Kao što je već rečeno, Zabrđe je do Drugog svjetskog rata bilo centar opštine. Opština je postala dolaskom Austrougarske 1878. godine. Tadašnjoj opštini Zabrđe, u okviru Bijeljinskog kotara, pripadala su isključivo srpska sela: Zabrđe, Korenita, Tutnjevac, Bogutovo Selo, Mezgraja, Ugljevik, Donji Ugljevik (danas Ugljevička Obrijež) i Srpski Janjari (danas Ravno Polje).
Prvi načelnik opštine bio je Lazar Popović iz Korenite. Za njegovog vakta izgrađena je opštinska zgrada "Sudnica" i žandarmerijska stanica 1880. a iste godine i škola u Zabrđu sa dvije učionice, a zatim su prosječeni makadamski putevi prema Bijeljini, Koraju i Crvenom brdu.
Inače, prema popisu iz 1931. gdine, tadašnja opština Ugljevik (odn. Zabrđe) koju je činilo osam sela - brojala je 8.267 stanovnika, od kojih 8.020 pravoslavne vjere, 184 rimokatolika, 30 muslimana, 24 evangelika.
Razvitkom Ugljevika, tačnije rudarskog naselja Kolona, ako se dobro sjećam, žandarmerijska stanica se seli iz Zabrđa u Ugljevik poslije Prvog svjetskog rata. Narednik, ili kakva je već tada funkcija bila, žandarmerijske stanice u Ugljeviku bio je Đuro Bižić, došljak sa Korduna, kasnije jedan od lidera četničkog pokreta na Majevici.
Početkom rata, glavni baja postaje ustaški "rukovodilac" Stjepan Smodiš, dotadašnji nakupac drvne građe u Ugljeviku (neki govore da je u toj istoj građi, prije rata, slao skrivene izvještaje u Njemačku). (U jednoj knjizi se spominje da je kružila priča da je Smodiš sestrić Ante Pavelića, ali pitanje je koliko to treba ozbiljno shvatiti).
Prva odvođenja ljudi u logore desila su se 2. avgusta (sa područja opštine odvedeno 147 ljudi).
U samom Zabrđu, pored slanja ljudi u Jasenovac i ostalih zločina, Smodiš tjera narod na prisilni rad i počinju radovi na izgradnji ustaškog doma, za kojeg je Smodiš govorio, da će biti građevina kojoj neće biti ravne u okolini. Kamen je dovlačen iz Maleševaca. Njegove planove pojebali su partizani Veljka Lukića Kurjaka, koji su ga prvo ranili u atentatu, a zatim i spalili centar Zabrđa, krajem oktobra 1941. godine). Od tada Smodiš se seli u Ugljevik-Kolonu, a u nazivu službenih akta stavlja "Opštinsko poglavarstvo Zabrđe, sa sjedištem u Ugljeviku".
Materijal dovežen za izgradnju ustaškog doma iskorišten je za izgradnju zgrade zadružnog doma 1948. godine (zgrada još postoji).
Zabrđe, kao rijetko koje selo, ima dvije crkve: jednu u Gornjem Zabrđu, drugu u Donjem.
Zbog činjenice da je centar opštine 3 puta mijenjao lokaciju, i da je svaki put prijethodna lokacija spaljena ili srušena, na području opštine Ugljevik nema puno starih javnih objekata.
Najstariji javni objekat na području opštine je upravo crkva u Gornjem Zabrđu, izgrađena 1913. godine.
Prenosim vam i jedan mit:
"Od brojnih narodnih predanja koja su u poslijednje vrijeme (već i više od 100 godina) dosta promijenjena u smislu školskog tumačenja i sredstava mas-medija, ostalo ipak dosta, ali se mora biti vrlo oprezan šta je od toga izvorno-narodno, a šta je preneseno iz knjigo.
Zadržaćemo se na jednom predanju koje bilježi i zvanična etnologija, a radi se o predanju kako je u Zabrđu na Dragića brdu nekad postojala crkva i kako su došli Cigani kod nje i uveče povješali na nju veš da se suši. Sveta crkva nije to beščašće mogla podnijeti i noću se podigla i pobjegla na drugo pobožnije mjesto, a 'u letu od nje su otpadale daske. Padale su u Tutnjevcu, u Zabrđu i Dragaljevcu. Na tim mestima gde su pale daske bila su u Tutnjevcu i Zabrđu najpre molitvište, a docnije crkve, a u Dragaljevcu su podigli crkvu'.
Dodatnim terenskim radom, a naročito podstaknuti iskazom Alekse Mirkovića, došlo se do sledeće varijante predanja koja je najbliža realnosti (jer kod narodnog predanja ima više nivoa kazivanja, zavisno za koga je ono namijenjeno). Predanje jasno svjedoči da je na Dragića brdu bila crkva brvnara, ali da su je Turci posle nekog incidenta spalili. Jedna grupa Srba noću ostatke dasaka prenesu i bace u šumu u Dragaljevac i Priboj i ispričaju drugima kako su tu našli daske od crkve koje su same odletjele. Isto tako noću prenesu kamenu časnu oltarsku trpezu u groblje u G. Zabrđu, i ispričaju kako je to ona sama učinila. Tada je delegacija Srba upućena Begu sa molbom da ovaj odobri vršenje bogosluženja na novom mjestu trpeze, jer je to Božijim čudom određeno mjesto. Beg ih uputi veziru u Travnik, a ovaj odobri vršenje bogosluženja (jer ni pravi Turci iz državne administracije nisu nikad narod kontrirali ateističkim i materijalističkim realizmom), a u Dragaljevcu i Priboju odobri dizanje crkava (koje jesu najstarije u kraju)."
Što se tiče literature o Zabrđu, dostupne su dvije knjige: "100 godina škole u Zabrđu - monografija" i "Zabrđe spomenar, Ljubo Petrović Sarić".