Ima li kakvih novosti u ovom slucaju?Cuo sam da se treba suditi Iliji Jurisicu u Beogradu radi masakra nad nevinim vojnicima JNA koji su mucki pobijeni od ekstremnih Tuzlaka.

Kazu da imaju gomilu dokaza protiv njega, josh je to JA tada sakupila !

Ali da se prisjetimo kako je planiran i kako se odvijao masakr :

Masakr u Tuzli

Skrivanje zločina

Prema podacima jugoslovenskog Dokumentacionog, centra zbog počinjenih ratnih zločina Vojnom tužilaštvu u Beogradu još 1995. podnijeta je krivična prijava protiv 59 lica. Među njima je i Selim Bešlagić, koji je naredio formiranje Kriznog štaba i napad na kolonu. Jedan od učesnika u pregovorima o mirnom izlasku jedinica JNA iz Tuzle i jedan od onih koji je dao, kasnije pogažene, garancije za bezbjednost vojnika bio je i Sead Avdić, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i visoki funkcioner Stranke za BiH

Piše:

istraživački tim

Masakr nedužni vojnika JNA u Tuzli direktno je prenosila TV FS-3, a sve je komentarisao Zlatko Dukić, koji danas u Tuzli glumi velikog demokratu i komentatora na tuzalnskim televizijama, kojima je Regulatorna aegencija za komunikacije (RAK) kapom i šakom dijelila dozvole za emitovanje, nagradivši ih tako za "medijsko junaštvo" na početku rata u Tuzli. Tuzlanski mediji su miljenici RAK-a, koji su široki medijski prostor kontaminisali pričama o "četnicima" i "srpskim zlotvorima". U tome prednjači Salih Brkić, čija se nečasna uloga u antisrpskoj harangi vješto sakriva. Dok se, recimo, Radio-Doboj ne čuje ni u čitavom gradu, dotle se tkz. Radio-Kanton proširio na čitavu sjeverositočnu Bosnu i šire, sa masom snažnih predajnika, kojima pokriva medije u RS i širi neviđeno medijsko zagađivanje etera. Srpski vlastodršci u "zajedničkim" organima BiH mudro ćute, a kliku medijskih mućkaroša predvodi Branko Dokić, koji nijedanput nije progovorio o ogromnom debalansu u izraćenoj snazi radio i TV stanica u Federaciji, odnosno u RS. Planine i brda u FBiH načičkani su predajnicima, dok na cijelom Ozrenu imaju samo dva-po jedan radio i TV predajnik, mizerne snage. Time su muslimani, preko RAK-a, svete Ozrencima i časnoj ulozi Srpskog Radio-Ozrena, koji im u toku rata nije dao oko otvoriti i koji je mudrim medijskim djelovanjem do srpske izdaje na Ozrenu na svoj način sprečavao okupaciju ove legendarne planine.

U Bijeljini su 15. maja 2002. godine, uz najviše vojne počasti, sahranjeni posmrtni ostaci trideset neidentifikovanih vojnika bivše Jugoslovenske narodne armije koji su ubijeni na isti dan prije deset godina u Tuzli, prilikom povlačenja iz tog grada. Posmrtni ostaci ubijenih vojnika, čiji identitet, uz sve napore, nije bilo moguće utvrditi, ekshumirani su iz jedne masovne grobnice u Tuzli, a sahranjeni u novoizgrađenu spomen-kosturnicu sa velikim mermernim krstom i spomen-pločom, na kojoj je uklesano: "Ova humka mučenika sveta je kao zemlja srpska." I dok su majke, koje ne znaju gdje su grobovi njihovih sinova, zavijene u crninu i neutješni, iskonski bol, naricale u Bijeljini, Petrovu, Zvorniku, na Majevici, Ozrenu..., u Srpskoj i Jugoslaviji, u Tuzli je slavljena "pobjeda nad fašizmom".

Izrevoltiran riječima novinara Sinana Alića, koji se u "prazničnom programu TV TK" jedini založio da se 15. maj 1992. što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča, ratni zločinac Bešlagić je povišenim glasom rekao da će on taj dan "slaviti za sebe".

Prema saznanjima Patriota, Vojni sud u Beogradu u februaru ove godine dobio je zahtjev vojnog tužioca da se zbog masakra vojnika bivše JNA pokrene istraga protiv Selima Bešlagića, bivšeg gradonačelnika Tuzle, a sadašnjeg guvernera Tuzlanskog kantona. Vojno tužilaštvo traži da se istraga pokrene i protiv Envera Delibegovića, bivšeg komandanta Teritorijalne odbrane Tuzla, Mehmeda Bajrića zvanog Meša, bivšeg načelnika Centra bezbjednosti Tuzla, kao i Muhameda Brkića, Budimira Nikolića i Ilije Jurišića, bivših članova Kriznog štaba Stanice javne bezbjednosti u Tuzli. Oni se terete da su 15. maja 1992. organizovali napad na neborbenu vojnu kolonu na raskrsnici Skojevske ulice i Brčanske Malte, kada je ubijeno više od 200, a zaroboljeno 140 vojnika. Takode se terete da su prekršili odredbe međunarodnog ratnog prava i Ženevsku konvenciju, kao i prethodni dogovor SR Jugoslavije i vlasti u Sarajevu o mirnom povlačenju jedinica JNA iz BiH do 19. maja 1992. Uz sve to, lica protiv kojih je zatraženo pokretanje istrage prekršila su i dogovor o mirnom povlačenju koji su sama postigla sa komandantom kasarne "Husinjska buna" u Tuzli. Pomenuti su organizovali grupu od oko 3.000 pripadnika "Zelenih beretki" (jedinice pod kontrolom SDA), TO Tuzla, Lukavac, Živinice..., jedinica MUP-a Tuzla, "Patriotske lige", koji su mučki, iz zasjede, napali vojnu kolonu JNA. ......

Otkrivanje zločina(ca)

Prema podacima jugoslovenskog Dokumentacionog centra, zbog počinjenih ratnih zlocina Vojnom tužilaštvu u Beogradu još 1995. podnijeta je krivična prijava protiv 59 lica. Među njima je i Selim Bešlagić, koji je naredio formiranje Kriznog štaba i napad na kolonu. Jedan od učesnika u pregovorima o mirnom izlasku jedinica JNA iz Tuzle i jedan od onih koji je dao, kasnije pogažene, garancije za bezbjednost vojnika bio je i Sead Avdić, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i visoki funkcioner Stranke za BiH. Komandu za napad izdao je Mehmed-Meša Bajrić, tadašnji načelnik Centra javne bezbjednosti u Tuzli i predsjednik Kriznog štaba Stanice javne bezbjednosti u Tuzli. U Štabu su se nalazili još i Ilija Jurišić, Budimir Nikolić, Muhamed Brkić i drugi. Precizan plan napada na kolonu izradili su bivši potpukovnici JNA Željko Knez (operativac u 17. korpusu JNA) i Slavko Gligorević, dok su cijelu operaciju finansirali Mirha Šehović, snaha dr Šehovića, i Munivera Fazlić, supruga dr Fazlića.

Komandant Kriznog štaba TO Tuzla bio je Enver Delibegović, dok su na čelu isturenih štabova bili pretežno ekstremisti, članovi SDA. Na čelo specijalne manevarske brigade za napade na vojne jedinice i kasarne JNA postavljen je bivši poručnik JNA Mladen Vidić. Faruk Prcić, direktor Rudarskog instituta u Tuzli i do tada rezervni kapetan JNA, po naredbama Kneza i Gligorevića, blokirao je komunikacije ka Požarnici i Majevici i iskopao tranšeje pored puta od raskrsnice Brčanska Malta do sela Slavinovići.

Signal za napad dao je stariji vodnik Mato Zrinić, ispalivši tri metka u vazduh u trenutku kada je začelje kolone izlazilo iz kasarne. Prve hice prema vojnicima, kojima su prethodno tuzlanski moćnici garantovali bezbjedan izlazak, ispalio je Muhamed N. iz Tešnja. On je bio u posadi "prage" postavljene na raskršću Skojevske ulice i Brčanske Malte. Usporavanje kretanja kolone (u kojoj se nalazilo 600 ljudi i oko 200 vozila) sa 30 na 10 km na sat i njeno presijecanje prethodno su izvršili bivši oficiri JNA - stariji vodnik Damir Gaši i rezervni kapetan Mahmut Bijedić, ubacivši se svojim vozilima u putanju kretanja kolone. Poginuli vozači vojnih kamiona pogođeni su, u glavu i grudi uglavnom snajperskim hicima, upućenim sa okolnih položaja, odakle su djelovali snajperisti Neda Mot, Sadija Bajrica, sin i kćer Mije Jukića, kćerka Živana Zarića...

Komandir Četvrte manevarske čete za napad na kolonu Kadro Pekarić, nakon što je od Mehmeda Bajrića dobio naređenje da otvori vatru po koloni, za početak napada je tražio i dobio potvrdu i od člana Štaba SJB Tuzla Ilije Jurišića. Tada je otpočeo masakr, čiji se tragovi i danas perfidno skrivaju, produžavajući patnje porodica, koje ni deset godina nakon počinjenog zločina ne znaju za grobove svojih najmilijih.

Sve je, direktno, sa kule "F" prenosio TV Front slobode 3, uz besprizorne komentare Zlatka Dukića i Marka Divkovića, koji je u jednom trenutku, kada je eksplodirao vojni kamion, rekao: "Kako je vruće, dobro bi došla jedna hladna piva." Dobar dio osumnjičenih za pokolj vojnika JNA u Tuzli i danas obavlja vrlo visoke funkcije u toj opštini, kao i u zajedničkim organima BiH.

Hronologija monstruoznog plana

Do 14. maja u sastavu 92. motorizovane brigade u kasarni "Husinjska buna" bio je motorizovani bataljon iz Pirota sa oko 600 ljudi. On je u skladu sa dogovorom SRJ i vlasti u Sarajevu pratio i obezbjeđivao povlačenje jedinica u Jugoslaviju, ali i obezbjeđivao širi prostor kasarne i skladišta oružja. Povlačenjem tog bataljona, 14. maja, prema pretpostavkama svjedoka, stvoreni su povoljni uslovi za napad na preostale vojnike, koji će se odigrati sutradan. U kasarni "Husinjska buna" ostao je dio vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka i dio rezervnog sastava koji je već bio angažovan na poslovima dislokacije.

Sutradan, 15. maja, niko od vojnika i starješina nije ni slutio šta će se dogoditi toga dana. Oficiri muslimani i Hrvati, koji ranije nisu dezertirali, pojavili su se na poslu. U kasarni se zadržavaju do 13 časova, kada naglo nestaju u gužvi oko pakovanja kamiona i tovarenja tehničkih sredstava. Upravo u to vrijeme "Zelene beretke", nakon pljačke oružja iz magacina TO Tuzla na Kozlovcu, ubrzano zauzimaju položaje oko kasarne koje je napustio bataljon iz Pirota.

Komandant kasarne potpukovnik Mile Dubajić, kako navode svjedoci, postiže dogovor sa tadašnjim predsjednikom Izvršnog odbora SO Tuzla Seadom Avdićem i predstavnicima SO Tuzla Refikom Ahmedinovićem i Simom Šolajom da "Zelene beretke " neće provocirati jedinice JNA u kasarni i da ce se mirno sačekati njihovo povlačenje do 19. maja.

Negdje na sredini sastanka u salu u Domu JNA, gdje su vođeni pregovori, ušao je pukovnik Ugo Nonković, u to vrijeme zadužen za održavanje kontakata sa muslimanskom stranom i rekao: "Ne brinite, gospodo, ključevi od dvorca su vaši. Zar ne vidite da u kasarni nema više vojske." Dio oficira i vojnika kasnije će posumnjati da je Nonković, osim što je sa muslimanskom stranom kontaktirao, za njih i radio. Potpukovnik Dubajić se nakon pregovora, oko 13 casova, vratio u kasarnu, a njegove kolege su primijetile da je "vidno nervozan i uznemiren".

O detaljima dogovora nije pričao ni najbližim saradnicima. Vojnici postaju ozbiljno zabrinuti za svoje živote. Tog dana, prema saznanjima oficira, bila je završena mobilizacija jedinica TO Tuzla, a svuda oko kasarne prolazile su kolone dobro naoružanih teritorijalaca. Oni su zauzimali dominantne tačke koje je dan ranije napustio pirotski bataljon. Na okolnim zgradama postavljeni su snajperisti, a sa brda oko kasarne vršena su stalna osmatranja. Nakon što je izviješten o novoj situaciji, Dubajić je naredio da se formira kolona za izlazak iz kasarne, a "on će zvati predsjednika opštine Tuzla Selima Bešlagića da vidi o čemu se radi".

U 14.30, prema svjedočenjima, "rulja" je ušla u već napušteno skladište oružja Kozlovac, iz koga je ranije izvučeno naoružanje JNA, ali u kome je, prema dogovoru, ostalo oružje TO Tuzla. Civili zajedno sa članovima TO, "Zelenim beretkama" i drugim jedinica razvlačili su moderno automatsko naoružanje i sanduke sa municijom.

Sat kasnije, nakon zauzimanja položaja oko kasarne, počinje snažan napad pješadijskim naoružanjem. Vojnici su iznenađeni, jer im je ranije prenijeta vijest da je dogovoren miran izlazak iz kasarne. "Nije se znalo ko na koga puca", svjedoče za Patriot preživjeli. Pošto u kasarni nije bio iskopanih rovova za odbranu, vojska zauzima ležeće položaje oko kamiona u već formiranoj koloni, ili u zgradama, sa kojih razbijena stakla padaju po njima. Oficiri smatraju da se radi o "varka napadu", koji ima za cilj da se izvrši pritisak da vojska napusti kasarnu, jer su projektili ispaljivani relativno visoko i u objekte. Dubajić izdaje naredbu da se na napad ne odgovara, osim u slučaju da već formirana kolona u kasarni bude direktno napadnuta. Napad traje do 16.00 casova, a još većom silinom ponovljen je u 16.30. Ovaj put, sem pješadijskog naoružanja, upotrijebljene su i zolje. Jednom od njih pogođena je benzinska stanica. Od rikošetiranih metaka nekoliko vojnika je ranjeno. Napad traje desetak minuta, do 16.40, kada na pregovore u kasarnu prvo dolazi prethodnica, a zatim i komandant Štaba TO Tuzla, bivši rezervni major JNA Enver Delibegović, predstavnik opštinske vlasti Jasmin Imamović, dok Mehmed-Meša Bajrić, načelnik MUP-a Tuzla, ostaje na prijavnici. Vojnici u kasarni se komješaju. Veliki dio, kako tvrde preživjeli, vidi "da se nešto veliko sprema, da neće valjati" i da ne treba imati povjerenje u data obećanja o nenapadanju. Dio zagovara da se ostane u kasarni i organizuje odbrana. .........

Ponovljene laži

Međutim, u novim pregovorma potpukovniku Dubajiću su ponovljena obećanja da će vojska napustiti kasarnu bez borbe, i on se odlučuje da im povjeruje. Dogovoreno je da vojska napusti kasarnu u 19 casova, i to isključivo pravcem Skojevska ulica - Brčanska Malta - Bijeljina. Kao garancija da kolona neće biti napadnuta (gotovo isti scenario kao i u nekoliko dana kasnije izvršenom napadu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu) dogovoreno je da sa pukovnikom Dubajićem u istom vozilu bude Enver Delibegović. U drugom vozilu MUP-a, oko sredine kolone, bio je bivši načelnik centra bezbjednosti Tuzla Brkić N. (prema tvrdnjama Selima Bešlagića, tu su bili Jasmin Imamović i Benjamin Fišeković, a na kraju kolone Povikić). Da je masakr bio već planiran, prema izjavama svjedoka, govori i to što su "garanti za nenapadanje" uglavnom sjedili u civilnim vozilima. I bivši stariji vodnik Gaši Damir i bivši rezervni kapetan Mahmut Bijedić, koji su usporili kolonu, bili su u civilnom automobilu, a nijedno civilno vozilo u koloni tokom napada niti je gađano, niti je bilo pogođeno. Brkić je tokom napada pobjegao iz kolone, a Delibegović je kasnije razmijenjen za mrtve i ranjene iz kolone, zbog čega narod umalo nije linčovao potpukovnika Dubajića. Glas da je postignut sporazum pronio se u jedinicu oko 18.40 i kolona je oko 19 sati krenula.

Podmuklost pregovora

Postoji otvorena sumnja da su u prethodnim napadima na kasarnu, u kojoj je u popodnevnim časovima vec bila formirana kolona, a zatim i ponovljenim pregovorima, predstavnici SO Tuzla, TO i MUP-a namjerno i smišljeno odugovlačili povlačenje vojnika iz kasarne da bi se izvršile sve pripreme neophodne za napad iz zasjede. Uz to, bilo je potrebno obezbijediti direktan TV-prenos da bi se pružio alibi za masakr, pod izgovorom da je vojna kolona pokušala da napadne grad. Neborbenoj koloni je za izlazak isključivo odreden jedan pravac, prema Majevici, na kome je već priremljena zasjeda, iako se iz kasarne moglo izaći i u pravcu prema Ozrenu, gdje su većinom srpska naselja. Svi dogovori su, sumnja se, i vođeni bez ikakve namjere da se po njima postupi, sa jedinim ciljem da se obezbijedi mjesto i način napada da bi koloni JNA nanijeli što veće gubitke, uz što manju opasnost po sopstvene formacije.

Dok je 15. maja u Bijeljini 30 limenih kovčega, u koje je pohranjeno tek po nekoliko kostiju nedogorjelih ljudskih skeleta, spuštano u zajedničku grobnicu, dotle su Bešlagić, Bajrić, Avdić, Imamović, Delić ... u programu TV Tuzlanskog kantona govorili o Danu pobjede.

Izrevoltiran riječima novinara Sinana Alića, koji se u "prazničnom programu TV TK" jedini založio da se 15. maj 1992. što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča, Bešlagić je povišenim glasom rekao da će on taj dan "slaviti za sebe".

Potpukovnik Mile Dubajić trenutno odbija bilo kakve kontakte sa medijima. Ranije je, kako se tvrdi, izjavio da je vojnicima i starješinama bilo izdato naređenje kako da se ponašaju za vrijeme marša, kao i naređenje o potrebnim mjerama bezbjednosti u slučaju napada na kolonu. Ostale mjere obezbjeđenja, kako je tvrdio, nisu mogle biti preduzete "zbog objektivnih okolnosti". Nakon masakra Dubajić je, kažu - dok su oko njega stajali izrevoltirani preživjeli vojnici i članovi porodica onih za čiju sudbinu se nije znalo - sjedeći, skrhan, ponavljao: "Prevariše me Bešlagić i Bajrić."

Vojno tužilaštvo u Beogradu zatražilo je od Vojnog suda da pokrene istragu protiv Selima Bešlagića, bivšeg gradonačelnika Tuzle, i nekoliko njegovih tadašnjih saradnika zbog masakra vojnika bivše JNA u Tuzli 15. maja 1992. godine. Vojno tužilaštvo traži da se istraga, osim protiv Bešlagića, pokrene i protiv Envera Delibegovića, bivšeg komandanta Teritorijalne odbrane Tuzla, Mehmeda Bajrića zvanog Meša, bivšeg načelnika Centra bezbjednosti Tuzla, kao i Muhameda Brkića, Budimira Nikolića i Ilije Jurišića, bivših članova Kriznog štaba Stanice javne bezbjednosti u Tuzli. Oni se terete da su 15. maja 1992. na neborbenu vojnu kolonu organizovali napad u kome je ubijeno više od 200, a zarobljeno 140 vojnika. Takođe se terete da su prekršili odredbe međunarodnog ratnog prava i Ženevsku konvenciju, kao i prethodni dogovor SR Jugoslavije i vlasti u Sarajevu o mirnom povlačenju jedinica JNA iz BiH do 19. maja 1992. Uz sve to, lica protiv kojih je zatraženo pokretanje istrage prekršila su i dogovor o mirnom povlačenju, koji su sama postigla sa komandantom kasarne "Husinjska buna" u Tuzli.

Crne slutnje

Nakon što je oko 14 časova vojna kolona vraćena u kasarnu "Husinjska buna", koju je prethodno pokušala napustiti, golobradi vojnici i rezervisti postaju uznemireni i nervozni. Mučila ih je opravdana sumnja da se nešto "krupno sprema i da nece valjati". Njihovo ubjeđenje da će stvari krenuti po zlu podgrijavaju napadi na kasaranu iz pješadijskog oružja, koje pripadnici Teritorijalne obrane Tuzle, MUP-a i paravojnih, stranačkih oružanih formacija "Zelenih beretki" i "Patriotske lige" izvode od 15 do 15.30, a potom i sat kasnije. Gradonačelnik Tuzle Selim Bešlagić znao je sve što se desilo tog 15. maja i imao je neposredni uticaj na lanac komandovanja i odlučivanja, što potvrđuju i riječi jednog majora JNA, koji je, kako kaže, slušao telefonske razgovore komandanta kasarne potpukovnika Dubajića i Bešlagića.

"Dubajić je povišenim tonom od Bešlagića ultimativno zahtijevao i dobio obustavu napada na kasarnu", sjeća se taj oficir. Dubajić ce nakon tih razgovora svoje oficire upoznati i sa "sadržajem dogovora koji je sa Bešlagićem postigao u vezi sa izvlačenjem snaga i sredstava iz kasarne". Bešlagić, kao garanciju za mirno povlačenje vojnika JNA, šalje svoje čelne ljude iz Kriznog štaba da u tri vozila budu u vojnoj koloni - na njenom čelu, u sredini i na začelju. Oni, međutim, ne ulaze u vojna vozila i kamione, nego ostaju ili u policijskim, ili u civilnim automobilima, koje u toku napada niko ne gađa. Nakon što su pregovori okončani, potpukovnik Dubajić naređuje majoru Ranku Belojici, pomoćniku komandanta za pozadinu 92. motorizovane brigade, da dalje prenese naredbu o pokretu kolone ka Majevici i Požarnici, pošto tuzlanske vlasti nisu dozvolile kretanje nijednim drugim pravcem. Vojnici su najstrože upozoreni da ničim, gestovima ili pjesmom, ne provociraju bilo koga. Zbog obećanja da će vojna kolona mirno napustiti Tuzlu vojnici se ne pripremaju za odbranu. Vojnicima je naređeno da puščane cijevi okrenu nadolje i da podignu cerade na kamionima. U 18.20 časova komanda o pokretu prenijeta je dalje. Vojska napušta zaklone i ulazi u kamione.

Paklena zamisao

Period od 14.30 do 18.50 sati, kada kasarnu napušta prvo vozilo, "teritorijalci" i muslimanske paravojne formacije koriste da očiste oružje razgrabljeno iz magacina Kozlovac (prevoz kamionima organizovao direktor Rudarskog instituta i bivši rezervni kapetan Faruk Prcić) i da postave zasjede, kako su to zamislili bivši oficiri JNA potpukovnik Željko Knez i Slavko Gligorević.

Prema izjavama svjedoka, kasarnu prvi u "pragi" napušta potpukovnik Dubajić zajedno sa načelnikom Štaba TO Tuzla Enverom Delibegovićem. Iza njih, u automobilu tuzlanske milicije, bio je bivši načelnik Centra bezbjednosti Tuzla Muhamed Brkić sa dva policajca. Zatim izlazi crvena "zastava 101", Dubajićevo civilno vozilo, u kome se nalazi njegova supruga, a iza njih su dva "pincgauera" sa vojnom policijom. Slijedi "praga", šest kamiona i jedno oklopno vozilo (BOV) izviđačke čete. Grupa je izašla na prijavnici i u startu je imala oko 300 metara prednosti u odnosu na ostatak kolone, koja izlazi na glavnoj kapiji kasarne. Dio vojnika i rodbine ubijenih kasnije je optužio Dubajića da je "na vrijeme pobjegao". Postojala je čak i sumnja da je imao "dil" sa muslimanskim snagama, ostavljajući im na milost i nemilost ostatak kolone.

Napad je počeo nakon što su ta vozila propuštena, mada su stradali i vojnici iz zadnja dva kamiona tog dijela kolone. Oni su ubijeni u zasjedi koja je postavljena u iskopanim tranšeiama kod benzinske pumpe u Slavinovićima, na samom izlazu iz Tuzle. Prema riječima jednog od Dubajićevih pratilaca, na prozorima stambene zgrade u Skojevskoj ulici, prije raskrsnice, vidjelo se "više stotina pušcanih cijevi" (oko 300 do 400), koje su virile kroz otvorene prozore, ali se "nije mogla vidjeti nijedna glava". Ista slika ponavlja se i na prozorima, balkonima i krovovima sa obje strane Brčanske Malte, koja je pod pravim uglom u odnosu na Skojevsku... U produžetku Malte, ali suprotno, prema gradu, naoružani ljudi su na "F" i "G" kulama... Pored puta, dijagonalno je postavljen oklopni kamion, rađen u TTU u Tuzli. Nakon što su dva vojna kamiona neuspješno pokušala izbjeći silovitu vatru iz zasjede, isti kamion prepriječen je i na putu ka Ozrenu (produžetak Skojevske). Svaka odstupnica time je bila blokirana i vojnici su bili u klopci. Na zelenim površinama, na uglovima raskrsnice, bile su vreće s pijeskom i mitraljeska gnijezda okrenuta ka Malti i Skojevskoj. Vozac oklopnog transportera JNA svjedoči da su na daske bile pričvršćene protivtenkovske mine, koje su kanapom, iz jarka, izvučene na put u Skojevskoj. Sa jedne i sa druge strane ulice bilo je "na stotine" teritorijalaca. Mnogi od njih su, kažu svjedoci, prije napada u toku dana, pili ispred već zaposjednutog Doma JNA u blizini kasarne .........

Bezobzirni zločin

Napad započinje onog trenutka kada se dio "teritorijalaca", koji su stajali pored puta, iznenada razbježao u ulaze zgrada i zaklone. Naredbu izdaje Mehmed Bajrić, a potvrđuje je Ilija Jurišić. Paklena paljba počinje sa svih strana i traje trideset do četrdeset minuta. Pucnjava različitog intenziteta trajala je do 23 sata. Na većini vozila su odmah izrešetane gume, ona zaostaju i stvara se gužva. Na neka su, prema riječima svjedoka, bacane flaše sa zapaljivim materijalom. Vozači i suvozači su ubijani snajperskim hicima u glavu, a "ovjeravani" pogocima u grudi. U "fapu", koji se među prvima našao na meti napadača, snajperskim hicima ubijeni su vozač i dva vojnika ispod cerade. Iza njega je sa solitera "Pecara" izrešetana cisterna sa gorivom, koja nastavlja pravolinijsko kretanje i dolazi do Simin Hana, iako je vozač, pogođen hicem u glavu, vec mrtav.

Do Simin Hana stigao je i kamion sa vozačem kome je snajperski hitac u čelo otkinuo gornji dio glave. Na karoseriji su bila dva mrtva i jedan ranjeni vojnik. Suprotno ratnim konvencijama, izrešetano je i sanitetsko vozilo "pincgauer" i na raskrsnici su ubijeni vodnik Jovo Vasić i još osam vojnika. Kamioni, čiji su vozači mučki ubijeni, sudaraju se i sužavaju prolaz za ostala vozila. Na šest metara širokom bulevaru vojnici predstavljaju i suviše lake mete. Odbrana je nemoguća, jer se napadači kriju iza zidova zgrada podignutih po "Žeželjevom sistemu", od gotovih betonskih elemenata.

U bespomoćne mete napadači ispaljuju "zolje" i "ose". Pogađaju pojedina vozila. Na vojnike, koji se pokušavaju skloniti ispod kamiona, bacaju ručne bombe. Jedan od njih, pogođen gelerima od bombe duž lijeve strane tijela, uspijeva utrčati u podrum zgrade. Tu zatiče civile, ali i prethodno pristigle vojnike. Jedan od njih, sa skoro otkinutom nogom, umire do kraja napada. Vojnik Blagojević, sa prostrelnom ranom kroz grudni koš i ruku, sa bezbroj rikošetiranih metaka u tijelu, koje i danas nosi, iskače sa prikolice drugog kamiona tek kada su mu noge počele gorjeti od vatre iz pogođenog rezervoara. Uspijeva utrčati u frizerski salon. Zatiče druge izranjavane vojnike. Svi ostali koji su sa njim bili na kamionu nemilosrdno su poubijani u otvorenoj prikolici. Neki od vojnika imaju sreće i utrčavaju u stanove penzionisanih oficira, koji ih sakrivaju.

Drugi ulijeću u ruke teritorijalcima. Neki civili spasavaju vojnike, koji ranjeni iskaču iz vozila, drugi ih zarobljavaju i odvode u privatne logore, gdje će i po nekoliko godina provesti na prisilnom radu. Bilo je i onih koji su vojnike ubijali na licu mjesta. Vojnik Cvetković, rodom sa Kosova, viđen je kako sa lakšom ranom na ruci utrčava u ulaz jedne zgrade. Nakon nekoliko dana razmijenjeno je njegovo mrtvo tijelo. Rezervista Nenad Savić bio je pogođen u koljeno. I on je kasnije razmijenjen mrtav. Ranjeni vojnici koji nisu mogli da iskoče iz kamiona živi su spaljeni. Oni koji su "ležali" preko municije razneseni su. Rezervista Mičić, vozac kamiona, kaže da je u glavi imao samo jednu misao - ne skinuti nogu sa pedale gasa. Travnjakom je, sa desne strane, zaobišao pogodene kamione, koji su već bili u plamenu. Većina hitaca pogađa njegove suvozače.

"Kako koji od metaka pogodi čovjeka do mene, tako ga baci uvis da zategne ceradu na kabini. Na staklima i svuda okolo krv. Iznenada je nešto eksplodiralo blizu kamiona i masa gelera me je zahvatila po tijelu. Kroz krv i znoj jedva sam naslućivao kud vozim. Kako sam sve to prošao, ne znam", svjedoči za Patriot. Kamion je na felnama dovezao do Simin Hana. Kaže da je sreća što je motor tek tad "zaribao". Za trećeg suvozača, Novakovića, mislili su da je mrtav, jer mu je noga skoro bila otkinuta, a glava i tijelo izranjavani. Na svu sreću, sva trojica su preživjeli.

Začelje kolone je, zbog broja vozila, ostalo na ulazu u kasarnu i izvan dometa zasjede. Oficiri koji su sutradan prilikom povlačenja prolazili kroz raskrsnicu, svjedoče o velikom broju ugljenisanih vojnika, koje je teško bilo razaznati od boje spaljenih kamiona. Iako je "cišćenje" bilo u toku, na licu mjesta su izbrojali preko 49 mrtvih. Ugljenisana tijela vojnika, koja su ležala po asfaltu, prema riječima očevidaca, raspadala su se na dodir. Nerijetko je ostatke ljudskih tijela činilo po nekoliko nagorjelih kostiju......

Ovjera zvjerstva

Nakon napada, dok vozila hitne pomoći odvoze pojedine ranjene, pripadnici "teritorijalne odbrane" i paravojnih formacija, ali i civili u grupama, obilaze stratište i ubijene "ovjeravaju" hicima u glavu ili usta iz neposredne blizine. Jedan od vojnika koji je preživio pucanj u usta iz pištolja TT, kaže da se radilo o grupama i do 15 članova. Jedni su iz "tamića" silazili do ranjenih i ubijali ih, a ostali su ih bodrili. Taj vojnik je uspio da preživi jer je nakon prvog hica uspio da odglumi mrtvacke trzaje. Krvnik se spremao da mu ponovo puca u glavu. Spasila ga je hitna pomoć, a kasnije je operisan. Ranjeni vojnici koji su dovezeni do bolnice Gradina svjedoče da je oko bolmice i u bolnici bilo teritorijalaca i drugih naoružanih pripadnika muslimanskih formacija. Prislanjali su im cijevi pištolja na glavu, prijetili im ubistvom, šamarali ih, udarali rukama i nogama. Jednoga su ubili u hodniku bolnice udarajući ga kundacima puške. Pojedine medicinske sestre pridruživale su im se u tuči. Dio doktora muslimana i Hrvata odbili su da pruže pomoć. Drugi su, opet, bili profesionalni. Muslimani i Hrvati koji su kasnije, do juna 1992, ranjeni dovlačeni u bolnicu prijetili su im ubistvima i maltretirali ih. Dvadesetog maja u Požarnicu je dovezeno 17 mrtvih vojnika iz kolone. Svi su puoubijani udarcima čekicem u čelo. Rane su bile velicine 3x3 cm.

Policajci srpske nacionalnosti koji su kasnije izašli iz Tuzle svjedoče da su u policijskim jedinicama, formacijama "teritorijalne odbrane" i paravojnim stranačkim jedinicama bili uglavnom pripadnici muslimanskog naroda. Oni su donosili glavne odluke, dok su pripadnici ostalih naroda, posebno Srbi, držani po strani kao "kamuflaža". Medijskoj propagandi o pobjedi navodne multietničke, jugoslovenske opcije u Tuzli u početku su povjerovali samo naivni. Kada su počela maltretiranja, većina tuzlanskih Srba shvatila je prevaru, pokušavajući potom na razne načine preći na srpsku teritoriju.

Pratioci potpukovnika Dubajića kažu da se oko 17 časova na prijavnici kasarne pojavila žena obučena u bordo komplet. Vikala je i psovala četničku majku. Nekoliko puta je ponovila: "Nećete vi živi izaći. 'Ne znate šta vam se sprema'." Članovi porodica penzionisanih lica svjedoče da su u skloništima vec bile pripremljene rezerve hrane.

Onemogućavanje pomoći

Čelo kolone, u kome se nalazila i većina oficira, prvi put je za napad čulo nakon prelaska raskrsnice u Simin Hanu, blizu Kovačevog Sela. Mještani Srbi su komandantu kasarne potpukovniku Dubajiću tada saopštili da je u toku direktan TV-prenos napada na vojnu kolonu. Dubajić izdaje naredbu da se nastavi dalje, a po dolasku u Kovačevo Selo i Požarnicu "izvršeno je raspoređivanje vozila" i "organizacija odbrane". Major Belojica, koji je iz Tuzle izašao u civilnom automobilu, na raskrsnici u Simin Hanu naređuje poručniku Karadžinu da se sa posadom "prage" i jednim vozilom BOV vrati ka Brčanskoj Malti i da pokuša da se probije i pomogne u izvlačenju preživjelih. Posade se, međutim, ubrzo vraćaju i javljaju da je teškim vozilima, natovarenim kamenjem, zapriječen prolaz između benzinske pumpe i raskrsnice u Slavinovićima. Iz Ugljevika svim starješinama i jedinicama stiže naredba da ne idu u Tuzlu. Manja grupa vojnih policajaca, čija su braća i rođaci ostali u koloni, u Tuzlu kreće svojevoljno, ali ni oni ne stižu dalje od Slavinovića, gdje vode pješadijsku borbu sa teritorijalcima.

Dubajić, prema riječima svjedoka, iz Kovačevog Sela šalje policajca "garanta" Muhmeda Brkića da "preduzme mjere da se kolona izvuče". Brkić to, međutim, koristi i bježi u Tuzlu. Jasmin Imamović, današnji gradonačelnik Tuzle, takođe je bio u koloni, kojoj je trebalo da garantuje bezbjedan izlazak iz grada. Kako je sam izjavljivao medijima, jedva je, bježeći koritom Jale, izvukao živu glavu.

Nova obećanja

Iz štaba u osnovnoj školi u Požarnici Dubajić u telefonskom razgovoru od tuzlanskih vlasti traži puštanje zarobljenih i predaju mrtvih. Oni sa druge strane minimiziraju broj poginulih, tvrdeći da ih ima samo devet, i daju obećanja da će narednog dana zarobljeni biti pušteni. Stanovnici Požarnice, nasuprot ovim informacijama, uvjeravaju Dubajića i oficire da su u TV-prenosu vidjeli veliki broj ubijenih i izgorjelih. U telefonskim razgovorima sa poznanicima iz Skojevske ulice, Dubajić dobija potvrde o masakru.

Enveru Delibegoviću, komandantu Štaba TO Tuzla, koji je bio u pratnji kolone, nakon saznanja da su vojnici napadnuti oduzeti su pištolj i bomba. U telefonskom razgovoru sa njim, kažu svjedoci, Bešlagić ga iznenađeno pita: "Zar si ti živ? Šta tu radiš?" Sutradan, 16. maja, po naređenju potpukovnika Dubajića, razmijenjen je za dio zarobljenih i poginulih vojnika.

Istoga dana Dubajić bezuspješno pokušava obezbijediti puštanje svih vojnika i transport mrtvih. Sa suprotne strane u pregovorima, osim bivšeg potpukovnika Željka Kneza, Hazima Kadića i Osmana Bajića, učestvuje i Muhamed Žilić, doskorašnji ministar policije FBiH. U samom gradu, kako tvrde pojedinci, sa Kriznim štabom i MUP-om pregovara i pukovnik Ugo Nonković. Pregovori su bili teški, jer tuzlanske vlasti nisu željele da puste rezerviste. ......

Drugi dio kolone

Kada je počeo napad na kolonu, začelje se, skoro identično scenariju napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici nekoliko nedjelja ranije, nalazilo na samom ulazu u kasarnu. Detonacije se prenose ka začelju kolone, a kapetan Ivković organizuje sklanjanje kamiona (više od 20), jer prijeti opasnost od eksplozije. Organizuje odbranu rasporedujući vojnike po ulazima zgrada i zaklonima. O ovim dešavanjima obaviješteni su i pretpostavljeni general Nedeljković u Ugljeviku i potpukovnik Dubajić.

Sutradan, 16. maja, oko četiri časa ujutro, preživjeli vojnici skupljaju se u salonu "Šipad". U šest sati na pregovore kod kapetana Ivkovića dolazi teritorijalac koji se predstavlja kao "Brka". On je vojnike, kako je rekao, posredstvom tuzlanskog radija i TV-a već pozivao da dođu u salon, navodeći da je to naredio izvjesni potpukovnik Nonković. Začelje je, kažu svjedoci, bilo suviše jako da bi muslimanske snage mogle bilo šta da urade bez znatnih gubitaka. Ivković odbija ponudu, i od generala Nedeljkovića, pukovnika Denčića i potpukovnika Dubajića traži vazdušnu podršku da bi kolona sa ljudstvom i tehnikom bezbjedno mogla izaći ka Požarnici. Dva sata kasnije, raskršće Brčanske Malte nadlijeću dva aviona. Ivković postrojava kolonu i nakon izviđanja pravaca kretanja dobija dozvolu od generala Nedeljkovića da može krenuti. Pri izlasku iz "salona" prvi put susreće pukovnika Uga Nonkovića. Nakon predaje izvještaja o "saopštenju generala" i spremnosti kolone da krene, Nonković ga je, kažu svjedoci, mrko pogledao i "otjerao u p.... materinu", poručujući mu da on nema šta da dogovara. Odmah potom Nonković u direktnom telefonskom razgovoru sa generalom Nedeljkovićem govori da je "sredio da vojnici u autobusima napuste grad, sa ličnim oružjem", a on ce se "pobrinuti za ranjene i poginule i izvesti kolonu, jer će mu vozače dati civilna vlast". Vojnici sjedaju u gradske autobuse, a kapetan Ivković i tri vozača svojevoljno, sjedaju u kamione i priključuju se koloni. U jednom od vozila nalaze se minobacaci od 120 mm, koji su dan ranije, pri povlačenju, ostavljeni na milost i nemilost na isturenim položajima iznad grada.

Sa ovim dijelom kolone izlazi i dio zarobljenika koji su bili u Centralnom zatvoru u Tuzli. Dio zarobljenika ostaje u zatvoru, jer više nema povjerenja u oficire JNA.

Pukovnik Nonković i "ljiljani" prvo su namjeravali da kolonu prate samo do Slavinovića, ali su na traženje produžili do izlaza iz grada. Ugo se vratio u Tuzlu i "ostao još nekoliko dana", ali nikad nije izvukao ostatak kolone.

Dio oficira i civilnih lica kasnije je izrazio sumnju da je pukovnik Nonković, zbog "dobrih veza sa muslimanskom i hrvatskom stranom", sa njima tajno sarađivao i pomagao njihove planove i namjere. Nonković je nastavio vojnu karijeru u VJ, u kojoj je i penzionisan.......

Sakrivanje i tragovi zločina

Do danas niko ne zna tačan broj žrtava tuzlanskog masakra. Na smotri održanoj 15. maja komandiri grupa koji su preživjeli utvrdili su da im nedostaje 140 ljudi i 30 motornih vozila. U pripremama za pokret iz kasarne niko nije ni pomišljao da sačini tačan spisak vojnika ili vozila, tako da se broj žrtava ni do danas ne zna sa sigurnošcu.

Prema vojnim podacima, od 600 vojnika, koliko je bilo u koloni, poginulo je 212. U noći 15. maja sa mjesta masakra u Tuzli sakupljana su i odvožena mrtva tijela vojnika. Do 17. maja su sa stratišta odvezena i spaljena vozila. Ulice su oprane od ostataka ljudskih tijela i krvi, a rupe na asfaltu, nastale od eksplozija ili visoke temperature, popravljene.

Već u noći između 15. i 16. maja na deponiju smeća u Tuzli dopremljeni su izgorjeli ostaci ubijenih vojnika, preko kojih je nabacan sloj smeća debljine pet metara, a zatim poravnan buldožerom. Dio tijela nalazi se i na bivšem vojnom strelištu Paša bunar i rejonu skladišta Kozlovac. Na Trnovcu je iskopana jama dimenzija 3x5 metara i u nju su sahranjena neka tijela. Muslimani po Tuzli pričali su da je u jednu jamu zakopano oko 150 tijela, koja su kasnije, jedno po jedno, vađena i davana u razmjenu, iako su bila toliko izgorjela da nije bilo moguće utvrditi identitet nastradalih.

Od zemnih ostataka iz masovne grobnice na groblju Trnovac do 19. oktobra 1999. ekshumirani su nagorjeli ostaci kostiju od oko 33 do 35 tijela, zakopanih u šesnaest najlon vreća, na dubini od tri metra.

Selim Bešlagić, tadašnji predsjednik tuzlanske opštine i današnji guverner Kantona Tuzla, Sead Avdić, tadašnji predsjednik Izvršnog odbora SO Tuzla i aktuelni potpredsjednik Parlamentarne skupštine BiH, Mehmed Bajrić, tada načelnik SJB i dugogodišnji predsjednik SDA, kao najodgovorniji ljudi moraju znati gdje se nalaze tijela vojnika JNA koji su ubijeni 15. maja u Tuzli. Svi još uvijek ćute ili minimalizuju broj žrtava tuzlanskog maskara. Spisak JNA i pojedinih članova porodica poginulih, imenom i prezimenom govori o 80 dosada identifikovanih lica.

Ranjenici koje je sanitet dovezao u tuzlansku gradsku bolnicu operisani su. Iako je većina medicinskog osoblja imala profesionalan odnos, ima i onih koji su, poput anesteziologa dr Mirsade Praše, šamarali renjenike. Ortoped dr Luka Tunjic, po nacionalnosti Hrvat, odbio je da pruži pomoć ranjenima. Svjedoci kažu da je Radovan Modraković iz Živinica u bolnici zadavljen čaršavom. Jednog vojnika na nosilima "teritorijalci" su kundacima pretukli na smrt. Oko bolnice i u bolnici psovali su, udarali i šutirali ranjenike, prijetili ubistvom prislanjajući im cijevi pištolja na glavu.

Nakon ukazane pomoći, grupa vojnika istjerana je na klupe ispred bolnice u Gradini. Do tri sata ujutro, kada su prebačeni u zatvor, tukli su ih šipkom od poluautomatske puške. Stojanovića, koji je bio ranjen u vrat, izvjesni "Aca" je podizao sa klupe zavlačeći mu šipku od PAP-a u ranu. Od udaraca šipkom zadobio je trajnu povredu lijevog oka. Miladina sa Ozrena tukli su šipkom "tako da su mu odbili brkove".

Ranjeni pripadnici različitih formacija iz Tuzle prijetili su vojnicima "klanjem" i ubistvima "kad im dođe posjeta". Pojedini vojnici su čak pomišljali da spas od fizičkih nasrtaja nadu skačući kroz prozor, a neki su spavali i po hodnicima. Dio medicinskih sestara i ostalog osoblja takođe se pridružio maltretiranju ranjenih vojnika JNA. Hirurg dr Ahmed Pirić svjesno je izbjegavao da pruža pomoć Srbima, internista dr Kasim Muminhodžić, predsjednik stranke SDA za Tuzlanski okrug, i prije rata nije želio da liječi Srbe. Dr Mirsad Babović je kasnije, 1993, ranjenom srpskom oficiru izvadio "tubus" (cjevčicu za disanje), nakon čega je ovaj umro. Ginekolog dr Meliha Krajsmajer bila je član Međunarodne komisije za "silovane muslimanke od strane Srba" na području Podrinja. Prema riječima svjedoka, na osnovu lažnih izvještaja dobila je znatnu svotu novca. Iz Tuzle je 1994. sa porodicom pobjegla u Sloveniju. Dr Mirsada Fazlić, prijeratni član SDA, sakupljala je pomoć po Evropi i Bliskom istoku za potrebe Armije BiH.

Srpsko medicinsko osoblje nije imalo pristupa ranjenim vojnicima na odjeljenjima, sem u operacionim salama. Kako se koji od ranjenika oporavljao, tako je prebacivan u Centralni zatvor.......

Nova zlostavljanja

Sem u centralni zatvor, vojnici su zatvarani i u prostorije na Kozlovcu i u Ekonomskoj školi, a prema informacijama jugoslovenskog

Dokumentacionog centra, u Stari rudnik odvedeno je oko 140 zarobljenika. U zatvoru se nastavljaju maltretiranja i iscrpljivanje. Tako su vojniku Živkoviću ranu posipali naftom da teže zaraste. Vojnika Kulišića su stalno tukli jer mu je brat bio oficir u JNA. U početku su saslušavanja počinjala obaveznim batinanjem. Jedan od vojnika ranjen u grudi nije dočekao razmjenu.

U tuci i iživljavanju prednjacio je Hrvat Ivan Kolar, bivši vojni policajac. Sa njim su bili i drugi stražari, među kojima i izvjesni Zijo, Minja, Meho, Zoran...

U zatvoru "Preporod" ukupno je bilo 29 vojnika. Za obrok je njih petnaest dobijalo 750 grama hljeba, ujutro kao glavno jelo čaj, po podne paradajz čorbu i uveče malo riže. Hranu su im ponekad donosili samo jedanput u toku dana.

Po nalogu javnog tužioca, zbog učešća u neprijateljskoj vojsci saslušavao ih je istražni sudija Vehid Šehić, danas predsjednik nevladine organizacije Udruženje građana Tuzle. Ispitivao ih je o koloni, o naoružanju, o tome da li su imali plan da zauzmu Tuzlu!? Pitanja su, sem Šehića, postavljali i zapisničar i još tri lica. "Samo čuvar iz zatvora nije ništa pitao", kaže jedan od vojnika. Zapisnik im nikada nije pročitan, niti su ga ikada vidjeli. Sa saslušanja su ispraćani rijecima: "Plivaćete vi nama niz Drinu!"

Razmijenjeni su 15. jula 1992. u okolini Brčkog. Prije toga su ih četiri puta vodili na razmjenu. (Jedanput duboko u svojoj teritoriji, kada ih je, uz komentare "ni njihovi ih neće", snimala TV.)

Nepoznati zločin "krvave svadbe"

U zatvoru je u isto vrijeme bilo i više stotina Srba civila iz okoline Banovića. Njihovo hapšenje je, pod optužbom da su imali skriveno oružje, naredio Nihad Livadić, bivši oficir za bezbjednost kasarne "Husinjska buna". Među zatvorenicima je bio i jedan imućni Srbin iz Banovića, koji je uhvaćen kada je poslom došao u Tuzlu. Za njega su govorili da je imao namjeru da se ženi. Uhapšene srpske civile su, svjedoče preživjeli vojnici, tukli svakodnevno, i danju i noću su se neprestano čuli jauci i vriska. Kroz zatvorena vrata slušali su jauke silovanih žena.

Teritorijalci i zatvorski čuvari, predvođeni Ivanom Kolarom, najviše su se iživljavali nad izvjesnom Snežanom iz Vlasenice. Mlada, plavokosa žena uhvaćena je na ulici u Tuzli. Imala je oko 20 godina. Svaki dan su je, dok je prala pločice u zatvoru, tukli pendrecima ili šakama. Češće su je maltretirali i silovali nego druge djevojke i žene. Nerijetko su je silovali i drugi zatvorenici - muslimani i šiptari. Zbog povreda su je često vodili ljekaru, tjerajući je kroz Tuzlu bosu i polugolu i nazivajući je "četnikušom" i špijunom. Na pregled je uvijek morala da čeka na hodniku, naslonjena na zid, raširenih nogu i raširenih ruku podignutih iznad glave. Tada nikoga nije smjela pogledati. Od silnog maltretiranja na kraju je poludjela. Razmijenjena je 21. jula 1992.

U zatvoru su se dešavali i drugi zločini. Tako su jednog dana prvo u dvorištu, a zatim i u zatvoru, cijelu noć tukli čovjeka obučenog u bijelo sa zavijenom glavom. Ujutro su došla mrtvačka kola. Potom su jednu omanju ženu, obučenu u crveno, tukli i tražili da kaže svoje ime. Oko ručka su je odveli u podrum i vojnici je više nikad nisu vidjeli.

("Patriot",broj 15,16 i 17 od 20 i 27. maja, te 3. juna 2002. godine)

Preuzeto sa: http://www.balvanderi.rs.ba/_sgt/mj_1.htm

Evo kako se ,,nisu,, pripremali za napad na kolonu !
Oklopno vozilo tzv. ,,kucne izrade,, nazvano Mrgud, sa posadom, pred napad na kolonu !



foto prezuzet sa : http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/forum/

Predmet: Ilija Jurišić - Tuzlanska kolona

Okružni sud u Beogradu, Veće za ratne zločine
Poslovni broj predmeta:
Broj optužnice: KTRZ 5/04
Optužnica podignuta: 09.11.2007.
Tužilaštvo: Milan Petrović, zamenik Tužioca za ratne zločine
Krivično delo: upotreba nedozvoljenih stredstava borbe iz čl. 148. stav 2. u vezi sa
stavom 1. KZ SFRJ
Optuženi: Ilija Jurišić
Branioci: advokat Đorđe Dozet
advokat Stevan Protić
Sudsko veće: sudija Vinka Beraha-Nikićević, predsednica Veća
sudija Vesko Krstajić, član Veća
sudija Snežana Nikolić-Garotić, član Veća
Glavni pretres: 22. februar 2008.
Izveštaj: Mirjana Lazić, posmatrač Fonda za humanitarno pravo (FHP)
Glavni pretres je počeo čitanjem optužnice.
Saslušanje optuženog Ilije Jurišića

Pre rata živeo je Tuzli. Radio je u organima unutrašnjih poslova BiH. Do 1. jula 1991.
godine obavljao je funkciju načelnika Sektora službi javne bezbjednosti u SUP-u Tuzla,
kada je penzionisan. Mobilisan je 6. aprila 1992. u okviru MUP-a BiH. Određen je da
bude dežurni u Stanici javne bezbjednosti u Tuzli, čiji je načelnik bio Meho [Muhamed]
Bajrić. Glavni posao optuženog bio je da pomaže u oblasti kriminalistike, naročito krvnih
delikata, u oblasti evidencije, organizacije i obrade podataka. Osim toga, dva puta
mesečno je dežurao na radio stanici koja se nalazila u Mehinoj kancelariji. Ta dežirstva
nisu bila u funkciji pomaganja Operativnom štabu već u funkciji pomaganja načelniku.
Kada bi dobio neku informaciju od dežurnih koji su bili u rezrevnim stanicama policije
zapisao bi o čemu se radi, razmotrio bi situaciju i ukoliko je to bilo moguće davao bi
savet kako da se postupi. Taj savet nije bio naredba već samo sugestija. Nakon toga bi se
dežurni ponovo javio i rekao da li je problem uspešno rešen. Povremeno je u okrivu
obavljanja svojih redovnih poslova išao na teren i obilazio rezervne stanice policije,
upoznavao se sa njihovim problemima i davao im savete i uputstva. Nikada nije bio član
Operativnog štaba i nije imao ovlašćenja starešine odnosno komandnu funkciju.

15. maja 1992. oko 14:00 časova došao je na dežurstvo u načelnikovu kancelariju da
zameni Zorića. On mu je preneo da je načelnik Meho rekao da tokom dežurstva više
obrati pažnju na rad određenih stanica policije jer je trebalo da se jedinice JNA isele iz
kasarne Husinska buna. Primetio je da su u uglu kancelarije sedele dve mlade devojke.
Čuo je da su članovi neke streljačke družine i da su angažovane da obezebeđuju ulaz u
zatvor, ali kod njih nije primetio oružje. Nisu komunicirali jer sum u bile nepoznate. U
kancelariji su bile i neke njegove kolege, seća se da se Zlatan Cuvaj jako dugo zadržao. U
toku tog dežurstva kontaktirao je rezervne stanice policije ali nije dobio ni jednu
neobičnu informaciju. Kasnije je dobio obaveštenje da je vojska počela sa iseljavanjem
ali da se vratila u kasarnu jer je ispao problem oko naoružanja Teritorijalne odbrane (TO)
koje su poneli sa sobom. Pokušao je da pronađe načelnika Mehu Bajrića, ali nisu
uspostavili kontakt. Vojska je iz kasarne ponovo krenula oko 18:00 časova. Nakon pola
sata dobio je novo obaveštenje od nepoznatog lica da vojska puca. Primakao se prozoru i
čuo rafalnu i pojedinačnu paljbu, ali nije znao zbog čega se puca. Zatim je stiglo novo
obaveštenje, prepoznao je glas Pašage Mehića, da je vojska otvorila vatru na građane koji
su sa balkona posmatrali evakuaciju vojske. Ubrzo je stiglo treće obaveštenje, misli da je
to bio Kadro Pekarić, da vojska puca na pripadnike policije. U tom trenutku u kancelariju
je ušao načelnik Meho Bajrić i viknuvši mu rekao da prenese naredbu da se na vatru
odgovori vatrom. Čuo se intenzivniji prasak a zatim tajac. Nakon pola sata začule su se
jake eksplozije, koje su trajale do 21:00 čas. Zatim je pet, šest granata palo oko zgrade u
kojoj se nalazio. U nastaloj situaciji nije ni primetio kada su načelnik Meho i kolega
Zlatan napustili kancelariju. Pozvao je dežurnog u Prijedsedništvu BiH kako bi dobio
informaciju šta se dešava. Javio se Selim Bešlagić, predsednik skupštine opštine Tuzla i
predsednik Prijedsedništva, ali mu nije dao ni jedan precizan odgovor. Muhamed Brkić,
koji je trebalo da ga zemeni, došao je u kancelariju sa zakašnjenjem. Bio je vidno umoran
i uznemiren. Izvinio mu se što kasni i zamolio ga da on i dalje ostane da dežura jer on
mora da se odmori. Optuženi je ostao u kancelariji do 03:00 časa kada se načelnik Meho
Bajrić pojavio. Rekao mu je da ide kući da se odmori. Načelnikov vozač ga je vozio i nije
primetio ništa neobično u gradu. Kasnije je čuo da je bilo poginulih vojnika JNA i dva, tri
policajca.
Nije mu bilo poznato da je postojao dogovor i da je pripreman teren za izlazak vojske iz
kasarne niti da su na putu postavljani džakovi i “ježevi” i mitraljeska gnezda. Ne zna ko
je bio u pregovaračkom timu sa predstavnicima JNA, pretpostavlja da je to bio načelnik
Meho Bajrić i Muhamed Brkić i verovatno neko ispred Kriznog štaba.
16. maja 1992. formirana je Armija BiH i od tada je MUP, koji je do tada bio jedina
oružana snaga, obavljao samo policijske poslove. U MUP-u je ostao do 11. februara
1994. godine, kada ga je načelnik Meho Bajrić razdužio i stavio na raspolaganje Armiji
BiH.

Predlozi odbrane
Odbrana je predložila da Veće preispita odluku o pritvoru koji je određen optuženom Iliji
Jurišiću. Odbrana je ponudila garancije da optuženi puštanjem na slobodu neće ometati
krivični postupak i koje isključuju opasnost od bekstva. Svoj zahtev potkrepili su
navodima da je optuženi teško narušenog zdravlja.
Odbrana je kao materijalne dokaze predložila više različitih mapi grada Tuzla i pet DVD
kasete koji se odnose na izlazak kolone JNA iz Tuzle 15.05.1992. godine. To su tri
snimka koja su napravljena iz privatnih stanova, jedan koji je dostavila Fondacija istina,
pravda i pomirenje i jedan dokumentarni film:
1. snimak raskrsnice Brčanske Malte u 19:30 časova
2. snimak raskrsnice Brčanske Malte, izlazak kolone između 19 i 20:00 časova
3. snimak raskrsnice Brčanske Malte, izlazak kolone u 18:56 časova i početak
pucnjave
4. snimak izlaska kolone JNA od 15.05.1992. godine, Fondacija Istina, pravda i
pomirenje
5. dokumentarni film o odbrani Tuzle Žrtva je krivac.
Odluka Veća
Sudsko veće je odbilo predlog odbrane da se optuženom Jurišiću ukine pritvor jer smatra
da još uvek postoje razlozi iz člana 142. Zakonika o krivičnom postupku RS.
O prihvatanju materijalnih dokaza Veće će odluku doneti naknadno.
Glavni pretres: 28. mart 2008.
Izveštaj: Mirjana Lazić, posmatrač FHP
U nastavku dokaznog postupka bilo je predviđeno saslušanje tri svedoka-oštećenih, ali je
svedok Goran Ilić odbio da svedoči pred ovim Sudom. Zbog toga je Veće donelo odluku
da se umesto saslušanja ovog svedoka pročita njegova izjava koju je dao u prethodnom
postupku.
Čitanje izjave svedoka Gorana Ilića
Svedok se 15. maja 1992. godine nalazio u kasarni Husinska buna u Tuzli. Bio je vozač
kamiona i nalazio se u koloni koja je izlazila iz kasarne. Sa vozilom je izašao na gornju
kapiju. Vozio je kamion u kome nije bilo vojske već je prevozio sanduke sa municijom.
Kolona je najpre krenula oko 12:30 časova, ali je ubrzo vraćena u krug kasarne. Čulo se
pucanje na vojnike. U večernjim satima kolona je ponovo krenula. Krenuli su iz
Skojevske ulice i kada su stigli na raskrsnicu Brčanska malta čuo se prasak, počelo je

pucanje sa svih strana. Metak ga je pogodio u ruku a zatim u glavu i od tada se ničeg ne
seća. Probudio se u bolnici. Bolničko osoblje profesionalno ga je lečilo, ali su
neprijateljski ranjenici bili neprijatni i često su ga psovali. Nakon nekog vremena
prebacili su ga u zatvor. U zatvoru nije bio tučen. Na kraju je razmenjen. Smatra da je
napad na kolonu bio isplaniran. Vojska je imala dovoljno naoružanja da se brani mesec
dana i mogla je da zauzme grad. Neprijateljskoj vojsci nije stiglo pojačanje, tako da im je
bilo u interesu da ih izvedu iz kasarne i pobiju na ulici.
Pregled video snimaka, Tuzla 15. maj 1992.
Na jednom od video-snimaka vidi se kolona vozila, uglavnim kamiona, koja skreće iz
Skojevske ulice u Brčansku maltu, ubrzo se čuje pucnjava i neka vozila se sudaraju i
zaustavljaju. Čuje se glas osobe koja snima događaj i kaže. “Kolona je stala, 'ajmo, 'ajmo,
sakrij se, sakrij se. Ne zna se ko je prvi počeo. ...Ja mislim da je neko opalio bez naredbe.
Gori auto, gori auto... Izgleda da ovi naši pucaju... Vojska uzvraća..”
Na drugom video snimku, koji je prenoslila lokalna televizija, vide se vozila koja gore.
Reporter prenosi saopštenje tadašnjeg gradonačelnika Tuzle Selima Bešlagića i kaže:
“Izgleda da je došlo do nesporazuma. Molimo potpukovnika Dubajića da se javi... Riječ
je o pucnjavi koja je započeta iz kolone koja je napuštala Tuzlu. Ovo nije započela
Teritorijalna odbrana ni MUP Tuzla. Mole se građani da ne preduzimaju ništa na svoju
ruku, osim da pomognu ako mogu.”
Saslušanje svedoka oštećenog Radovana Krstića
U toku maja 1992. godine nalazio se na odsluženju vojnog roka u Olovu. Dana 14. maja
na smotri je vojnicima saošteno da će ići u Tuzlu kao ispomoć jer se kasarna prazni i
vojnici i oprema odlaze u Srbiju. Kada su stigli u kasarnu priključili su se pakovanju
sanduka se vojnom opremom i utovaru u kamione. Oko 13:30 časova sve je bilo spremno
za pokret. Formirala se kolona vozila duga 100 metara i krenula Skojevskom ulicom.
Ubrzo je kolona vraćena, ali vojnici nisu znali razlog. U toku formiranja kolone bilo je
provokacija u vidu pojedinačne paljbe sa nebodera kod Brčanskog brda. U popodnevnim
časovima stigla je naredba da kolona ponovo krene i izričita naredba da vojnici sakriju
oružje i da ni jednim gestom ne isprovociraju neprijateljsku stranu. Kada su krenuli čuo
se jedan pucanj koji je, po njegovom mišljenju, bio znak za napad na kolonu. Nakon dva,
tri minuta čuo je rafalnu paljbu. Gađano je u vozila, prvo su pucali u vozače a kada bi
vozilo stalo gađali bi ceo kamion. Video je kod jedne zgrade ispod terase skrivene ljude
koji su pucali u njihovom pravcu. Prvi metak ga je pogodio u kuk a zatim je osetio da je
ranjen u ruku i obe noge. Iako ranjen, vozač Dragan Stevanović nastavio je da vozi i stigli
su do benzinske pumpe na izlazu iz Tuzle. Svedok je ispao iz kamiona. Dragan je
pogođen još pet puta i takođe je ispao iz kamiona. Zajedno su ležali u jednom kanalu.
Pored puta su bili rovovi u kojima je video neprijateljske vojnike koji su pucali. Jedan

vojnik im je prišao i pitao ga gde mu je oružje. Kada je svedok odgovorio da nema
oružje, vojnik je uzeo pištolj i pucao mu je u otvorena usta.. Zatim ga je udarao po licu.
Svedok je srećom preživeo ali se napravio da je mrtav. Čuo je da je neko rekao vojniku
“nije to trebalo da uradiš” a zatim su otišli. Dragan i on su ostali da leže i pokušavali da
zaustave krvarenje. Zatim su začuli glasove koji su dozivali ranjene da se jave. Bili su to
lekari iz hitne pomoći. Odvezli su ih u bolnicu i tamo su ga operisali. Doktori su bili
dobri, uspeli su da mu spasu život. U bolnici je video vojnika koji mu je pucao u usta.
Saznao je da mu je ime Izet Smajić. Samo mu je u prolazu dobacio “još si živ?” i otišao.
Zajedno sa ostalim preživelim vojnicima JNA 9. juna prebačen je u zatvor. U zatvoru su
im često govorili da će ih odvesti na streljanje. Uslovi su bili nehigijenski, hrana je bila
slaba. U zatvoru ga je ispitivao istražni sudija i na kraju je dobio optužnicu kojom su se
svi preživeli vojnici teretili za napad na grad. U zatvoru je ostao do 15. jula 1992. kada je
razmenjen.
Saslušanje svedoka oštećenog Miodraga Vukmirice
Svedok je mobilisan 6. decembra 1991. godine u jedinici tehničke službe, koja je boravila
je na relaciji Majevica-Tuzla. U maju 1992. nalazio na na Majevici. Dana 15. maja
vojnici su obavešteni da kasarna u Tuzli treba da se isprazni i njegova jedinica je dobila
zadatak da iz kasarne iznese opremu tehničke službe. Deo opreme je utovaren i odvezen,
ali kako je kamiona bilo malo njih četvorica vojnika ostali su da čuvaju ostatak opreme
dok se kamioni ne vrate. Oko 14:30 časova formirala se kolona od pedesetak vozila.
Kolona je krenula iz kruga kasarne, ali je vraćena sa Brčanske malte. Čula se pucnjava i
nastala je panika među vojnicima. Kolona se ponovo formirala oko 18:30 časova i
krenula Skojevskom ulicom. Oko 19:10 časova ponovo je došlo do pucnjave. Prvo su se
začula tri, četiri pojedinačna pucnja a zatim rafalna paljba. Pucano je sa okolnih zgrada.
Svedok se nalazio u bolničkom vozilu koje je bilo vidno obeleženo crvenim krstom.
Jedan vojnik iz njegovog vozila je ubijen dok su njegov drug Nenad Savić i on ranjeni.
Zolja je pogodila vozilo i vozilo je počelo da gori. Razbio je prozor šakama i kada je
ispao iz vozila upao je u asfalt koji je goreo. Njegov drug Nenad, koji je ranjen u koleno
nije uspeo da izađe iz vozila. Njegovo telo je dopremljeno u avgustu 1992. godine u
Srbiju i identifikovan je na VMA. Kada je svedok upao u vreo asfalt opekao je ruke, ali je
uspeo da se pridigne i pobegne u obližnji haustor. Zarobili su ga neprijateljski vojnci i
komandir civilne policije, izvesni Mirsad, tražio mu je vojnu knjižici i kada je video da je
redovni vojnik pustio ga je. Pored Mirsada stajalo je nekoliko zarobljenih i vezanih
srpskih rezervista. Neke žene su ga uvele u njihov stan, previle mu šake i dozvolile da se
javi telefonom roditeljima. Oko 22:30 časova čuo je da se pozivaju ranjenici da se
predaju kako bi bili odvedeni u bolnicu i zbrinuti. Zbog opekotina je smešten na dečije
odeljenje, gde je nega bila odlična. U bolnici je bilo i neprijateljskih vojnika. Dok je
boravio u Tuzli podignuta je optužnica protiv svih preživelih vojnika JNA zbog napada
na grad. U bolnici je dao izjavu za televiziju o bolničkom tretmanu. Iz bolnice je 9. juna

prebačen u zatvor. U zatvoru je bio do 15. jula 1992. Nakon dve neuspešne razmene,
krajem jula su svi vojnici razmenjeni.
Glavni pretres: 31. mart 2008.
Izveštaj: Mirjana Lazić, posmatrač FHP
Saslušanje svedoka oštećenog Slavka Novakovića
Svedok je mobilisan početkom aprila 1992. godine u selu Potpeć da bi pomogao u
obezbeđenju tuzlanske kasarne jer je došlo do masovnog otkazivanja vojnika i starešina.
Bio je rezervista, pomoćnik komandanta za bezbednost odreda poznatog pod nazivom
Okresanica. Sredinom aprila 1992. tadašnji gradonačelnik Tuzle Selim Bešlagić pozvao
je njega i još dva srpska predstavnika da razgovaraju o njihovom boravku u kasarni.
Selim im je rekao: “Jebaćemo mater Miletu Dubajiću [komandantu tuzlanske kasarne] i
svim četnicima. Vama garantujemo sigurnost ukoliko Dubajiću otkažete poslušnost i
povučete ljude iz kasarne.” Odgovorili su mu da će razmisliti jer su se plašili događaja
koji su mogli da uslede. Dana 13. maja povučena je jedinica koja je obezbeđivala spoljni,
zaštitini deo kasarne, tako da su vojnici u kasarni ostali nezaštićeni. Tada su počela
provociranja pripadnika TO u vidu pucanja na kasarnu i postavljanja eksploziva u
kontejnere oko kasarne. Tih dana dogodio se još jedan sumnjiv događaj a to je odlazak
Veljka Brajića, zamenika Mileta Dubajića, iz kasarne na Ozren. Dana 15. maja svedok se
nalazio u kasarni. Vojnicima je bio poznat dogovor o povlačenju jedinica JNA iz Tuzle i
u skladu sa dogovorom nisu provocirali suprotnu stranu. Dobili su naredbu da u vojna
vozila, kamione, pincgauere, prage, transportana i sanitetska vozila, spakuju hranu i
pakete naoružanja i da kolona napusti kasarnu. Kolona je imala više od 100 vozila i iz
kruga kasarne izašla je u 13:50 časova. Sve vreme suprotna stana je provocirala vojnike
JNA i pucala iz pravca Gradine i bolnice. Kada je kolona došla do raskrsnice Brčanska
malte zaustavljena je i vraćena u kasarnu. Na tom mestu kod semafora video je
mitraljeska gnezda. Vojnici su počeli da sumnjaju da se nešto sprema, čak su se i šalili da
je najbolje da sa vozila skinu nešto hrane i dobro se najedu kako bi bar poginuli siti.
Pukovnik Mile Dubajić ga je pozvao i rekao da kolona ponovo krene u 18:50 časova. Na
čelu kolone u jednom od vozila išao je pukovnik Dubajić i načelnik Štaba TO [Enver
Delibegović]. Pukovnik Dubajić je rekao da se svi vojnici, kojih je bilo oko 500, upozore
da puške moraju da budu potpuno zakočene, da se ne smeju videti i da niko ne sme da
puca. Svedok je smatrao da je Skojevska ulica koja je bila određena za prolaz veoma
opasna jer su sa obe strane ulice visoki soliteri i da je odatle moglo da se puca na vojsku.
Mislio je da je bolji put prema Majevici, ali je samo Skojevska ulica bila odobrena za
prolaz. Njegovo vozilo bilo je 12. u koloni. Kada je stigao do polovine ulice započela je
pucnjava iz okolnih podruma, zgrada, sa brda i iz bolnice. Iz vozila koje je bilo ispred
njegovog istrčao je mladi vojnik Danilo Cvetković. Pokušao je da pobegne u haustor
jedne zgrade [vidi se na jednom od snimaka] ali je ubijen i 26. maja 1992. njegovo i tela

još petorice vojnika su razmenjeni. Vozač njegovog vozila Radojica Ilić je ranjen, ali je
uspeo da ih odveze do granice sigurne teritorije. Svedok je ranjen u obe noge i u čelo. U
njegovom vozilu ubijen je vojnik Slavko dok je vojnik Mića Maksimović takođe ranjen.
Mića i Radojica su uspeli da se povuku. Svedoku koji je ostao ranjen da leži pored vozila
prišla su dva nepoznata mladića. Mislio je da će ga ubiti ali su mu mladići pomogli i
odvezli ga do Požarnice. Izgubio je svest i probudio se u bolnici. Od posledica ranjavanja
izgubio je nogu.
Poznato mu je da su oko 40 dana pre ovog događaja formirani krizni štabovi po
opštinama. Poznaje optuženog Iliju Jurišića i zna da je bio u Kriznom štabu [svedok
verovatno misli na Operativni štab] pri CJB Tuzle i da je imao ovlašćenja u mnogim
državnim službama. Što se tiče pripadnika TO poznato mu je da su u to vreme bili dobro
naoružani minsko-eksplozivnim sredstivma, zoljama i pešadijskim naoružanjem. Čuo je
za naredbu “na vatru odgovorite vatrom” koju je navodno preneo Ilija Jurištić, ali zna da
pripadnici JNA nisu uopšte otvorili vatru na koju je trebalo odgovoriti.
Saslušanje svedoka oštećenog Radana Stevanovića
Svedok je mobilisan 8. januara 1992. godine u Živinicama. Dana 15. maja njegova
jednica je određena da pomogne u iseljavanju kasarne u Tuzli. Kolona vojnih vozila je
formirana i oko 14:00 časova je krenula da napusti grad, ali je vraćena sa pola puta. Čuo
je od rezervnog poručnika Dragana Mekića da je kolona vraćena jer su pregovori još
trajali i dogovor još nije bio postignut. Sa okolnih brda čuli su se pojedinačni pucnji na
kasarnu. Vojnici iz kasarne nisu odgovarali na te pucnje, ali se osećala napetost. U krugu
kasarne bilo je raznih vozila, oklopnih, cisterni, sanitetskih. Nije bilo vode ni struje a
verovatno su i telefonske linije bile prekinute. Kapetan Rade Mijatović je oko 19:00
časova preneo naredbu pukovnika Dubajića da kolona ponovo krene a da vojnici u
kamionima oružje drže između nogu kako se ne bi videlo i kako ne bi izgledalo kao
provokacija. Krenuli su Skojevskom ulicom. Kada je vozilo u kome se on nalazilo
prolazilo pored zgrade tehničkog pregleda video je ljude u maskirnim uniformama koji
pretrčavaju ulicu i sakrvaju se kod jednog zida. Odmah nakon toga čula se pucnjava koja
je ličila na grmljavinu. Pogođen je u nogu. Pokušao je da nastavi da vozi, ali kada je
došao do semafora ispred njega se isprečilo jedno pogođeno vozilo. Trudio se da ga
zaobiđe, skrenuo je prema Brčanskoj malti i kada je došao do benzinske pumpe sleteo je
sa puta, udario u među i vozilo se zaustavio. Prilikom naglog zaustavljanja udario je
glavom u volan i izgubio svest. Vojnici Slađan Tadić i Cvetko Jeftić su ga izneli iz
kabine i ostavili ga pored točka kamiona. Cvetko i Milenko Sinanović krenuli su da traže
pomoć, ali im je on rekao da beže i da pokušaju da se spasu. Ostao je da leži i ubrzo je do
njega dopuzao ranjeni vojnik Radovan Krstić. Čuli su dovikivanja “ponesi municije” i
paljbu. Prišla su im četiri lica. Jedan je primetio da je Radovan živ i ubio ga. Svedok je
ležao nepomično i pravio se da je mrtav. Čuo je da je jedan rekao “nije trebalo to da

radiš” a zatim su otišli. Oko 23:00 časa naišao je kombi i iz njega su izašla lica u belim
mantilima. Podigao je ruku da vide da je živ. Smestili su ga u kombi u kome je bio još
jedan ranjenik koji je umro na putu do bolnice. Ostavili su ga hirurgiji, na odelenju
intenzivne nege. Nisu ga operisali, ali su brinuli o njemu i lečili ga. Kada je prebačen u
drugo odelenje od devet pacijenata bio je jedini Srbin. Bilo mu je neprijatno i teško. Tri
puta su bezuspešno organizovane razmene, 25. maja, 9. juna i 29. juna 1992. nakon čega
je prebačen u zatvor. Uslovi u zatvoru su bili loši, hrana je bila nekvalitetna i nije je bilo
dovoljno. Dana 15. jula 1992. razmena je uspešno obavljena.
Saslušanje svedoka oštećenog Tomislava Mandića
Svedok je u maju 1992. bio komandant bataljona B formacije u okviru Tuzlanske
brigade. Dobijeno je naređenje da se razmontiraju mašine iz kasarne i da se odvezu u
Bijeljinu. Dana 14. maja krenuo je sa šest natovarenih vozila prema Siminom Hanu. Kada
su odvezli rezervne delove vratili su se istim putem i tog dana u Slavinovićima nije bio
nikakav punkt. Sledećeg dana, 15. maja 1992. godine, dok je odlazio za Bijeljinu na
istom mestu pripadnici TO i vojne policije držali su punkt. U popodnevnim časovima
pozvao je kasarnu i dobio obaveštenje od dežurnog da se nešto dešava u Tuzli, da je
formirana kolona vozila koja stoji na kapiji i da u krugu kasarne nema starešina. Odlučio
je da se vrati u kasarnu i stigao je oko 13:00 časova. Otišao je do pekare u kojoj se pekao
hleb za vojnike i rekao radnicama dobrovoljkama i vojnicima da obustave rad i utovare
hleb u crveni kamion FAP 1620. Iz spavaonice su uzeli dušeke i obložili kamion kao
zaštitu. Želeo je da izvuče svoje ljude iz kasarne, ali je napuštanje kasarne bilo
zabranjeno. U crvenom kamionu smestilo se 14, 15 ljudi. Oko 17:30 časova čula se
pucnjava prema kasarni koja je trajala desetak minuta. Vojska nije uzvraćala jer je bila
takva naredba. Kolona vozila je krenula kada se pročula vest da je dogovor postignut.
Dok su još uvek bili u kasarni primetio je nekoliko lica u uniformama koji su nosili
sanduke sa minicijom i išli u pravcu bolnice. Njegovo vozilo je bilo u sredini kolone.
Dok su prolazili raskrsnicu Brčanska malta počela je pucnjava na kolonu sa svih stana i
tom prilikom je ranjen u desnu nogu. Vozač Ratko Đokić je nastavio da vozi prema
Majevici i dok je skretao svedok je ranjen u stomak. Kod benzinske pumpe pogođene su
gume kaminona. Vožnja je bila otežana, ali su uspeli da stignu do Siminog Hana.
Svedoka su prebacili u bolnicu u Bijeljini. Iz istog kamiona ranjeno je još četiri lica, ali
niko nije poginuo.
Svedok ne poznaje optuženog Iliju Jurišića.
Predlozi odbrane
Odbrana je predložila da se u nastavku dokaznog postupka najpre saslušaju svedoci koji
poznaju optužneog Iliju Jurištića i imaju saznanja o njegovoj krivičnoj odgovornosti npr.
svedok Mato Divković a zatim da budu saslušani svedoci oštećeni.

Veće je uvažilo predlog odbrane, tako da će nakon saslušanja tri svedoka oštećena koja
su već pozvana da svedoče, dana 11.04.2008. biti saslušan svedok Mato Davidović.
Odbrana je ponovila predlog da Veće preispita odluku o pritvoru koji je određen
optuženom Iliji Jurišiću.
Sudsko veće je odbilo predlog odbrane da se optuženom Jurišiću ukine pritvor jer smatra
da još uvek posoje razlozi zbog kojih je prihvor određen.
Glavni pretres: 10. april 2008.
Izveštaj: Mirjana Lazić, posmatrač FHP-a
Saslušanje svedoka oštećenog Branka Jovića
Svedok je u maju 1992. bio pripadnik rezervnog sastava JNA jedinice koja je bila
smeštena u Smolući. Starešina jedinice bio je kapetan Vlado Todorović. Dana
15.05.1992. godine kapetan Torodivić je na jutarnjem postrojavanju pročitao imena
sedmorice vojnika, među kojima i svedokovo, koji su bili određeni da pomognu u
iseljavanju tuzlanske kasarne Husinska buna. Krenuli su oko 08:00 časova i na putu do
Tuzle videli su punktove ali ih niko nije zadržavao. Kada su oko 10:00 časove stigli u
kasarnu nisu primetili ništa neobično. Počeli su sa utovarom materijalno-tehničkih
sredstava iz magacina u kamione. U kasarni je dobio automatsku pušku ali ne i municiju.
Formirana je kolona vozila, bilo je džipova, oklopnih vozila, raznih vrsta kamiona, koja
je oko 15:00 časova krenula iz kasarne Skojevskom ulicom. Kada je kolona stigla do
Brčanske malte vojnicima je rečeno da još uvek nije postignut dogovor o povlačenju i da
kolona mora da se vrati u kasarnu. Po povratku u krug kasarne primetio je jedan autobus
sa uniformisanim licima koji je otišao u pravcu centra grada. Vojnici su se uplašili i
posumnjali da se se nešto loše sprema. Neki vojnici uzeli su municiju iz jednog sanduka i
punili oružje. Oko 18:30 časova formirana je druga kolona i ponovo su krenuli iz kruga
kasarne prema Ugljeviku. U njegovom kamionu, koji je bio u sredini kolone, bilo je šest
vojnika. On je sedeo na suvozačevom mestu dok su pozadi ispod cerade sedela četvorica
vojnika. Primetio je jedan stariji par koji je stajao na trotaoaru i plakao. Ubrzo je video da
sa balkona okolnih zgrada vire puške. Čuo se jedan pucanj sa leve strane a nakon dva
minuta počela je opšta pucnjava iz pešadijskog naoružanja. Vojska je bila iznenađena i
nije uspela da uzvrati. Oko 100 metara od raskrsnice Brčanska malta kamion je pogođen
i svedok je ranjen u desnu butinu. Vozač je nastavio da vozi, ispred njih se isprečilo
pogođeno vozilo ali je on uspeo da ga zaobiđe i skrene levo u Brčansku maltu. Nakon
100, 200 metara od raskrsnice vozilo je stalo. Iskočio je iz kamiona i zajedno sa vozačem
se sakrio u nekom žbunju. Vojnik Ostoja Perić je ubijen prilikom napuštanja kamiona i
njegovo telo je upaljeno kada je kamion počeo da gori. Vojnik Živorad Cvetković je

ubijen dok je pokušavao da pobegne. U žbunju su bili skriveni do ranih jutarnjih časova.
Cele noć meci su padali pored njih. Čuli su da prolaze neprijateljski vojnici i da ih traže,
povremeno se čulo da su uhvatili nekog od vojnika a zatim bi se čuo pucanj. Vojnik
Goran Mitrović je oko 04:00 časa povikao da se vojnici iz kolone koji su se skrivali
predaju. Zarobili su ih i odveli u školu, a zatim su ih prebacili na Gradinu, gde su
svedoku Joviću ukazili lekarsku pomoć. Svedoka su ispitivali i često batinali i na kraju je
saznao da je izdata naredba da oni koji mogu da hodaju krenu prema Ugljeviku. Sledećeg
dana oko podneva krenuo je prema Majevici i Ugljeviku i na kraju uspeo da stigne do
bolnice u Bijeljini.
Svedok ne poznaje optuženog Iliju Jurištića i nije mu poznata njegova uloga u toku rata.
Saslušanje svedoka oštećenog Ljuba Tešića
Svedok je mobilisan u septembru 1991. godine. U maju 1992. njegova jedinica se
nalazila u Požarnici. Njegov nadređeni bio je poručnik Jovo zvani Čarapa. Dana
15.05.1992. godine poručnik Jovo je obavestio jedinicu da idu u tuzlansku kasarnu da
pomognu u iznošenju nafte, maziva, dušeka, ćebadi i sanduka sa uniformama i oružjem.
Krenuli su sa dva kamiona i jednim pincgauerom. Na putu do kasarne primetio je
punktove na kojima je bilo pripadnika rezervnog sastava policije i vojske ali ih nisu
zaustavljali. Primetio je i da je asfalt na nakim mestima isečen i čuo je da su te rupe
pripremljene za postavljanje tenkovskih mina. U kasarnu su stigli oko 11:00 časova.
Nakon dva sata formirana je kolona vozila koja je krećući se Skojevskom ulicom i
Brčanskom maltom trebalo da napusti Tuzlu. Tek što je kolona stigla do Brčanske malte
vraćena je u kasarnu jer još uvek nije bio postignut dogovor sa vlastima Tuzle o
napuštanju grada. Seća se da je komandir Jovo rekao da će se vojska teško izvući iz
Tuzle. Čulo se pucanje sa obližnjih brda, ali vojnici nisu uzvraćali. U popodnevnim
satima, oko 17:00 časova, jedan vojni policajac je išao od kamiona do kamiona i preneo
da je dogovor postignut i da kolona treba da krene. Rekao je da postoji stroga naredba da
oružje ne sme da se vidi i da ne sme da bude provokacija. Svedok je imao automatsku
pušku bez municije. Njegovo vozilo bio je kamion marke FAP 2226 bez cerade. Nalazili
su se u sredini kolone, oko 20, 30 vozila bilo je ispred njih. U koloni je bilo i sanitetskih
vozila vidno obeleženih crvenim krstom i četiri, pet civilnih vozila marke lada u kojima
su se vozili oficiri. Tog dana u koloni nije video komandanta kasarne Dubajića, ali je čuo
da je bio na čelu kolone. Svedok je sedeo na suvozačevom mestu dok su pozadi sedela
četiri, pet vojnika. Vojnici su imali puške, neki su imali municiju dok vozač nije imao ni
oružje ni municiju. Kada je vozilo stiglo do polovine Skojevske ulice, kod zgrade
tehničkog pregleda, začula se rafalna paljba. Vozač je odmah ranjen, ali je nastavio da
vozi i uspeo da skrene levo u Brčansku maltu. Ponovo je pogođen i ostao je na mestu
mrtav. Vozilo je stalo. Kamioni su počeli da gore, čule su se detonacije. Pucano je na
vojsku sa prozora okolnih zrada, svi prozori su bili otvoreni. Vojska nije stigla ni da

uzvrati na vatru. Svedok je dva puta ranjen u stomak. Izašao je iz kamiona i zajedno sa
vojnikom Ljubom Pajićem sklonio se ispod zaustavljenog kamiona TAM 110. Vozač tog
kamiona je ubijen dok je suvozač vojnik Branislav Krunić ranjen. Sa balkona je na
svedoka bačena “crna bomba”. On je bombu gurnuo što dalje od sebe i kada je pokušao
da vidi da li je dovoljno daleko eksplodirala je i povredila mu oko. Zatim su Ljuba i on
pretrčali do jednog solitera i ušli u sklonište. U skloništu su bile žene i deca koje su im
previli rane i dale vode. U skloništu su ostali do 06:00 časova ujutru kada su čuli da ih
pozivaju da se predaju. Izašli su iz skloništa i ispred zgrade videli su pripadnike TO i
policajce. Policajci su ih psovali. Prebacili su ih do Gradine i tu podelili u dva grupe.
Lakše povređeni, među kojima Ljuba Pajić, sledećeg dana su razmenjeni dok su teži
ranjenici prebačeni na lečenje. U bolnici ih je maltretirala jedna medicinska sestra,
šamarala ih je i stalno ponavljala da su četnici. U bolnici je proveo 25 dana a zatim je
prebačen u centralni zatvor u Tuzli. Bili su smešteni u ćelijama po sedam, osam
muškaraca. Za vreme boravka u bolnici i zatvoru četri puta je bezuspešno vođen na
razmenu. U zatvoru je maltretiran od strane Ivana Kolara. Svi preživeli vojnici su
saslušani i podignuta je optužnica zbog učestvovanja u agresiji na Tuzlu. Ne zna kako je
okončan taj postupak. U bolnici i zatvoru je upoznao vojnike Radovana Krstića i Nenada
Dragića koji su ranjeni. Čuo je da je njegov komandir Jovo poginuo kao i svi vojnici iz
njegovog kamiona. Razmenjen je u julu 1992.
Glavni pretres: 11. april 2008.
Izveštaj: Mirjana Lazić, posmatrač FHP-a
Saslušanje svedoka Mata Divkovića
Svedok je u maju 1992. godine bio komandir saobraćajne policije u Tuzli i član
Operativnog štaba [OŠ] pri CJB Tuzla. Opetarivni štab je formiran nakon proglašenja
neposredne ratne opasnosti [26.04.1992.]. Komadant je bio Meho Bajrić, načelnik
Stanice javne bezbjednosti Tuzla, a seća se da su ga činili Muhamed Brkić, zamenik
načelnika Stanice javne bezbjednosti, komandiri stanica policije Niko Jurić i Milićević
Milenko, komandir zadužen za zaprečavanje Faruh Prcić, bivši načelnici policije koji su
aktivirani u rezervni sastav policije Budimir Nikolić i Ilija Jurišić i drugi. Optuženi Ilija
Jurišić nije imao komandnu funkciju u OŠ već je njegova uloga bila više savetodavna s
obzirom na iskustvo koje je posedovao. Sedište OŠ je bilo u zgradi MUP-a, u kancelariji
načelnika. U toj kancelariji formirana je dežurana, ali je u susednoj kancelariji otvorena
još jedna u kojoj se dežuralo noću. Pri SO Tuzla formiran je Krizni štab čija funkcija je
bila brzo donošenje odluka vezanih za odbranu grada. Na čelu Kriznog štaba bio je
gradonačelnik Selim Bešlagić dok je Meho Bajrić bio jedan od članova. Pre 15. maja
1992. godine TO, rezervni sastav vojske, postojala je samo na papiru, ali nije delovala na
terenu. S druge strane, policija je aktivirala rezervni sastav tako da su pored tri osnovne,
predratne stanice policije formirane rezervne stanice policije pri svakoj mesnoj zajednici.

Pripadnici policije nosili su plave i maskirne uniforme, koje su se od uniformi vojske
razlikovale po oznakama. Optuženi Jurišić u to vreme nije nosio uniformu.
Zbog bezbednosti, na ulazu i izlazu iz grada, bili su formirani punktovi a pored njih
iskopani su rovovi [nakon 29.04.1992. kada je doneta naredba Prijedsedništva radi
sprovođenja oduke za povlačenje JNA sa teritorije BiH]. O odluci o povlačenju JNA je
čuo, ali nije se znao tačan datum povlačenja jer su pregovori bili u toku. Pregovori su
vođeni između Meha Bajrića i Selima Bešlagića, s jedne strane, i komandanta kasarne
Husinska buna potpukovnika Mileta Dubajića, s druge strane. Na jednom sastanku
Kriznog štaba kome je svedok prisustvovao, član Kriznog štaba Muhamed Žilić je
predložio da se vojska zaustavi, pretrese i da joj se oduzme oružje. Svedok je to odbio jer
je smatrao da to može da izazove incidente tako da se od tog predloga odustalo.
Svedok je u noći između 14. i 15. maja 1992. godine bio dežurni u zgradi MUP-a i seća
se da u toku noći nije bilo pucnjave. Kada se smena završila u 07:00 časova otišao je do
prijatelja da popije kafu a zatim je otišao kući da spava. Oko podneva probudio ga je
telefon, prijatelj mu je javio da je u Tuzli počeo rat, da je kolona vojske krenula iz
kasarne i da je počela pucnjava. Obukao je uniformu i otišao u sedište Operativnog štaba.
Mihajlo Brkić ga je obavestio da je kolona vraćena sa Brčanske malte i da treba ponovo
da krene prema Ozrenu. Njih dvojica su krenuli da obiđu rezervne stanice policije kako bi
ih upozorili da ne dođe do provokacija i incidenata. Preko radio stanice su čuli da narod
nosi oružje iz magacina na Kozlovcu. Uputili su se prema magacinu i na putu kod jednog
objekta, koji je takođe služio za skladištenje, videli su desetak ljudi koji su nosili oružje.
Tu su sreli Faruka Prcića koji im je rekao da se očekuje vazdušni desant i da se zbog toga
narod naoružava. Na ulazu u Kozlovac takođe su videli 10, 15 muškaraca koju su oružje
ubacivali u jedan civilni kamion. Komandir sprecijalnih jedinica Rasim Hadžić im je
rekao da on narod ne može da spreči da uzima oružje jer su uplašeni. Mihajlo Brkić i on
su zbog toga naredili dežurnim policajcima da oduzmu i vrate oružje u magacin i da
magacin zatvore. Pokušali su da pronađu predsednika opštine Bešlagića, ali je on bio na
pregovorima. Otišli su do kasarne i tamo sreli poručnika Tešića koje im je rekao da je
bilo problema i svađa jer su pripadnici rezervnog sastava odlučili da se evakuišu u pravcu
Ozrena dok je redovna vojska želela da krene u pravcu Beograda. Zbog toga su se
formirale dve odvojene kolone, jedna je bila okrenuta ka glavnom izlazu dok je druga
bila okrenuta prema sporednom izlazu koji je izlazio na Skojevsku ulicu. Mihajlo Brkić i
svedok su odlučili da preusmere jednu kolonu i da celokupna vojska napusti grad u istoj
koloni. Bilo je oko 17:00 časova kada je kolona krenula. Čuo je da se na čelu kolone
nalaze sekretar opštine Jasmin Imamović i Ilija Ivković. Brkić i on su bilii na začelju
prve kolone i davali su signal da ostali krenu za njima. Kada su prošli raskrsnicu
Brčanska malta, na udaljenosti od 500, 1000 metara začuo je pucanj. Neko je preko
radio stanice nazvao Štab i rekao «pucaju po nama i objektima» ali niko nije odgovorio.
Čuli su se pojedinačni pucnji. Još dva puta je neko javljao da se puca, ali odgovora i dalje

nije bilo. Nakon nekog vremena začuo je glas Ilije Jurišića koji je prenosio naredbu «na
vatru odgovorite vatrom». Odmah je usledila strašna pucnjava. Skrenuli su desno i sakrili
se iza jedne kuće a zatim se uputili prema lokalnoj mesnoj zajednici. Prepali su se, Brkić
je samo ćutao. Ubrzo je počelo i granatiranje. Uveče je neko javio da u blizini naselja
Slavinovići, kod kuće izvesnog Bože, ima nekih srpskih vojnika koji žele da se predaju i
da je potrebno da neko ode na pregovore sa njima. Svedok se dobrovoljno javio i kada je
stigao do Božine kuće video je vojnika koji je rekao da se predaju. Došla su dvojica
rezervista i sa sobom vodili zarobljenog policajca. Rekli su da žele da pregovaraju, ali
samo sa policajcem koji je Srbin. Zamenik komandira prve stanice Zoran Bogdanović je
ostao sa njima dok se svedok sa Brkićem uputio prema prodavnici nameštaja na
Brčanskoj malti, gde su se sakrila četiri vojnika koji su hteli da se predaju. Kod
prodavnice nameštaja videli su krim-službu koja je vršila uviđaj. Iz pravca Majevice je u
njihovoj blizini pala jedna granata i oni su odlučili iz bezbednosnih razloga da se vrate u
MUP. Sledećeg dana je zajedno sa predstavnicima Crvenog krsta organizovano pozivanje
vojske da izađe iz skloništa, da se okupi na jednom mestu i da u koloni izađu iz grada. U
tome se upelo tako da je vojska preko Gradine bez incidenata napustila grad.
Nikada nije saznao ko je bila osoba koja je prva prenela da vojska puca na objekte niti je
saznao ko je izdao naredbu za otvaranje vatre. Ne zna da li je povodom napada kolone
vođena istraga radi utvrđivanja ko je započeo pucnjavu i koliko je ljudi stradalo, niti da li
su bile podignute krivične prijave. Nije mu poznato da li je neko od policajaca stradao.
Predlozi odbrane
Odbrana je radi efikasnosi postupka predložila da se umesto saslušanja svedoka oštećenih
u nastavku dokaznog postupka pročitaju njihovi iskazi dati u istrazi. Tužilac je izneo
svoje protivljenje i ponovio predlog da svi svedoci oštećeni budu saslušani jer oni to
zaslužuju s obizom na tragediju koju su preživeli.
Odbrana je ponovila predlog za ukidanje pritvora optuženom Iliji Jurištiću, sa
obrazloženjem da ne postoji ni minimum osnova koje predviđa član 142. stav 2. tačka 1.
Zakonika o krivičnom postupku RS.
Odluka Veća
Sudsko veće je odbilo predlog odbrane da se optuženom Jurišiću ukine pritvor jer smatra
da još uvek postoje razlozi zbog kojih je pritvor određen.
Komentar
Svedokovo svedočenje je bilo neubedljivo u vezi sa radom Operativnog štaba, uloge
njegovih članova, merama za sprovođenje odluke Prijedsedništva BiH od 29.04.1992.
godine, pregovorima koji su vođeni, detalja samog događaja kao i njegove uloge u
svemu tome.

text prteuzet sa: http://www.hlc-rdc.org/uploads/PravdaIReforma/954/f/149/sr/Predmet%20Ilija%20Jurisic-slucaj%20Tuzlanska%20kolona-izvestaj.pdf

Tuzlanska kolona

spisak zrtava i egzekutora !

http://rapidshare.com/files/114758795/tuzlanska-kolona.pdf.html

Video materijal :

http://rs-icty.org/galerija/video/Tuzlanska%20kolona.mpg

http://rs-icty.org/galerija/video/Tuzlanska%20kolona1.mpg

http://rs-icty.org/galerija/video/Tuzlanska%20kolona2.mpg

http://rs-icty.org/galerija/video/Tuzlanska%20kolona3.mpg

Ko je i kada, bio u bilo chijoj vojsci, gledajuci onaj ,,uzasni,, snimak napad na nju, moze samo zakljuchiti da je ta kolona napushtala, pa i kasnije prikazivanjem, onih izgorjelih vozila, vidi se na kamionima, natovareni nekoliko BST (bestrzajni topovi) za transport, bukvalno jedan na drugi ,na kamari, bez ikakve mogucnosti, dejstva ! Da se navalilo na TZ, valjda bi i mi ,,udarili,, s Majevice ? Ne bi kolona izlazila, nego bi doshlo josh ,,sklamerije,, za razvaljivanje muslim.-hrvatskih paravojnih formacija..

Uvijek ima glupaka koji ne znaju da razmisljaju pa laz uzmu za istinu i bas na tu kartu oni igraju!

Ma niko mi ne moze rec' da mi u Loparama ne bi znali da se ,,ide,, na TZ a da mi to ne znamo, a da nema silne vojske ? To mi nikako nece biti jasno ! Teshki zlochin koji su pochinili, muchki napad, prikrivaju, nechijom agresijom kolone koja izlazi iz Tuzle..
Plitko !

Tajni Shtab Ejupa Ganica

četvrtak, 07. maj 2009, 12:08 -> 12:55

Potvrđena optužnica protiv Izeta Smajića
Prva optužnica pravosuđa BiH za slučaj Tuzlanska kolona. Izeta Smajića optužnica tereti da je 15. maja 1992. pucao u ranjenog vojnika, nanevši mu teške telesne povrede.

Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je optužnicu protiv Izeta Smajića, koja ga tereti za krivično delo ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika.

U optužnici se navodi da je Smajić 15. maja 1992. godine prišao vojniku Radovanu Krstiću, koji je, nakon što je ranjen na raskrsnici Brčanska Malta prilikom izlaska kolone JNA iz Tuzle, ležao bespomoćno pored puta, stavio mu u usta cev pištolja i pucao u njega, nanevši mu teške telesne povrede.

Krstić je naknadnom intervencijom spasen u tuzlanskoj bolnici.

To je prva optužnica, koju je pravosuđe BiH podiglo za Tuzlansku kolonu.

U Beogradu se vodi postupak protiv Ilije Jurišića za ratne zločine u Tuzlanskoj koloni, dok je istraga pokrenuta i protiv tadašnjeg gradonačelnika Tuzle Selima Bešlagića, koji je prošle godine bio uhapšen na osnovu poternice Suda Srbije, ali ga je Sud BiH pustio na slobodu.

Izet pucao u usta
Večernje novosti subota, 29. mart 2008. BEOGRAD - Na suđenju Iliji Jurišiću, pred Većem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, u petak su svedočili Radovan Krstić i Miodrag Vukmirica, koji su sa teškim povredama preživeli napad na kolonu JNA prilikom povlačenja iz Tuzle, 15. maja 1992. godine.

Pred Većem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu su rekli da su u Tuzlu prekomandovani kao ispomoć pošto je tuzlanska kasarna trebalo da se iseli.

- Kolona je bila formirana oko pet ili šest sati. Dobili smo strogo naređenje od kapetana Radeta Mijatovića da nijednim gestom niko ne sme nikog da provocira - kazao je Krstić koji sada živi u Bijeljini.

Kako je ispričao, bilo je stotinak kamiona i vojnih vozila, a sa njim u kamionu bilo je između 10 i 15 vojnika.

- Sa svih strana su praštali meci. Prvi metak me je pogodio u desni kuk. Kada sam hteo da se sagnem pogođen sam u desnu ruku, a zatim i u obe noge - posvedočio je Krstić koji je uz vozača Radana Stevanovića u tom trenutku jedini bio živ.

Stevanović je, prema njegovim rečima, bio tri puta pogođen u grudi, ali je kamion odvezao kilometar i po do pumpe.

- Ležao sam na asfaltu. Vozila su prolazila, spasavao se ko je mogao. Video sam da se pucalo iz rovova pored puta - ispričao je svedok, dodajući da su tražili pomoć od nekih žena koje su bile tu, ali da im niko nije prilazio.

Posle određenog vremena, zaustavio se kamion "tam", iz kojeg je izašlo 15 vojnika u različitim uniformama, za koje je pretpostavio da su iz Teritorijalne odbrane Tuzle.

- Jedan od njih mi je seo na prsa, stavio pištolj u usta i opalio. Šiknula mi je krv. Kada je video da sam još živ udario me, a pošto sam video da će nastaviti da me udara napravio sam se mrtav - posvedočio je Krstić.

Čoveka koji mu je pucao u usta video je posle u zatvoru i kasnije je saznao da se zove Izet Smajić.

U napadu na kolonu JNA u Tuzli, prema optužnici, ubijena su 92 vojnika, 33 su ranjena, a uništeno je više sanitetskih vozila.

POGOĐEN "ZOLjOM"

SVEDOK Miodrag Vukmirica, koji je bio u vozilu sa obeležjima Crvenog krsta, pogođen je u nogu. Pred sudom je rekao:

- Pucalo se sa svih strana. Kamion je pogodila "zolja", posle čega je počeo da gori. Razbio sam prozor šakama, ali sam se zaglavio pa su mi šake izgorele.

Posle toga je prebačen u bolnicu, a kasnije i u zatvor, gde je bio do razmene.

Данас се од злочина навршава 18 година....

http://www.b92.net/tv/najava.php?id=1271

Reakcija: Tuzlanska kolona
ponedeljak 17. maj u 22


Emisija o događaju, poznatom kao "Tuzlanska kolona"

I posle 18 godina od napada na kolonu JNA koja se povlačila iz Tuzle nema preciznih podataka koliko je vojnika tog dana poginulo, kao ni ko je prvi zapucao- JNA ili lokalna policija.



Još uvek se ne zna ni ko je obio magacine Teritorijalne odbrane, što je bio povod za početak rata u Tuzli. Odgovore na ova pitanja nije dobila majka koja je 15. maja 1992. godine u Tuzli izgubila dva sina i muža. Pravdu još nije dočekao redovni vojnik JNA, koji je preživeo pokušaj egzekucije pucanjem u usta. Nekadašnji čelnici Tuzle, ne mrdaju iz BiH posle hapšenja Ilije Jurišića u Beogradu. Ilija Jurišić posle prvostepene presude od 12 godina zatvora zbog planiranja i napada na kolonu, čeka odluku Apelacionog veća.

Sve o slučaju ’tuzlanska kolona’ možete da saznate u emisjij Reakcija: Ničija vojska, koja je na programu u ponedeljak 17. Maja od 22 sata, samo na TV B92. Autorka emisije je Irena Stević.

Са РТРС

Не заборавимо злочин!

Tuzlanski nekažnjeni zločinci su takođe obična šaka jada koja se poradovala navodnom uništenju Tuzlanske kolone, a zapravo smjestili su je nesvjesno u nezaboravnu vječnost, koja je neuništiva. Neka je vječna slava svim palim učesnicima Tuzlanske kolone !!!

Осумњичени за ратни злочин у Тузли:

6. Zaimović Šerija, Commander of "Patriotic League" in Tuzla and organizer of private prisons for Serbs
7. Prcić Faruk, Director of Institute of Mining in Tuzla
8. Rančić Hazim, Chief of PSC Tuzla
9. Knez Željko, former JNA Lieutenant-Colonel
10. Dervišević Hamza, from Tuzla
11. Pavalić Ado, born in 1970, from Tuzla, Mahmuta Bušatlije St.
12. Pavalić Jasmin, from Tuzla, Mahmuta Bušatlije St.
13. Okanović Suljo, former driver in Tuzla Public Transporation, from Tuzla, Dojčina Lukića St.
14. Okanović Ismet
15. Dedić Muhamed, from Tuzla, Commander of a Department of Militia Station in Tuzla
16. Hamzić Hamza, former member of State Security in Tuzla
17. Pjanić Mefrudin, from Tuzla
18. Pjanić Mirsad, from Tuzla
19. Bekić Ćusa, from Tuzla
20. Blagojević Zoran, from Jasenice, residing in Tuzla in Mahmuta Bušatlije St.
21. Bašić Galib, active militia member in Tuzla
22. Zlatanović Jasmin, Deputy Chief of Tuzla Secretariat for Internal Affairs, Chief of Crime Department
23. Alilović Ćazim, from Tuzla, Vjekoslava Tanjića 62
24. Čehajić Musto, from Plane, near Tuzla
25. Šepić Kame, from Tuzla, the owner of a car parts shop in Slavinovići village, near Česma
26. Brčvanović Juro, from Križane, near Tuzla
27. Buković Jakub, from Slavinovići, near Tuzla
28. Djug Kemal, from Tuzla
29. Šehović Mirha, from Tuzla, doctor"s Šehović daughter-in-law
30. Fazlić Munivera, from Tuzla, wife of doctor Fazlić
31. Bajić Osman, former JNA Lieutenant-Colonel, Traffic Department
32. Šadić Azim, from Tuzla
33. Šarić Hamza, former JNA Lieutenant
34. Šarić Salih, former JNA Warrant Officer, manager of bakery in Tuzla
35. Šljivić Asim
36. Delić Sead, former JNA Major
37. Zulić Salih, reserve lieutenant
38. Delibegović Mirsad, reserve sergeant major
39. Brkić Muhamed, member of PSC Crisis Committee in Tuzla
40. Nikolić Budimir, member of PSC Crisis Committee in Tuzla
41. Jurišić Ilija, member of PSC Crisis Committee in Tuzla
42. Badža Đorđe, former JNA Lieutenant, Chief of BH Army, II Corpus, Technical Department
43. Livadić Nihad, former JNA Lieutenant, Chief of Security in Tuzla
44. Vidić Mladen, former JNA Lieutenant, Commander of MUP Special Maneuver Brigade for the attack on convoy, member of 115th HVO - Zrinjski in Tuzla
45. Pekarić Kadro, militia member, Commander of MUP IV Maneuver Company for the attack on convoy
46. Gligorić Slavko, son of Simo, born on 08/02/1942 in Srbac, member of JNA from 25/08/1966, BH Army Deputy Commander of Logistic Support Base in Tuzla
47. Krasnići Agim, son of Halil, born on 24/03/1956 in Peć, former JNA I Class Captain, member of JNA from 03/07/1981, graduated from Military Academy, Branch Infantry, currently in BH Army II Corpus
48. Gaši Damir, son of Alija, born on 28/02/1956 in Srbica, former JNA I Class Sergeant Major, member of JNA from 15/07/1976, Commander of BH Army MB, II Corpus
49. Zrimić Mato, son of Jakov, born on 24/07/1963 in Đakovo, Croat, sergeant major, member of JNA from 17/07/1982
50. Beganović Mustafa, former JNA I Class Captain
51. Bijedić Mahmut, reserve I Class Captain
52. Mot Neda, BH Army sharpshooter
53. son of Jukić Mijo, BH Army sharpshooter
54. daughter of Jukić Mijo, BH Army sharpshooter
55. daughter of Zarić Živan, from Požarnica, BH Army sharpshooter
56. Bajrica Sadija, BH Army sharpshooter
57. Salković Neždad, singer
58. Kolar Ivan, former JNA non-commissioned officer For the mentioned persons there is a reasonable doubt of having committed a criminal act of genocide from the Article 141 of FRY Criminal Law, in concurrence with the criminal act of war crime against civilians from the Article 142 of FRY Criminal Law, war crime against the wounded and the sick from the Article 143 of FRY Criminal Law and for crime against war prisoners from the Article 144 of FRY Criminal Law, related to the Article 145, item 1 of FRY Criminal Law and the attack on a military official on duty from the Article 206, item 4 and related to the item 1 of the TFY Criminal Law.

Ови под бројевима 20., 46., и 55., су и издајници. Питам се јели овај задњи ( под бројем 55.) учествовао и у "ослобађању" Пожарнице ???