autor: Mirsad Durmišević
Na oko desetak kilometara od Rogatice nalaze se ostaci srednjovjekovnog grada Borča. Borač se po prvi put pominje u X vijeku u djelima vizantijskog cara i pisca Konstantina Porfirogeneta kao utvrđenje.Župa Boračka je u prvo vrijeme bila dosta mala, predstavljala je niže upravno tijelo, ali kasnije,kada je u njoj proširivanjem granica u području starovlaških planina sa obje strane rijeke Drine obuhvaćen veći broj naselja i kada je cijeli ovaj kraj ušao u fazu razvijenog feudalizma „SLAVNI GRAD"Borač(tako ga nazivaju mnogi historičari)sa svojim Varošištima postao je politički, kulturni, privredni, pa i saobraćajni centar u zemljama feudalnih gospodara Pavlovića, koji su iz njega vladali svojim podanicima.Pod svojom vlašću držali područje između gornjeg toka Bosne i Drine na istoku i Trebinja i Cavtata na jugozapadu.Tokom prvih godina turske vlastii sam trg Rogatica nazivao se Borač, odnosno, pazar Borač.
Na pečatima Pavlovića( gospodara Borča) vide se tri kule grada Borača, dvije manje i jedna veća
Skica nekadašnje tvrđave Borač
grb Pavlovića
Porodica Pavlović, ostavila je za sobom šest pečata i svi oni kao osnovnu heraldičku sliku imaju kulu, odnosno utvrđen grad. Najstariji prikaz je sa pečata iz 1397. gde je prikazan grad sa jednom i sa tri kule. Utvrđeni grad sa pečata Pavlovića vjerovatno je izrađen po uzoru na dubrovačke pečate. Ovaj grad koji se javlja na pečatima verovatno je bio u upotrebi kao porodični grb. Na "ilirskim" grbovima je grb Pavlovića prikazan kao utvrđeni grad sa tri kula i na štitu i na čelenci. Na štitu crvene boje grad je zlatan, u čelenci je crven. Autor Ohmućevićevog grbovnika je na štit dodao i tri zlatna ljiljana. Rekonstrukcija na slici je data prema grbovniku Korenića-Neorića a kule su prikazane na osnovu pečata.
Borač je podignut na teško pristupačnom stjenovitom terenu iznad lijeve obale rijeke Prače, iskorišćeno je najpogodnije mjesto - jedna oštra krivina gdje se rijeka Prača, probijajući se kroz klisuru okomitih strana, naglo savija u okuku. Na tom mjestu Prača sa dvije strane zapljuskuje istureno brdo, čiji se oštri grebeni spuštaju vertikalno do same vode, tako da obezbjeđuju prirodnu zaštitu području na višim kotama.Brdo na kome se nalaze ostaci srednjovjekovnog Borča, kako ga opisuju istraživači, umnogome liči na kamilja leđa. Grad se sastojao iz više dijelova koji ukazuju na različite etape građenjaje. Podignut na tri kote nejednake visine, a obuhvata ogroman kompleks nekadašnjih monumentalnih građevina koje se nižu u dužini od oko 800 metara. Na najvišoj, središnjoj koti, vide se i danas ruševine nekadašnjeg dvora, omeđenog kulama i zidinama koje su ga štitile. Zidovi su bili debljine i do tri metra. .Kaldrmisan put povezivao je sva tri dijela Borča na lijevoj strani Prače: Veliku stijenu, Veliku i Malu Gradinu. Na desnoj strani Prače od mosta je vodila staza na Vis, gdje se nalazi Dolovska Gradina sada nazvana po selu Dolovi.
U neposrednoj blizini Borča nalazi se selo Varošište, lokalitet Carina i lijepa nekropola stećaka. To nam govori da je Borač imao i svoje predgrađe,koje se pominje u dubrovačkim istorijskim dokumentima kao Sootto Borac-Podborač.Tu se nalazio trg s carinarnicom, do kojeg je vodio stari karavanski put dolinom rijeke Prače ka Drini.Grad se širio uporedo sa jačanjem političke snage i ugleda porodice Pavlović. Važno je naglasiti,da uz kraljevske gradove Bobovac i Jajce, po opsegu u čitavom arhitektonskom sklopu, Borač ulazi u red najvećih utvrđenih gradova na prostoru srednjovjekovne bosanske države i negovi bedemi spadaju među najsnažnije u bosanskohercegovačkoj srednjovjekovnoj tvrđavskoj arhitekturi. Površina grada obuhvaćena zidinama iznosi preko 25 000 m². Na Borču građevinski radovi nisu do kraja završeni, da su palata i ostali objekti unutar obujmnog zida zaštićeni i veoma dugim jarkom, širokim oko tri metra, sa ostacima ležišta od grada u njihovim profilima, preostalih od isčezlih pokretnih mostova.
Bio je stalna rezidencija,omiljeno boravište Pavlovića, gdje su živjeli, vršili sviju vlast, izdavali povelje, primali strane diplomate i obavljali druge poslove. U Borač su dolazili dubrovački slikari, kovači i druge zanatlije.Vojvoda Radoslav Pavlović imao je kuću u Dubrovniku i bio je počasni dubrovački građanin.Knezovi Pavlovići - Radenovići držeći pod svojom vlašću dobar dio karavanskog puta koji je Dubrovnik vezivao s balkanskim zaleđem, stekli su veliko bogatstvo od carina i trgovine. Njihov pečat na kojem je bio oslikan grad s tri kule i danas se čuva u dubrovačkom arhivu, a grad Rogatica je ranije koristila izgled njihovog grba kao zaštitini znak.Borač nije preživio propast bosanske države. Nakon turskog osvajanja u ovome kraju došlo je do znatnih promjena. Grad Borač sa svojim Varošištima je opustio. Njegovo predgrađe je još samo kratko bilo u životu.Već prije 1485.godine bio je napušten i pao je u zaborav. Stariji stanovnici sjećaju se vremena kada su kao djeca čuvajući stoku i igrajući se između zidina tražili podzemne prolaze i skriveno blago o kojima su slušali od starijih. Tom prilikom je Zora Pereula, sada već starica, pronašla zlatan prsten. Ipak, osim probnih iskopavanja, do sada nije ništa učinjeno da bi se ovaj spomenik istorije rekonstruisao i istražio.Borač, nekada simbol moći i ugleda porodice Pavlović, danas je samo kompleks ruševina zaraslih u korov, a mogao bi da bude turistički dragulj. Opština Rogatica planira iz sredstava budžeta uraditi prilazni put, očistiti prilaze zidinama i postaviti klupe, jer za nešto više nemaju sredstava.
Vrijedno je napomenuti da postoji vjerovatnost da je Borač, o kojem je ovdje riječ, druga tvrđava toga imena, a da je prva i starija bila na suprotnoj strani Mesića, između današnjih sela Borača i Brčigova, gdje se još i sada na jednoj kosi vide ostaci neke tvrđave. Na ovaj zaključak upućuju ne samo ostaci tvrđave nego i ime samog današnjeg sela Borač, koje se nalazi neposredno uz tvrđavu.(Alija Bejtić, Rogatica, Srednji vijek, Sarajevo, Svjetlost, 1966, str. 35.)
Dodaj naslov
SREDNJOVJEKOVNI GRADOVI U BOSNI I HERCEGOVINI
HUSREF REDŽIĆ
SARAJEVO PUBLISHING
Sarajevo, 2009.
BORAČ
Spominje se u povelji ugarskog kralja Bele IV iz 1244. godine. Bio je centar posjeda i stolni grad feudalne porodice Radenović-Pavlović, te su iz tog razloga tri kule Borača na njihovim pečatima. Kada je Pavle Radenović ubijen 1415. godine kao žrtva zavjere, a nakon toga izgubio glavu i njegov sin Petar, mlađi sin Radoslav, da bi se spasio u borbi sa Sandaljem
Hraničem, uzeo je turski protektorat. Tada je, vjerovatno, ustupio Turcima svoje gradove Hodidjed i Vrhbosnu. Radoslav Pavlović izdao je povelju u Boraču 1421. godine. U Boraču su 15.7.1454. godine Dubrovčanima potvrđene povlastice o trgovini. Turci su grad zauzeli 1463, a razorili između 7. i 15.10.1471. godine.
Borač je sagrađen sa obje strane rijeke Prače koja tu pravi dvostruku krivinu. Glavni dio grada, Varoška Gradina, nad južnom krivinom, dug oko 700 m, podijeljen je sedlima u tri dijela, po etapama razvoja. Ti dijelovi se nalaze na kotama 667, 720, i 735 m. Nad sjevernom krivinom, na desnoj strani Prače, Dolovska Gradina je udaljena preko 500 m zračne linije. Najstariji dio grada na koti 720, Velika Stijena, nastao je prije upotrebe vatrenog oružja, a bio je prirodno najbolje zaštićen. Obor, veličine 25 x 5-8, zaštićen je kulom, u temeljima trouglaste osnove, postavljenom nad rasjelinom 8 m širine sa visećim mostom. Na jugoistočnoj strain oborskog zida bio je niži obor. Velika Gradina, oko kote 735, je utvrda nepravilne kružne osnove sa nizom obora i dvorišta koja se nižu terasasto. U središtu utvrde postavljen je dvor sa jakom okruglom i velikom četvrtastom kulom na više katova, veličine u osnovi 1 0 x 8 m
i ostacima niza objekata. Utvrda je zaštićena sa istoka velikim zidom debelim 3,3 m, a sa ostalih strana bedemima i strmim stijenama nakićenim stražarnicama i osmatračnicama. Najmlađi dio, Mala Gradina, bio je utvrđenje sa tri kule postavljene po zidu koji je tekao sa istoka na zapad i branio prilaz sa sjevera. Čeoni zid sa kapijom, dug 70, a širok 1,1 m spuštao
se prema sjeveru i branio prilaz s istoka. Grad je sa strane bio zaštićen jarkom širokim I dubokim 3 m. Dolovska Gradina je utvrđenje nad mostom preko Prače, zaštićenim sa obje strane jakim okruglim kulama čija je debljina zidova kod temelja oko 1,1 m, a visina do 9 m, te su najvjerovatnije bile dvokatne. Materijal upotrijebljen za gradnju je kamen vapnenac. Debljina zidova se kreće od 0,7 do 3,3 m, a najčešće je 1,1-1,4 m. Borač je najveći feudalni utvrđeni grad čija površina obuhvaćena zidinama iznosi preko 25.000 m2.
Danas se vide ruševine grada u donjem toku Prače, nešto zapadnije od Mesića, oko 5 km jugoistočno od Rogatice.
Boračko podgrađe (Subboracz, Sottoboraz) nalazilo se s istočne strane grada i često se spominje, a zadnji put 1470. godine, što znači da je živjelo neko vrijeme i nakon pada pod Turke. Nekropola sa stećcima se nalazi u blizini grada.
Utvrđeni grad Borač je složena utvrda od više fortifikacionih objekata uz korištenje prirodnih terenskih prepreka, koje zajedno, kao odbrambeni sistem, kontrolišu i brane veći prostor. Ovakvi fortifikacioni sistemi u pravilu ne nastaju u jednom vremenskom razdoblju nego se grade i dograđuju sukcesivno u težnji da pojedinačne objekte povežu.u neosvojivu tvrđavsku cjelinu. Utvrđeni sistem Borača izgradio se u kontinuitetu od XIII do sredine XV vijeka, odnosno, s manjim vremenskim prekidima u toku jednog vijeka. Borač je izgrađen kao složeno utvrđenje koje koristi tri strateška položaja na grebenu - kosi na lijevoj strani Prače i jedan položaj na desnoj strani ove rijeke. Dograđivanje složene utvrde išlo je određenim
redoslijedom. Prvo je izgrađena manja utvrda na Velikoj Stijeni. Imala je izdužen obor I kulu na njegovoj sjeveroistočnoj strani. Prema nesigurnim tragovima može se pretpostaviti da je postojala kula i na jugozapadnoj strani obora. Utvrđenje je bilo razvijeno u pravcu sjeveroistok-jugozapad. Zatim je na desnoj, suprotnoj strani, izgrađena tvrđava Dolovska Gradina. Ona je bila komplementarna Velikoj Stijeni. Između ove dvije utvrde išao je put dolinom Prače, a tu je bio most koji je spajao lijevu i desnu obalu. Most je bio branjen sa dvije kule poput onih u Mostaru. Utvrda Dolovske Gradine smjestila se iznad prelaza preko rijeke s ciljem da nadgleda i, po potrebi, da priječi prelazak neprijatelja preko mosta. Prema ostacima nije moguće ništa određenije reći o tlocrtno-prostornom rasporedu ovog dijela složene utvrde Borača. U drugoj fazi je nastao glavni dio tvrđave. Koristeći prednosti terena, na udaljenosti od oko 160 m sjeveroistočno od Velike Stijene, izgrađena je utvrda, tačnije, utvrđeni dvorac Velika Gradina. Ovaj dio Borača je sam za sebe vrlo utvrđen sistem, čiji središnji dio predstavlja utvrda sa izduženim oborom i dvije kule na njegovim krajevima. U sjeveroistočnom uglu bila je okrugla, a u jugozapadnom uglu pravougaona kula dimenzija 10 x 8 m koja je služila za stanovanje Radenovićima-Pavlovićima. Ona je, ustvari, bila feudalni dvor. Ostaci ove kule, međutim, ne dozvoljavaju ocjenu stambene kulture vlasnika. Središnji dio Borača, Velika Gradina, bio je najjače utvrđen odbrambenim bedemima, koji su je u vidu nepravilnog kruga opasavali. Na istočnoj strani zaštitu je pružao veliki zid, jedan od najsnažnijih bedema u bosanskohercegovačkoj srednjovjekovnoj tvrđavskoj arhitekturi. U posljednjoj fazi izgradnje Borača, nastala je Mala Gradina na cca 100 metara sjeveroistočno od Velike Gradine, a oko 1 km zapadno od sela Varošišta. Ovaj dio složenog utvrđenja, također, spada u grupu utvrda sa izduženim oborom između dvije kule na njegovim krajevima. Na južnoj strani obora nije bilo bedema, jer je na toj strani provalija. U oboru su nađeni kameni temelji brojnih zgrada za stanovanje. Isti takav slučaj je u sličnom oboru Velike Gradine. Mala Gradina je na stranama mogućeg napada utvrđena bedemima i jarkovima.
Kaldrmisan put je povezivao sva tri dijela utvrđenog Borača na lijevoj strani Prače: Veliku Stijenu, Veliku i Malu Gradinu. Na desnoj strani Prače od mosta je vodila staza na Vis, gdje se nalazi Dolovska Gradina sada nazvana po selu Dolovi.
Đoko Mazalić je o Boraču objavio jedan od najboljih radova napisanih kod nas o srednjovjekovnim utvrđenim gradovima. U ovom radu autor je rezimirao svoja bogata iskustva stečena na izučavanju mnogobrojnih utvrđenja u Bosni i Hercegovini. S obzirom na istorijski i arhitektonski značaj Borača, potrebna su arheološka istraživanja na ovom gradu. Ona bi sigurno dopunila Mazalićeve zaključke i saznanja, a možda ih u nečem i korigovala. Međutim, njegova je zasluga da nam je na primjeru Borača, pokazao kako se tip grada sa izduženim oborom i dvije kule na krajevima, primijenio tri puta na jednom složenom utvrđenju.
Prijem 
Portal 
Galerija 
Traži 
Registruj se 
Pristupi 
