Ponovljene laži
Međutim, u novim pregovorma potpukovniku Dubajiću su ponovljena obećanja da će vojska napustiti kasarnu bez borbe, i on se odlučuje da im povjeruje. Dogovoreno je da vojska napusti kasarnu u 19 casova, i to isključivo pravcem Skojevska ulica - Brčanska Malta - Bijeljina. Kao garancija da kolona neće biti napadnuta (gotovo isti scenario kao i u nekoliko dana kasnije izvršenom napadu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu) dogovoreno je da sa pukovnikom Dubajićem u istom vozilu bude Enver Delibegović. U drugom vozilu MUP-a, oko sredine kolone, bio je bivši načelnik centra bezbjednosti Tuzla Brkić N. (prema tvrdnjama Selima Bešlagića, tu su bili Jasmin Imamović i Benjamin Fišeković, a na kraju kolone Povikić). Da je masakr bio već planiran, prema izjavama svjedoka, govori i to što su "garanti za nenapadanje" uglavnom sjedili u civilnim vozilima. I bivši stariji vodnik Gaši Damir i bivši rezervni kapetan Mahmut Bijedić, koji su usporili kolonu, bili su u civilnom automobilu, a nijedno civilno vozilo u koloni tokom napada niti je gađano, niti je bilo pogođeno. Brkić je tokom napada pobjegao iz kolone, a Delibegović je kasnije razmijenjen za mrtve i ranjene iz kolone, zbog čega narod umalo nije linčovao potpukovnika Dubajića. Glas da je postignut sporazum pronio se u jedinicu oko 18.40 i kolona je oko 19 sati krenula.
Podmuklost pregovora
Postoji otvorena sumnja da su u prethodnim napadima na kasarnu, u kojoj je u popodnevnim časovima vec bila formirana kolona, a zatim i ponovljenim pregovorima, predstavnici SO Tuzla, TO i MUP-a namjerno i smišljeno odugovlačili povlačenje vojnika iz kasarne da bi se izvršile sve pripreme neophodne za napad iz zasjede. Uz to, bilo je potrebno obezbijediti direktan TV-prenos da bi se pružio alibi za masakr, pod izgovorom da je vojna kolona pokušala da napadne grad. Neborbenoj koloni je za izlazak isključivo odreden jedan pravac, prema Majevici, na kome je već priremljena zasjeda, iako se iz kasarne moglo izaći i u pravcu prema Ozrenu, gdje su većinom srpska naselja. Svi dogovori su, sumnja se, i vođeni bez ikakve namjere da se po njima postupi, sa jedinim ciljem da se obezbijedi mjesto i način napada da bi koloni JNA nanijeli što veće gubitke, uz što manju opasnost po sopstvene formacije.
Dok je 15. maja u Bijeljini 30 limenih kovčega, u koje je pohranjeno tek po nekoliko kostiju nedogorjelih ljudskih skeleta, spuštano u zajedničku grobnicu, dotle su Bešlagić, Bajrić, Avdić, Imamović, Delić ... u programu TV Tuzlanskog kantona govorili o Danu pobjede.
Izrevoltiran riječima novinara Sinana Alića, koji se u "prazničnom programu TV TK" jedini založio da se 15. maj 1992. što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča, Bešlagić je povišenim glasom rekao da će on taj dan "slaviti za sebe".
Potpukovnik Mile Dubajić trenutno odbija bilo kakve kontakte sa medijima. Ranije je, kako se tvrdi, izjavio da je vojnicima i starješinama bilo izdato naređenje kako da se ponašaju za vrijeme marša, kao i naređenje o potrebnim mjerama bezbjednosti u slučaju napada na kolonu. Ostale mjere obezbjeđenja, kako je tvrdio, nisu mogle biti preduzete "zbog objektivnih okolnosti". Nakon masakra Dubajić je, kažu - dok su oko njega stajali izrevoltirani preživjeli vojnici i članovi porodica onih za čiju sudbinu se nije znalo - sjedeći, skrhan, ponavljao: "Prevariše me Bešlagić i Bajrić."
Vojno tužilaštvo u Beogradu zatražilo je od Vojnog suda da pokrene istragu protiv Selima Bešlagića, bivšeg gradonačelnika Tuzle, i nekoliko njegovih tadašnjih saradnika zbog masakra vojnika bivše JNA u Tuzli 15. maja 1992. godine. Vojno tužilaštvo traži da se istraga, osim protiv Bešlagića, pokrene i protiv Envera Delibegovića, bivšeg komandanta Teritorijalne odbrane Tuzla, Mehmeda Bajrića zvanog Meša, bivšeg načelnika Centra bezbjednosti Tuzla, kao i Muhameda Brkića, Budimira Nikolića i Ilije Jurišića, bivših članova Kriznog štaba Stanice javne bezbjednosti u Tuzli. Oni se terete da su 15. maja 1992. na neborbenu vojnu kolonu organizovali napad u kome je ubijeno više od 200, a zarobljeno 140 vojnika. Takođe se terete da su prekršili odredbe međunarodnog ratnog prava i Ženevsku konvenciju, kao i prethodni dogovor SR Jugoslavije i vlasti u Sarajevu o mirnom povlačenju jedinica JNA iz BiH do 19. maja 1992. Uz sve to, lica protiv kojih je zatraženo pokretanje istrage prekršila su i dogovor o mirnom povlačenju, koji su sama postigla sa komandantom kasarne "Husinjska buna" u Tuzli.
Crne slutnje
Nakon što je oko 14 časova vojna kolona vraćena u kasarnu "Husinjska buna", koju je prethodno pokušala napustiti, golobradi vojnici i rezervisti postaju uznemireni i nervozni. Mučila ih je opravdana sumnja da se nešto "krupno sprema i da nece valjati". Njihovo ubjeđenje da će stvari krenuti po zlu podgrijavaju napadi na kasaranu iz pješadijskog oružja, koje pripadnici Teritorijalne obrane Tuzle, MUP-a i paravojnih, stranačkih oružanih formacija "Zelenih beretki" i "Patriotske lige" izvode od 15 do 15.30, a potom i sat kasnije. Gradonačelnik Tuzle Selim Bešlagić znao je sve što se desilo tog 15. maja i imao je neposredni uticaj na lanac komandovanja i odlučivanja, što potvrđuju i riječi jednog majora JNA, koji je, kako kaže, slušao telefonske razgovore komandanta kasarne potpukovnika Dubajića i Bešlagića.
"Dubajić je povišenim tonom od Bešlagića ultimativno zahtijevao i dobio obustavu napada na kasarnu", sjeća se taj oficir. Dubajić ce nakon tih razgovora svoje oficire upoznati i sa "sadržajem dogovora koji je sa Bešlagićem postigao u vezi sa izvlačenjem snaga i sredstava iz kasarne". Bešlagić, kao garanciju za mirno povlačenje vojnika JNA, šalje svoje čelne ljude iz Kriznog štaba da u tri vozila budu u vojnoj koloni - na njenom čelu, u sredini i na začelju. Oni, međutim, ne ulaze u vojna vozila i kamione, nego ostaju ili u policijskim, ili u civilnim automobilima, koje u toku napada niko ne gađa. Nakon što su pregovori okončani, potpukovnik Dubajić naređuje majoru Ranku Belojici, pomoćniku komandanta za pozadinu 92. motorizovane brigade, da dalje prenese naredbu o pokretu kolone ka Majevici i Požarnici, pošto tuzlanske vlasti nisu dozvolile kretanje nijednim drugim pravcem. Vojnici su najstrože upozoreni da ničim, gestovima ili pjesmom, ne provociraju bilo koga. Zbog obećanja da će vojna kolona mirno napustiti Tuzlu vojnici se ne pripremaju za odbranu. Vojnicima je naređeno da puščane cijevi okrenu nadolje i da podignu cerade na kamionima. U 18.20 časova komanda o pokretu prenijeta je dalje. Vojska napušta zaklone i ulazi u kamione.
Paklena zamisao
Period od 14.30 do 18.50 sati, kada kasarnu napušta prvo vozilo, "teritorijalci" i muslimanske paravojne formacije koriste da očiste oružje razgrabljeno iz magacina Kozlovac (prevoz kamionima organizovao direktor Rudarskog instituta i bivši rezervni kapetan Faruk Prcić) i da postave zasjede, kako su to zamislili bivši oficiri JNA potpukovnik Željko Knez i Slavko Gligorević.
Prema izjavama svjedoka, kasarnu prvi u "pragi" napušta potpukovnik Dubajić zajedno sa načelnikom Štaba TO Tuzla Enverom Delibegovićem. Iza njih, u automobilu tuzlanske milicije, bio je bivši načelnik Centra bezbjednosti Tuzla Muhamed Brkić sa dva policajca. Zatim izlazi crvena "zastava 101", Dubajićevo civilno vozilo, u kome se nalazi njegova supruga, a iza njih su dva "pincgauera" sa vojnom policijom. Slijedi "praga", šest kamiona i jedno oklopno vozilo (BOV) izviđačke čete. Grupa je izašla na prijavnici i u startu je imala oko 300 metara prednosti u odnosu na ostatak kolone, koja izlazi na glavnoj kapiji kasarne. Dio vojnika i rodbine ubijenih kasnije je optužio Dubajića da je "na vrijeme pobjegao". Postojala je čak i sumnja da je imao "dil" sa muslimanskim snagama, ostavljajući im na milost i nemilost ostatak kolone.
Napad je počeo nakon što su ta vozila propuštena, mada su stradali i vojnici iz zadnja dva kamiona tog dijela kolone. Oni su ubijeni u zasjedi koja je postavljena u iskopanim tranšeiama kod benzinske pumpe u Slavinovićima, na samom izlazu iz Tuzle. Prema riječima jednog od Dubajićevih pratilaca, na prozorima stambene zgrade u Skojevskoj ulici, prije raskrsnice, vidjelo se "više stotina pušcanih cijevi" (oko 300 do 400), koje su virile kroz otvorene prozore, ali se "nije mogla vidjeti nijedna glava". Ista slika ponavlja se i na prozorima, balkonima i krovovima sa obje strane Brčanske Malte, koja je pod pravim uglom u odnosu na Skojevsku... U produžetku Malte, ali suprotno, prema gradu, naoružani ljudi su na "F" i "G" kulama... Pored puta, dijagonalno je postavljen oklopni kamion, rađen u TTU u Tuzli. Nakon što su dva vojna kamiona neuspješno pokušala izbjeći silovitu vatru iz zasjede, isti kamion prepriječen je i na putu ka Ozrenu (produžetak Skojevske). Svaka odstupnica time je bila blokirana i vojnici su bili u klopci. Na zelenim površinama, na uglovima raskrsnice, bile su vreće s pijeskom i mitraljeska gnijezda okrenuta ka Malti i Skojevskoj. Vozac oklopnog transportera JNA svjedoči da su na daske bile pričvršćene protivtenkovske mine, koje su kanapom, iz jarka, izvučene na put u Skojevskoj. Sa jedne i sa druge strane ulice bilo je "na stotine" teritorijalaca. Mnogi od njih su, kažu svjedoci, prije napada u toku dana, pili ispred već zaposjednutog Doma JNA u blizini kasarne .........