Pribojska crkvaGradnja crkve je počela davne 1880. godine, te iste godine završeno je i prekrivanje crkve. Konačno dovršetak crkve je bio 1883. godine. Crkveno osvećenje je bilo 22.avgusta 1883. godine, na dan Sv. mučenika Agatonika, i tako je slava ovoga svetoga hrama ostala da se slavi na dan Sv. mucenika Agatonika, poznatiji u narodu kao "Arlijevdan".
U periodu Austro- Ugarske vladavine na ovim prostorima, crkva je imala veoma veliki značaj i ulogu za očuvanje nacionalne svijeti, srpskog naroda ovoga kraja. Da bi se suprostavile tome Austro-Ugarske vlasti su 1884. godine uspjele da oduzmu školu od crkvene opštine. Nakon duge i mukotrpne borbe Pribojska crkvena opština uspijeva 1907. godine da povrati školu od Austrijskih vlasti i stavi je ponovo u crkveni posjed. Još je važno naglasiti da su Austrijske vlasti objesile prvog i poslednjeg pribojskog učitelja; Peru Lazarevića i Veljku Čubrilovića, koji su bili na službi u Priboju, za vrijeme njihove vladavine. Tako se može samo pretpostavljati kakva su bila stradanja u to vrijeme, i kakve su torture vršene nad srpskim narodom, a samim tim i pravoslavnim vjernicima.
U Prvom svjetskom ratu crkva pribojska je mnogo stradala, prve dvije godine rata nisu održavana nikakva bogosluženja u crkvi, pošto je crkva bila pretvorena u austrijsku vojnu bolnicu. Tokom rata crkva je dovedena u vrlo loše stanje; ošteceni zidovi, malter izobijan, uništeni prozori i vrata, inventar raznešen i uništen ...
Po samom završetku rata , pristupilo se obnovi crkve i crkvenog života, tako je u Ljubljani, 1921. godine, kupljeno novo crkveno zvono,koje je bilo teško 350 kg. Pošto su sve zgrade i crkva bile obnovljene i uredjene, crkva podiže 1936.godine još jednu veću zgradu u kojoj bi se narod o vecim praznicima mogao da skloni u slucaju nevremena. U toj zgradi su još bile smještene crkvene kancelarije, kao i kancelarije kulturnih i prosvjetnih društava i ustanova u Priboju.
Početkom Drugog svjetskog rata došlo je ponovo do velikih oštećenja pribojske crkve. Ustaše su 1941. godine zapalile zgradu crkve zajeno sa crkvenim domom, školom i zgradama za stanovanje učitelja i popa. Popa Đorđa Jovanovića su Nijemci odveli u koncentracioni logor u Njemačku, preživio je sve strahote logora i nakon završetka rata ponovo se vratio u pribojsku crkvu i nastavio sa radom u njoj sve do završetka svoje službe.
Jos je važno napomenuti da 1968. godine u Pribojsku parohiju, dolazi mladi sveštenik Stevan Vlačić, koji za pribojsku parohiju predstavlja pravu prekretnicu u poratno životu. Sveštenik Vlačić će uspjeti uz pomoć naroda da izvrši obnovu i rekonstrukciju crkve, sagradi Parohijski dom, prekrivanje crkve bakrom, nabavljena su i dva nova crkvena zvona, uređen je prostor oko crkve, sagrađena je crkva u Rastošnici ...
Crkva i dan danas služi svojoj svrsi i okupljanju pravoslavnog naroda, svake nedjelje i na sve veće Božije praznike, odravaju se liturgije i bogosluženja, kao i narodni zborovi zvani "Vašeri".