemo na naš rat za samostalnost, ne možemo prevideti činjenicu, da su u
napadu na Sloveniju upravo hrvatske vlasti dozvolile da naša jedva rođena država bude
napadnuta sa njihove teritorije, iz njihovih kasarni, sa njihovih aerodroma. Samostalnost
su proglasili istog dana kao i mi i bili su dakle prema međunarodnom vojnom pravu
agresori, iako su jedinice bile deo Jugoslovenske narodne armije. Prema međunarodnom
pravu, agresor je i ona država, koja svoju teritoriju prepusti tuđoj sili za napad na treću
državu. A to se ovde desilo.

Pošto to još nije bilo dovoljno, našim jedinicama teritorijalne odbrane i policije namerno su poslali pogrešne podatke o smeru napredovanja jedinica JNA. Ljude koji su u Zagrebu hteli da spreče izlazak tenkovskih jedinica iz kasarni, rasterala je hrvatska vlast. Tada je naredila da se uklone sve mine, tako da su tenkovi prema Sloveniji imali slobodan put.

Nažalost, neki naši autonomaši su tada bili nepažljivi, ali pre svega, tada je još uvek na
našoj strani bilo previše pristalica jugoslovenstva, koji nisu reagovali na informaciju
nemačke obaveštajne službe, da je general Čad u Rijeci spreman da se preda slovenačkoj
vojsci. U Rijeku nisu poslali oružane vojne jedinice, a mene su nakon četvrtog dana rata
za osamostaljenje uhapsili.

Da tada nije bilo pristalica nekadšanjega režima, makar bi moja jedinica išla na Rijeku, pa bi onda bilo šta bi bilo. A sigurno bi početna pozicija za pogađanja, da dobijemo nazad Istru, koja nikad u istoriji nije bila hrvatska, bila suštinski drugačija. A možda je kod svih zajedno preovladavalo političko mišljenje o zajedničkoj konfederaciji Slovenije i Hrvatske, koje je sve do posete hrvatskog predsednika Tuđmana Sloveniji, još bilo živo. Razume se da ljudi o tome ništa nisu znali.

Možda se na to nadovezala i nezaiteresovanost za održani referendum o pripajanju
matičnoj domovini Sloveniji, koji je održan na Žumberku, na kojem su se samo poštar i
župnik izjasnili protiv pripajanja Sloveniji. Tako su tadašnji predsednik države Kučan
kao i predsednik skupštine dr. Bučar svu dokumentaciju, koju su pregledali, bacili s
objašnjenjem "a šta ćemo s tom sirotinjom". Hrvati su plan shvatili prokleto ozbiljno i
njegovog glavnog pobornika Drakulića i još dosta drugih zbog veleizdaje na duže vreme bacili u zatvor. I to, uprkos tome da je svima bilo poznato, da su granice unutar
nekadašnje SFRJ bile samo administrativne – odredila ih je komunistička partija, a nije
bilo sklapanja nikakvih republičkih, međurepubličkih, međudržavnih ili međunarodnih
sporazuma o razgraničenjima među republikama.

Posledica toga je činjenica da su Hrvati postavili granicu kod Sečovlja na levom brdu
Dragonje, a zatim je čak premestili na desno brdo, iako je međurepublička granica u
nekadašnjoj državi SFRJ bila čak na vrhu brežuljka, kod kamenoloma. Nakon toga se
samo dalje nastavljalo. Hrvati su krali najbolje smreke na Tomšičevoj parceli u
snežničkim šumama, pred ljutitim Slovencima pa su ih čak čuvali slovenački policajci.
Agresivno su okupirali četiri zaseoka uz Dragonju, ukrali zemlju kod Hotize, uz Muru,
kod Ormoža… Ministar unutrašnjih poslova bio je Igor Bavčar. A i istarske železnice su
u doba Lojzeta Peterlea prešle u hrvatske ruke.

Kasnije je ulogu darodavca slovanačke teritorije preuzeo sadašnji predsednik države dr.
Janez Drnovšek, koji je uprkos usvajanju deklaracije Državnoga zbora Republike
Slovenije o celovitosti piranskog zaliva njegovu, otprilike, polovinu ponudio Hrvatima.
Hvala bogu, da to nisu usvojili, makar i zbog prevelike proždrljivosti. Svemu ovome
možemo naći paralele u knjizi Psunjskog.

Na kraju krajeva, šta bismo mogli očekivati od države, čiji politički vrhovi danas iznova
zagovaraju teze o hrvatskom narodu, koje su bile zvanično ispravne u doba ustaške
vladavine? I šta bismo mogli očekivati od države, koja svoju državnost temelji na nikad
postojećoj nagodbi, koju žele prikazati kao dogovor sa Ugarskom (Mađarskom) o
preuzimanju vlasti u svoje ruke i koju nazivaju Pacta conventa, za koju lažu da je bila
napisana 1102. godine, kada je celoj svetskoj istorijskoj javnosti inače poznato, da se radi o falsifikatu iz 14. veka.

Možemo još štošta naučiti iz ove knjige, kao npr. o sopstvenim greškama i o sopstvenim izdajnicima. Zato da greške ne bismo ponavljali i da bismo izdajnike lakše prepoznali.

Susede će nam u priličnoj meri predstaviti sama knjiga. Neka prevod ove knjige na
slovenački jezik bude trajni spomenik činjenici, da istinu nije moguće sakriti, i opomena
svim onima, koji previše veruju zvaničnoj politici, a Veliši Raičeviću - Psunjskom
zahvalnica što je očuvao istinu i osvetlio zločine, koji ne smeju ostati u tami.

Zmago Jelinčič-Plemeniti

HRVATI U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE – (3)

HRVATI
U SVETLU ISTORIJSKE
ISTINE

Pij zemljo srpska

O grudo sveta,
zemljo predaka srpskih i moja!
Ti ne bi bila ni pitoma tako,
da nije naših suza, krvi i znoja.

Pij zemljo srpska,
napajaj se krvlju miliona svojih
palih na braniku veličine davne,
ispijaj čaše sudbine svoje,
gorke, ali slavne!

O večna grudo !
Ti što nikad nisi stenjala od bola,
jer si uvek bila od dželata jača.
Ima li šta drugo što sramotu pere
sem borbe i mača!

Psunjski

HRVATI U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE – (4)


POREKLO HRVATA

Jedna slučajnost u velikim narodnim pokretima pre kojih 13 vekova, otvorila je tamne
stranice u istoriji južnih Slovena. Za dolazak Hrvata vezano je sve ono, što je docnije o
Balkanu stvorilo izreku, da je „bure baruta".

Donoseći sobom sve svoje nedostatke, ova neslavenska skupina urasla je najpre u
slavenstvo i od njega primila hrišćanstvo, ali je zatim zbog urođenog oportunizma i slabe duhovno-krvne veze sa slavenstvom ne samo otpala od njega, većje katoličkom Rimu poslužila kao oruđe za katoličke nasrtaje na južno slavenstvo kroz čitava stoleća.

Zbog njih je Balkan i postao evropska vetrometina, gde su se sukobljavali različiti interesi, a u prvom redu katolički sa pravoslavnima.

O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduše, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog
urođenog oportunizma na svojoj siromašnoj „povijesti“ ostavili širom otvorene kapije,
kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za
Slavene.

Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slučaja sa
hrvatskom „poviješću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udžbenik za školsku
1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu.
Većsledeće školske 1942/43. godine, ista ona ustaško-hrvatska vlada, koja ga je
propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska
teorija.

Da se sramota što pre preda zaboravu, vraćen je novac svakome kupcu onoga
prvog udžbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio.

Verni svome nestalnom mentalitetu, Hrvati su kroz celu svoju prošlost usporedo sa
razvojem situacije menjali ne samo svoje uverenje, veći narodnost ako je to bilo
potrebno. Ali, nešto u čemu su ostali konzekventni, to je bolest gusarenja po tuđim
istorijskim baštinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena.

Tako se sretamo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939.) gde se ovo priznanje izražava u rečenici:

„Došavši Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu,

zavladali su nad slavenskim starosjediocima, s kojima su se slili u jedan organizam,
kojemu su dali svoje ime, iako su bili u manjini".

Hrvati, dakle, po ovom svome priznanju dolaze u slavensko starosedelaštvo, koje je, dakako, moglo biti samo srpsko, pošto se za druge Slavene u ovom prostoru ne zna, i donose sobom svoje ime, sa kojim se to slavensko starosedelaštvo stolećima sukobljuje.

Svoje neslavensko poreklo, uostalom, ne krije ni u praskozorju pritajenog ustaštva prvi
hrvatski ministar spoljnih poslova dr. Mladen Lorković, koji u knjizi „Narod i zemlja
Hrvata“ na strani 34 kaže :

„Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku, da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga, koja je prekrila I organizirala slavenske mase".

Prihvatimo li stanovište dr. Lorkovića da Hrvati nisu slavenskog porekla, što se posle
događaja iza 6. aprila 1941. godine samo po sebi razume, postaje neobjašnjivo, kako da
došljačko plemce Hrvata gubi sva svoja obeležja sa kojima je došlo, pa čak i svoj
materinji jezik, a da ipak tobože osigurava prestižsvoga nepopularnog imena, koje je
docnije pretrpelo modifikaciju od Hu-ur-vatha u Hrvate.

Ne bi li bilo prirodnije smatrati da narodi gube svoja obeležja i materinje jezike samo onda, kada se utope u jače I kulturnije sredine kojima, razume se, nije potreban „organizatorski smisao“ i takvih poludivljih došljaka, koji nisu u stanju ni da svoj materinji jezik održe. Što ih je, međutim, katolički Rim mnogo docnije uspeo uklopiti u svoj veliki program katoličkog prodiranja prema slavenstvu, i što se bolešću naturavanja njihovog imena odomaćilo jedno zlo od koga će se Balkan teško otresti, to je pojam za sebe.

Pa ipak, Hrvati sa rezultatima naturanja svoga imena srpskom nacionalnom i etnografskom prostoru do prošloga veka nisu bili zadovoljni. Zato je Zagreb pre kojih sto godina izmislio Jugoslaviju, samo zato da bi preko nje doveo u pitanje srpstvo i pravoslavlje i tako ostvario ekspanzivne ciljeve istaknute u hrvatskom i rimokatoličkom programu kroz vekove.

Kao što god postoji oprečnost o vlastitom poreklu među samim Hrvatima, (jer
„suvremena hrvatska povijest“ u delu štampanom 15. IV. 1939. tvrdi, za razliku od dr.
Lorkovića, da su Hrvati gotskog porekla), tako su različiti i datumi njihovog doseljenja
unešeni u njihovoj „povijesti“. Tako je o dolasku zabeležio vizantijski car Konstantin
Porfirogent, kako su se od „Bijelih Hrvata" odvojila petorica braće, među kojima i jedan
po imenu Hrvat, te došli u Dalmaciju, gde su zatekli Avare („Hrvatski List“ od 15. IV.
1939.).

Za ovu istorijsku tvrdnju izgleda nam da je Hrvatima primarni momenat bio
zaposedanje Primorja. Međutim, vremenski je pozivanje na Porfirogenta dovelo u pitanje datum hrvatskog doseljenja, pošto je Porfirogent živeo, odnosno vladao od 912. do 959. godine. Hrvatski istoričar Pavle Vitezović(1652. - 1714.) pomera ovaj datum doseljenja unazad i kaže da se onih petorica braće doselilo 640-te godine posle Hrista i da su se nastanili u gornjem primorju. Za razliku od Tadije Smičiklasa, koji hrvatsko ime izvodi iz pojma nekog brdskog junaštva, Vitezovićkaže da ime Hrvata potiče od onoga među petoro braće, koji se zvao Hrvat.

Novijoj hrvatskoj istoriji bilo je malo ono Vitezovićevo pomeranje hrvatskog doseljenja unazad, pa je ovo doseljenje pomerila još za daljnjih 100 godina unazad. („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939).

Ko zna, neće li se naći koji od Starčevićevih učenika koji će pronaći da su Hrvati doselili još u ledeno doba.

Datum njihovog doseljenja na prvi pogled ne izgleda toliko važan, ali, njegovo je fiksiranje potrebno, kako bi ga usporedili sa Vitezovićevom tvrdnjom, da su Srbi 35 godina pre Hrista ratovali u Makedoniji sa Rimljanima, i naselili Malu Vlašku (Slavoniju).

HRVATI U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE – (5)


Slavonski istoričar Matija Katančić(1750. - 1825.), iako katolički sveštenik, ne smatra
sve stanovnike katoličke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom
državom Hrvatskom“ Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi, da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etničke strukture kao i Srbi i da se ovi etnički u mnogome razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada se ovi narodi nikada nisu tako osećali. Govereći o čistoći jezika Katančić kaže:

„Ali se bosansko-dalmatinsko i srpsko narječje odlikuje čistoćom i elegancijom“.

O naturanju hrvatskoga imena Katančić piše.

„Uvjerit ćeš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali".

Stoga, kad govorimo o Hrvatima, imamo pred očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima pokušavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa čak i Srbima u Srbiji.

Hrvati, onakvi kakve ih opisuje Matija Katančić– koji nisu istog etničkog obeležja sa
dalmatincima, Bosancima, Slavoncima i Srbima, doselili su – po Vitezoviću – u Hrvatsku
640 godina posle Hrista. Ovde su, kažu, svojom sposobnošću državne organizacije
(kojom se, kako nam je poznato, nisu odlikovali niti su je imali) zavladali starosedeocima Slavenima da ne bi morali spomenuti ime Srba, kojima su, iako brojno daleko manji, ipak uspeli tobože naturiti svoje ime.

Ovde pada u oči „zaborav“ sa kojim se neprestano susrećemo kroz svu hrvatsku istoriju.

Tako hrvatski istorijski šovinizam i ovde zaboravlja priznati, da su se u tome poslu etnički i jezično potpuno pretopili u Srbe, te ih Delimilova kronika, pisana pre 650 godina, objavljena čak i u poznatom zagrebačkom „Vijencu“ iz
1891. godine rečenicom:

„U srpskom narodu imade zemlja, koja se zove Hrvatska".

– smatra Srbima. Tako je, dakle, pisao češki istraživač jošu XIII. veku i smatrao, da su
Srbi narod, a Hrvati pleme.

„Prvi historijski utvrđeni dokumenat kojim se imena Hrvat i Hrvatska pojavljuju u povijesti, jeste glasovita povelja Kneza Trpimira od 4. marta 852. godine, u kojoj
knez potvrđuje svome prijatelju i kumu – splitskom nadbiskupu Petru – neke
njegove posjede u Lazanima i Tugarima, a u kojoj se Trpimir naziva „Dux
Croatorum“, a njegova zemlja „Regnum Croatorum“ (kraljevstvo hrvatsko), dakle
kao organizovana država.“ („Hrvatski List" od 16. IV 1939.).

Jedna mala nesmotrenost dovoljna je da upropasti čitav snop brižljivo skrojenih istorijskih falsifikata. Tako je ovaj odlomak uhvatio u laži onu hrvatsku priču o dolasku polovicom VII. stoleća ili ranije, o nekom naturavanju hrvatskog imena, a još manje o „organizatorskom smislu“, jer kao što im ovde nehotice izlete, nije se pre druge polovice IX. stoleća niti znalo za ime Hrvata, a još manje za njihovu – nazovi – državu.

Uhvatimo li se za 852. godinu kao godinu kada se prvi put pojavljuje ime Hrvata u nekoj
formi samostalne organizacije (u šta mi opravdano sumnjamo) i da je Trpimir stekao
titulu kneza hrvatskog, pa da je potvrdio neke posede svome kumu joši tome splitskom
nadbiskupu, tada se nalazimo pred dva pitanja i to: Ko je u to doba vladao hrvatskim
zemljama, te prema tome ko je Trpimiru podelio dostojanstko hrvatskoga kneza? I drugo:

Da li je u to doba mogao postojati splitski nadbiskup koji bi bio potčinjen Rimu.
Razmatrajući prvo pitanje, znamo da je car Budimir Srpski veću VII. stoleću razdelio
srpske zemlje na županije, banovine i kneževine. Među tako razdeljenim oblastima nalazi se i donja Dalmacija, koja je tek u XIX. veku u Zagrebu prozvana „Crvenom
Hrvatskom“. U doba Trpimirovo vladala je srpskim zemljama dinastija Višeslavljevića, a u te zemlje bila je uklopljena i donja Dalmacija. Ništa, dakle, prirodnije nego da je
Trpimir kneževsku titulu dobio od srpskih vladara, jer je u to doba od drugoga i nije
mogao dobiti.

Na drugo pitanje nije težak odgovor, pošto je u ono doba splitska episkopija potpadala
pod jurisdikciju carigradske patrijaršije, pa je Trpimir jedino mogao potvrđivati imanja
splitskom episkopu, a nikako nadbiskupu, pošto je splitska episkopija otpala od
carigradske tek 924. godine, odnosno 72 godine posle te takozvane „glasovite“
Trpimirove povelje, dakle onda, kada se Trpimir odavno nalazio među mrtvima.

Godina 924. uzeta je iz dela hrvatske „suvremene povijesti“ štampanog u „Hrvatskom Listu“ od 22. IV. 1939., pa kako znamo da su se datumi ovakve vrste često puta pomerali desetinama i stotinama godina unazad, kako je kad trebalo izgrađivati fiktivnu hrvatsku istoriju, to bi mogli pretpostaviti da je splitska episkopija možda i docnije otpala od carigradske patrijaršije.

HRVATI U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE – (6)


Prema „najobjektivnijim" piscima „nadopunjene hrvatske povijesti" trebalo bi da su
Hrvati usporedo sa svojim dolaskom – polovicom VII. stoleća – zagospodarili srpskim
starosedelaštvom, koje je bilo u većini, i naturili im takozvanu državnu organizaciju i
ratnički smisao. Tako kažu sada. Međutim, mada im mi mnogo ne verujemo, oni nam u
XVII. veku preko Pavla Vitezovića rekoše, da su Srbi još oko Hrista i pre njega naselili
zemlje, u kojima su Hrvati našli utočište, te da se Srbi još u to doba pojavljuju kao
samostalna državna organizacija koja, dakle, od došljačkih Hrvata nije morala ništa
pozajmljivati, a najmanje organizatorske i vojničke vrline, pošto se za njih ni devet
vekova posle toga nije ništa znalo.

A o nekakvim ratnim veštinama ili organizatorskom smislu ne može kod Hrvata biti ni govora – ne samo od doseljenja pa do prvo njihove samostalnosti pod Tomislavom 924. godine, nego i docnije.

„Avari i Slaveni, poplaviše Dalmaciju, Meziju, Ilirik i Trakiju sve do Carigrada"
(„Hrvatski List“ od 14. aprila 1939.).

Hrvatski se povjesničar, doduše, stidi da umesto Slavena spomene Srbe, iako se za vreme cara Heraklija, kada se ovo događalo, za druge Slavene u ovom delu sveta nije znalo osim za Srbe. Po hrvatskoj istorijskoj priči, Heraklije (610. - 641.) je nalazeći se na rubu propasti usled navale Persijanaca sa istoka I Srbo-Avara sa zapada pronašao negde, Bog bi znao gde, pleme Hrvata kao „najbolje organizovano slavensko pleme", koje se suprotstavilo srpskoj snazi i spasilo Heraklijevo carstvo.

A što je još zamršenije, Heraklije ih poziva negde na jugoistog Balkanskog
poluostrva! Izgleda da „braći“ Hrvatima nije bilo dosta, što su nam toliko zla naneli od
svoga dolaska, već bi želili da nam makar u mašti priređuju iznenađenja i onda kada za
njih niko, pa ni oni sami nisu ništa znali. Uostalom, sve i kada bi to „junačko“ hrvatsko
pleme predstavljalo neku biološku jedinicu u to doba, kako bi i mogli priteći Herakliju u
pomoć, kada je ovaj sa svih strana bio opkoljen – i to, Persijancima sa istoka, a sa zapada, da upotrebimo hrvatski termin, Avaro-Slavenima. Kad su već maštali fabrikujući ovu istorijsku nemogućnost, mogli su izmisliti i transportnu avijaciju pomoću koje su caru Herakliju pritekli u pomoć.

Da bi ovakva besmislica hrvatskog „sočinjenija“ mogla opstati, morali bi Srbi sada posle tolikih stoleća preko svoje slavom ispisane istorije hrvatskoj povijesnoj fikciji ostaviti koridor, da bi ovi mogli caru Herakliju priteći u pomoć.

Po hrvatskim izvorima, Srbi su bili ono slavensko starosedelaštvo koje su Hrvati zatekli
kada su nas svojim dolaskom „usrećili“. Primivši od Srba hrišćanstvo, oni su sve do
Branislava, koga su tek nedavno krstili u Branimira, pripadali nadležnosti carigradske
patrijaršije, a tek za njegovog vremena su pripali pod rimsku administrativnu nadležnost,
jer je on smatrao da je to zbog blizine Rima praktičnije. U savremenoj, šovinizmom
inspirisanoj i pod katoličkom prizmom pisanoj „povijesti“ Hrvata, označen je ovaj
administrativni prelaz iz nadležnosti Carigrada rimskoj nadležnosti ništa manje nego kao
drugo krštenje Hrvata, mada se zna, da je rascep crkava usledio za blizu dva stoleća
docnije.

Iz prostog razloga što je notorno da drugo krštenje pretstavlja prekrštavanje
nekoga ko je većjednom kršten u kojoj od hrišćanskih veroispovesti, hrvatska istorija o
ovome drugom krštenju daje oskudnu publikaciju i zadovoljava se samo na spoljašnjem
sjaju proslava. Poznato je da je Zdeslav doveo Hrvate u vezu sa carigradskom
patrijaršijom, koja ih je primila u hrišćanstvo.

Branimir je iz praktičnih razloga zamolio da se administrativno potčine Rimu. To je u novoj hrvatskoj istoriji uzeto kao drugo krštenje Hrvata. Od kako se ovo, takozvano drugo krštenje proslavlja na vidniji način po hrvatskim katoličkim crkvama, počeli su se mnogi katolici interesovati za istorijat ove proslave. Međutim, svećeničke su im prodikaonice radije zasenjivale oči poznatim katoličkim frazama, nego što bi im priznali, da su nekada pripadali istočnopravoslavnoj veri.

Ovu katoličku misteriju objasnio je, međutim, dr. Ferdo Šišiću „Vjesniku hrvatskog
arheološkog društva" za godinu 1914. i celom hrvatskom jezuitskom kleru dobacio ovu
istinu. Poznato je da se hrvatski knez Branimir, smaknuvši kneza Zdeslava obratio s
proljeća 879. godine na papu Ivana VIII. u Rim i tako odružio od carigradskog patrijarha, sa kojim je Hrvate doveo u vezu njegov predčasnik Zdeslav. Da se ovakav prelaz od jednog crkvenog poglavara drugome shvaćao u tradiciji kao krštenje, pokazuje naročito, što Konstantin Porftfogent i Zdeslavov korak prikazuje kao tobožnje treće krštenje Hrvata, a kome dakako isto tako kao i o drugom ne može biti ni govora.”

Otkriće dr. Ferde Šišića, poznatog hrvatskog naučnika, tim je dragocenije što je usledilo u vreme kada mu se ni sa koje strane nije moglo prigovoriti da su ga inspirisali
„protunarodni režimi iz Beograda", kako je Zagreb za vreme zajedničkog života od 1918. godine uvek požurio da protumači ma kakvu istorijsku publikaciju, koja ne bi bila u skladu sa hrvatskom istorijskom naduvenošću.

Sve do rascepa crkava polovicom XI. stoleća takozvano drugo krštenje Hrvata, odnosno
administrativni prelaz iz Carigrada Rimu, nije imalo nikakvog naročitog uticaja na
međusobne odnose Hrvata i Srba. Međutim, rascepom crkava pojavila se pored rasne i
verska razlika, koja je bila razlogom, da je srpstvo u došljačkim Hrvatima našlo večito
jezuitske protivnike koji su, oslanjajući se na katolicizam svu svoju pažnju usredsredili na to, da pomere svoj prostor na račun srpskog istorijskog i etnografskog tla. Sa svima
obeležjima slepe upornosti, ovaj je hrvatski napor produžen sve do aprila 1941. godine, i
posle njega.

Cijela knjiga može da se pročita na linku:

http://velisarajicevic.tripod.com/