http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/razgovorsaovajom.html
RAZGOVOR SA O. VAJOM JOVICEM,
STARESINOM HRAMA SV. ALEKSANDRA NEVSKOG U BEOGRADU
NAJVAZNIJE JE DA SMO LJUDI BOZJI
. Vajo Jovic, staresina hrama Svetog Aleksandra Nevskog u Beogradu, rodjen je 1956. godine u srpskoj pravoslavnoj, patrijarhalnoj porodici, u severoistocnoj Bosni, u selu Puskovcu izmedju Bijeljine i Tuzle. U porodici je bilo sestoro dece. U selu je ostao do sesnaeste godine, a potom odlazi u manastir Krku, gde je zavrsio Bogosloviju s odlicnim uspehom. Blazenopocivsi vladika zicki Stefan, koji je tada bio episkop dalmatinski, hteo je, cim bude odsluzio vojsku, da ga posalje na Kolumbija univerzitet u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Po odsluzenju vojnog roka, vladika je rekao da su se uslovi promenili. Bilo je vrlo malo svestenika i zato je mladi bogoslov Vajo Jovic morao odmah da se zeni, a vladika ga je rukopolozio za svestenika. Upisao se na fakultet i vanredno polagao ispite.
- Gde je bilo Vase prvo svestenicko sluzbovanje?
- Moje prvo svestenicko sluzbovanje bilo je u Zagrebu. Naime, bio sam naimenovan za paroha mariborskog, posle dve godine prakse u Zagrebu, poceo sam da opsluzujem i Maribor, tako sam od pocetka imao misionarsku parohiju. Mariborska parohija je bila udaljena od Zagreba 120 km. Tamo su boravili nasi ljudi na "privremenom radu", a porodice su im uglavnom bile u Bosni ili u Srbiji. Manji broj je bio s porodicama. Trebalo je sve te ljude, zaposlene u raznim industrijskim centrima, pronaci, okupiti, vezati za Crkvu i uspostaviti kontakt sa porodicama rastrkanim po celoj stajerskoj. Tako je moja parohija bila od Zagreba do austrijske granice.
- Dogodilo se sta se dogodilo, i na sta niko od nas nije mogao da utice, ali su se ta zbivanja, ako tako smem da kazem, sudbinski odrazila na nase zivote. Vi sa porodicom dolazite u Beograd
- Izbegao sam iz Zagreba, za koji me vezuju najlepse i najteze uspomene. Dosli smo u Beograd 1992. godine. Bilo je mnogo iskusenja, koja su bila preveliko opterecenje za moju porodicu. Ni ja sam, iskreno govoreci, nisam bio psihicki sposoban da sve to prihvatim.Porodica iz koje poticem nosi velike traume iz Drugog svetskog rata. Moj deda, ocev otac, stradao je u Jasenovcu.
Istinski govoreci, imao sam medju rimokatolicima, Hrvatima i Slovencima, mnogo prijatelja. Tamo sam sreo mnogo dobrih ljudi. Hvala Bogu, nikada nikoga nisam mrzeo niti sam bio opterecen mrznjom, ni onda ni sada.
- Sta se to desava sa ljudima u odredjenim situacijama? Nasi stari su govorili: "Usao djavo u narod" kada do juce mirni ljudi "polude", postaju sasvim drugaciji. Cini mi se da tada dobri postaju jos bolji, a zli mnogo gori.
- Imam utisak da to ne dolazi iz naroda, nego iz nekih drugih, dalekih i mocnih centara. Drevno je lukavstvo "zavadi pa vladaj", oduvek je bilo tako. Izgleda da ljudi nista nisu naucili iz istorije. To je izvanredan nacin za manipulaciju ljudima, tako i neki dobri neoprezni ljudi budu izmanipulisani. U Hrvatskoj je u ono vreme postojala odredjena ravnoteza straha. Nije bilo do rata ni Srbima ni Hrvatima. U svima je jos zivelo strasno secanje na prosli rat. Mislim da su u dubini duse svi normalni i dobri ljudi, a vecina ih je takva, bili veoma uplaseni od rata. Ali, kad se zamajac zla jednom pokrene, onda se ne da lako zaustaviti. Samo dobri ljudi, izrazito jaki i cvrsti karakteri, zreli i odgovorni, a utvrdjeni u veri, mogu da opstanu na nivou pozvanja u ljubavi prema Hristu, ljubavi prema Bogu i ljubavi prema coveku.
- Po dolasku u Beograd bili ste rasporedjeni u hram Svetog Aleksandra Nevskog.
- Dosao sam u Beograd, a kako je Mitropolit zagrebacko-ljubljanski G. Jovan ovde bio u izbeglistvu, stavio sam mu se na raspolaganje, jer je on bio moj nadlezni episkop. On me je uputio u crkvu Svetog Aleksandra Nevskog, sa recima da bi verovatno tu bilo najbolje za mene, ako Patrijarh blagoslovi, zato sto je tu razvijena misionarska delatnost. Tako je i bilo. Ovde sam lepo primljen, i to je pomoglo da prebolem moje unutrasnje patnje prevazidjem. Nije bilo tako lako otici iz Zagreba. Ostane coveku, duboko negde, skrivena rana. Tu ranu, veliku patnju, unutarnje raspece, nosio sam u sebi vise od dve godine. Ono sto nosite u sebi niko ne moze da razume; jedni vas osudjuju, drugi preziru, neki hvale U najvecoj meri, ipak, osudjuju. Ali, sud Bozji je za mene najmerodavniji. Smatram da treba ciniti ono sto mogu da ucinim, a mislim da niko ne moze nekoga da natera na zivotnu patnju ili na krst koji on nije spreman da nosi. Ja se divim svima onima koji su spremni da prime krst stradanja i mucenistva. Mislio sam da se to tada trazilo od mene, a ja nisam bio spreman. Tako je bilo i u istoriji hriscanske Crkve. Neki su pobegli od mucenistva, pa su posle strasno postradali i sve izdrzali, a nekima nikada nije bilo dato da prime venac mucenistva.
RAZGOVOR SA O. VAJOM JOVICEM,
STARESINOM HRAMA SV. ALEKSANDRA NEVSKOG U BEOGRADU
NAJVAZNIJE JE DA SMO LJUDI BOZJI
. Vajo Jovic, staresina hrama Svetog Aleksandra Nevskog u Beogradu, rodjen je 1956. godine u srpskoj pravoslavnoj, patrijarhalnoj porodici, u severoistocnoj Bosni, u selu Puskovcu izmedju Bijeljine i Tuzle. U porodici je bilo sestoro dece. U selu je ostao do sesnaeste godine, a potom odlazi u manastir Krku, gde je zavrsio Bogosloviju s odlicnim uspehom. Blazenopocivsi vladika zicki Stefan, koji je tada bio episkop dalmatinski, hteo je, cim bude odsluzio vojsku, da ga posalje na Kolumbija univerzitet u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Po odsluzenju vojnog roka, vladika je rekao da su se uslovi promenili. Bilo je vrlo malo svestenika i zato je mladi bogoslov Vajo Jovic morao odmah da se zeni, a vladika ga je rukopolozio za svestenika. Upisao se na fakultet i vanredno polagao ispite.
- Gde je bilo Vase prvo svestenicko sluzbovanje?
- Moje prvo svestenicko sluzbovanje bilo je u Zagrebu. Naime, bio sam naimenovan za paroha mariborskog, posle dve godine prakse u Zagrebu, poceo sam da opsluzujem i Maribor, tako sam od pocetka imao misionarsku parohiju. Mariborska parohija je bila udaljena od Zagreba 120 km. Tamo su boravili nasi ljudi na "privremenom radu", a porodice su im uglavnom bile u Bosni ili u Srbiji. Manji broj je bio s porodicama. Trebalo je sve te ljude, zaposlene u raznim industrijskim centrima, pronaci, okupiti, vezati za Crkvu i uspostaviti kontakt sa porodicama rastrkanim po celoj stajerskoj. Tako je moja parohija bila od Zagreba do austrijske granice.
- Dogodilo se sta se dogodilo, i na sta niko od nas nije mogao da utice, ali su se ta zbivanja, ako tako smem da kazem, sudbinski odrazila na nase zivote. Vi sa porodicom dolazite u Beograd
- Izbegao sam iz Zagreba, za koji me vezuju najlepse i najteze uspomene. Dosli smo u Beograd 1992. godine. Bilo je mnogo iskusenja, koja su bila preveliko opterecenje za moju porodicu. Ni ja sam, iskreno govoreci, nisam bio psihicki sposoban da sve to prihvatim.Porodica iz koje poticem nosi velike traume iz Drugog svetskog rata. Moj deda, ocev otac, stradao je u Jasenovcu.
Istinski govoreci, imao sam medju rimokatolicima, Hrvatima i Slovencima, mnogo prijatelja. Tamo sam sreo mnogo dobrih ljudi. Hvala Bogu, nikada nikoga nisam mrzeo niti sam bio opterecen mrznjom, ni onda ni sada.
- Sta se to desava sa ljudima u odredjenim situacijama? Nasi stari su govorili: "Usao djavo u narod" kada do juce mirni ljudi "polude", postaju sasvim drugaciji. Cini mi se da tada dobri postaju jos bolji, a zli mnogo gori.
- Imam utisak da to ne dolazi iz naroda, nego iz nekih drugih, dalekih i mocnih centara. Drevno je lukavstvo "zavadi pa vladaj", oduvek je bilo tako. Izgleda da ljudi nista nisu naucili iz istorije. To je izvanredan nacin za manipulaciju ljudima, tako i neki dobri neoprezni ljudi budu izmanipulisani. U Hrvatskoj je u ono vreme postojala odredjena ravnoteza straha. Nije bilo do rata ni Srbima ni Hrvatima. U svima je jos zivelo strasno secanje na prosli rat. Mislim da su u dubini duse svi normalni i dobri ljudi, a vecina ih je takva, bili veoma uplaseni od rata. Ali, kad se zamajac zla jednom pokrene, onda se ne da lako zaustaviti. Samo dobri ljudi, izrazito jaki i cvrsti karakteri, zreli i odgovorni, a utvrdjeni u veri, mogu da opstanu na nivou pozvanja u ljubavi prema Hristu, ljubavi prema Bogu i ljubavi prema coveku.
- Po dolasku u Beograd bili ste rasporedjeni u hram Svetog Aleksandra Nevskog.
- Dosao sam u Beograd, a kako je Mitropolit zagrebacko-ljubljanski G. Jovan ovde bio u izbeglistvu, stavio sam mu se na raspolaganje, jer je on bio moj nadlezni episkop. On me je uputio u crkvu Svetog Aleksandra Nevskog, sa recima da bi verovatno tu bilo najbolje za mene, ako Patrijarh blagoslovi, zato sto je tu razvijena misionarska delatnost. Tako je i bilo. Ovde sam lepo primljen, i to je pomoglo da prebolem moje unutrasnje patnje prevazidjem. Nije bilo tako lako otici iz Zagreba. Ostane coveku, duboko negde, skrivena rana. Tu ranu, veliku patnju, unutarnje raspece, nosio sam u sebi vise od dve godine. Ono sto nosite u sebi niko ne moze da razume; jedni vas osudjuju, drugi preziru, neki hvale U najvecoj meri, ipak, osudjuju. Ali, sud Bozji je za mene najmerodavniji. Smatram da treba ciniti ono sto mogu da ucinim, a mislim da niko ne moze nekoga da natera na zivotnu patnju ili na krst koji on nije spreman da nosi. Ja se divim svima onima koji su spremni da prime krst stradanja i mucenistva. Mislio sam da se to tada trazilo od mene, a ja nisam bio spreman. Tako je bilo i u istoriji hriscanske Crkve. Neki su pobegli od mucenistva, pa su posle strasno postradali i sve izdrzali, a nekima nikada nije bilo dato da prime venac mucenistva.
Poslednji izmenio Mr. Majevica dana Pet 17 Jul - 15:16, izmenjeno ukupno 1 puta