Sinoć sam sa mlađom ćerkom obrađivao "Ep o Gilgamešu".Iako sam bio upoznat sa književnosšću Mesopotamije zapanjila me jedna činjenica a to je da su ljudi još pre par hiljada godina sebi postavljali krunsko pitanje a to je pitanje smisla života.To možda i nije neko veliko čudo ali sam književni izraz i ljepota na koji način nam je opsano osječanje Gilgameša me navod na pomisao da se ljudi nisu ništa pomakli unaprijed.Da je književno stvaralaštvu tu uvjek na istoj razini i da dostignuće ljudskog uma ne može naprijed i više.Može u smislu tehnoloških otkrića ali to priznaćete i nije smisao života.


Ep o Gilgamešu je uvod u jednu mnogo veću misao a to je dolazak Hrista i konačnog odgovora na to strašno pitanje,zašto se čovjek rađa kada mora da umre.Pobjeda koji je Gilgameš izvojevao nad "nebeskim bikom" se pretvorila u pobjedu Hrista nad smrću i ponudila nam put spasenja kroz dobra djela i bezgraničnu ljubav prema bližnjima i svemu što na okružuje.
Pobjeda nad smrću i zlom ne podrazumjeva i pobjedu nad bolim gubitka,čovjek ostale osjećajno biće i posle vječnog života.To je naše lice i ne treba da ga se stidimo.