Ево и овај постављени дио:
Psi su na polju počeli lajati, pa su brzo i ušutali, a kroz onu noćnu tišinu čujahu se teški popovi koraci, po onoj žutoj, mokroj zemlji i lomnjava granja. I ako sam osjećao teški umor, nijesam mogao ostaviti bolesnice. Ona ležaše neko vrijeme mirno, držeći jednu ruku na prsima, a drugu pruživši po sebi. Pr a i disanje malo se stišalo. Oči joj bijahu zatvorene, a na polu otvorenim usnama igraše neka, jedva primjetljiva, trzavica. Čovjek bi mislao, da je mrtvo tijelo, da po katkad ne drmne prstom, ili nogom ne otisne jorgan. — Bijaše mi čudno u duši; misli me nagnaše, da premišljam o čovječijem životu i njegovoj sudbini. Bolesnik je do nekle najsretniji. Zdrav boluje mnogo puta i mnogo više. — E duša, duša! Kad je Bog htio da odlikuje čovjeka razumom, on ga je najljuće kaznio. Svaki stvor na svijetu imade svoju rabotu, koju nosi za vrijeme svoga bivstvovanja; svaki stvor imade svoj svršetak — čovječiji je pak najtragičniji i najgrozniji. Svakom biću smrt prereže sve rabote, čovječijom smrću tek nastaju. Ona otvori opet oči i gledaše nepomično u šiše. Disanje opet nastupi teško i kašalj je stade daviti. Ja i starica pomogosmo joj, dok se ne nakašlja, pa je opet pustismo. Da ih malo utješim, pričah im o svakakim teškim bolestima, od kojih se ljudi spasoše. „Nemoj se ti popadijo što prepadati; svaki čovjek mora po koju bolest preboljeti; daće Bog, pa će sve to na dobro ispasti." „ Ja, dušo moja, — reče starica suznim očima — daće Bog, pa će sve to na dobro ispasti." Ona me pogleda preko oka, a usne joj se malo razvukoše. U tom se času i u mojim grudima uskoleba. Koliku moć imade utjeha! U onom času vjerovao sam i ja, što i ona. Moglo je proći dobar sahat, kako je pop Radovan otišao po popa Savu, kad opet zalajaše psi. Starica istrči u kuću, a Stanija se uspravi na lakat. Oči joj dobiše življi izraz, a ruke veću snagu. Na licu sam opazio neku zabunu, izmiješanu sa ne kim neodoljivim očekivanjem. Prsa joj se počeše naglije dizati i spuštati, ali sada ne od slabosti, već od nekog uzbuđenja. Disanje joj posta naglije, onako, kao što to u ljudi biva, kad strahom ili radošću nešto očekivaju. Uniđe i pop Sava (upravo prota, ama ga tako svako zove, još iz popovska mu doba). Poviši, suvonjav plav čovjek, sa sitnim, žmirkavim očima, visokim čelom i šiljastokukastim nosem. Oči su mu upale, a jabučice mršave neprirodno ispale, a niz njih slijeva mu se lice u odveć šiljastu bradu. To je jedan od starih popova, kojih je još vrlo malo. Oltar mu je istina zanat, ali je on znao moć njegovu na sve granje javnoga života da prostre. Služio je Bogu, a narod opet njemu. Narod je držao, da je od sviju okolnih popova njegova molitva najpristupačnija Bogu. On je to znao i sam je u to vjerovao, a često je s ponosom govorio, da koga je on krstio, taj se nije poturčio, a koga je opojao, taj se nije povampirio. Knjige nije nikada učio; što god mu je u crkvi trebalo, sve je na pamet znao. Nikada nije pisao, ali je sve imao u redu pobilježeno. I danas mu u kući za vratima visi raboš: od svinja, sitnog mala i svojih nurijana. „Dobar veče!" pozdravi nas i priđe Staniji. „E, kako si, Stanija?" Ona pruži svoju ruku i poljubi njegovu. „Zlo oče." Odgovori Stanija, a jagodice joj malo zarudješe. „Nije zlo, dušo si mi dragosna (to je obično u govoru upletao), već dobro, ako Bog da." „Ako Bog da!" ponoviše pop Radovan i starica. „Vjeruj, dušo si mi dragosna, Bog je milostiv; nikog još nije on ucvijelio, pa ne će ni ovu kuću. Ja, ja, ne će, ne će!" Za tijem sjede na stolicu. „Zadihao sam se; star sam već i iznemogao. — Daj, oče Radovane, malo timjana, pa okadite sobu, da, dušo si mi dragosna, okadi, okadi, nek je molitva snažnija, pa će Bog dati, te će sve dobro biti." Pop Radovan ode u kuću, pa za tijem doće sa tučnom kadionicom, punom žere i timjana i otade po sobi kaditi, šapućući neku molitvu. „Oče Radovane, pod ikonu prvo, pod ikonu; sv. Nikola je moćan, jes, dušo si mi dragosna, kućnji svetac; prvo Vogu, pa njemu. Tako, tako; a sad više bolesnice, okadi, okadi dobro." A pop Radovan kađaše. Starica skrštenim rukama na prsnma stajaše kraj vrata i šaptaše negato a Stanija oborivši glavu, krstijaše se. „Tako, tako, a sad, dušo si mi dragosna, daj da malo i petrahilj okadimo." Ustade i skine torbu s leđa i izvadi svoj petrahilj i „Trebnik", pa nagnuvši petrahilj na kadionicu i prevlačeći ga triput u vidu krsta i prekrstivši ga za tijem svojom rukom i poljubivši ga, metnu ga na vrat. „A sad sagni glavu i moli se." Stanija, naslonivši se na obje ruke, sagne glavu, a proto metnuvši svoje đozluke, prebaci petrahilj preko Stavijine glave i čitaše molitvu: „za iscjelenije duši i tijela", spominjući često Stanijino ime. Pop Radovan govoraše za njim: „amin!" Molitva je trajala oko dvadeset minuta. Pošto svrši sve, pruži proto Staniji trebnik i svoju ruku i ona poljubi. „Na zdravlje molitve! Tako, tako, dušo si mi dragosna, sad će upup bolje biti. Nemaš se čega bojati, Bogu smo se preporučili, njegova će milost poslati iscjelenije duši i izbaviti od tljenija; jako tvojv jest carstvo i sila i slava oca i sina i svjatago duha, ninje i prisno i vo vjeki vjekov — Amin!" „Amin!" rekosmo svi, a pop skide petrahilj i poljubi ga, pa ga opet mete u torbicu. „Tako, tako, sve će to proni, kao rukom odneseno; nego sada, dušo si mi dragosna, daj da je ostavimo samu; iza molitve obično dođe san; nek se malo uspava, to he je okrijepiti. — Oče Radovane, daj malo bogojavljenske vodice, da joj pomažem sljepoočnice, ja, ja, bolje će spavati." Pop Radovan donese u jednoj ćasi svege vodice, proto je prvo blagoslovi, pa zamoči desnu ruku i pomaza Staniju po sljepočnicama, a ono što ostade, nagne joj i ona ispije. „Tako, tako, a sad, dušo sa mi dragosna, ostaj Bogu preporučena!" Izađosmo u kuću i popismo kavu, pa za tijem proto ode. Uđosmo ja i pop još jednom u sobu, da vidimo, šta Stanija radi. Ona ležaše mirno i ne čujaše joj se dah, a po čelu izbijaše joj sitan znoj. Ostavismo je opet. Koje umor, koje mokrina, pa me san svladao. Odem u drugu sobu, gdje ću leći. Bijaše prostrto po podu malo slame, a po njoj neko podrto ćebe. Pored zemljane peći ležahu dvoje popove djece u košuljicama, sa raširenim nogama. Jedno ležaše potrbuške, a jedno poleđuške. Strovalim se na onu slamu a tvrdo zaspim. Mogao sam dobar san odspavati, jer je zora već počela rudjeti, kad me pop probudi, zovući djecu. Među sobama bijaše tanak duvar, šeper sa atulom, te sam mogao čuti neko jecanje. „Šta je oče?" upitam ga skočivši sa svoga mjesta. „Zlo, gospodine, — odgovori mi, a oči mu bijahu pune suza — ište djecu da vidi." Djeca se razbudiše, a on onako opavađive uhvati jedno za jednu ruku, a drugo za drugu, pa ih izvede. Opet legnem i prebacim svoj menčikov preko glave, ali mi ipak neki tužni glasovi dopirahu do ušiju. Neki nemir uđe u mene i što god sam jače zatvarao oči, sve je to više bježao san od mene. Vrata, na onoj sobi, u kojoj ležaše bolesnica, neprestance se otvarahu i zatvarahu; u kuća po dolafu neko užurbano traženje; sve to pak bijaše izmiješano sa plačem i kuknjavom. Najposlije počeše i djeca plakati; njihov plač bez riječi, bez modulacija, monoton, ali ipak najpuniji osjećaja, najvaše me dirnu. Skočim sa svoga ležišta i nehotice priđem duvaru. Za časak bi tišina; mogao sai čuti slabe riječi: „prosta . . . majko . prosti pope . . . čuvaj ..." Jeza me pređe preko leđa i osjetim neku zimu, ma da mi je srce snažno bilo. Pogledam kroz prozor, a zora bijaše već ozarila. Majevica bijaše sva u magli, a po livadama treptijahu kapljice, kao da je čovjek po njoj prosuo biser. Smotam svoj menčikov u trubu, pa pođem iz sobe. U kući zastanem ono djevojče. Naslonila glavu na dolaf, pa jauče. U tom priđe pop jaučući i držeći svoje okorele dlanove na očima, a za košulju uhvatiše mu se muškići plačući. Vrata od sobe bijahu otvorena, pogledam unutra. Na postelji ležaše popadija skrštenih ruku, a kraj postelje prilepljena bijaše voštanica, koja dogorjevaše. Prekrstim se pred pokojnicom, pa iziđem, da potražim svoga đogu. Dok sam opremgo đogata, dođoše dvojica seljaka i nešto s sobom govorahu. Za tijem odoše u staju i jedan uze trnokop, a drugi lopatu; djevojče im iznese bocu sa rakijom i oni pođoše desno preko livade, prema seoskom greblju, a ja udarim lijevo Pribojskoj crkvi.