Прича из Прибоја 1891.

Поп Радованова Станија

Hvala ti Bože što ima među nama ovakvih ljudi kao što je Mr.Majevica .

Epitaf na ovom spomeniku je pisao pop Savo pomenut u ovoj priči .Inače ovo je spomenik njegovog oca prvog pribojskog sveštenika Gavre Veselinovića , rodonačelnika familije Gavrić iz Priboja .

Данас нико срећнији од мене.

Ево изгуглао сам комплетну причу:

U oči Arlijevadna putovaću preko Majevice; nešto da obiđem te krajeve, a nešto da posjetim neke svoje prijatelje. Istina, dugo se nijesam mogao zadržavati; ali vodio sam i tri dana slobodnog vremena da provedem u toj gustoj šumi, nego da po varoši zijan po čitav dan. Uzmem pod najam jednog konja. S njime se nijesam mogao pohvaliti; bijaše neki matori, onizak đogat, štropav u stražnjoj nozi. Inače poslušno marvinče, koje svome lijenom gazdi više zaslužuje, nego on sam. Iza po dana, oko trećeg sahata, krenem se na put. Bijaše nebo vedro, a omarina pritisla. Prižeglo sunce, da čovjek ne more disati. Udarim zvorničkom cestom, a niže Simina hana svratim na lijevo penjući se priječicom uz Majevicu. Koje spor konj, koje velika omara,trebalo mi je najnanje pet dobrih sahati od D. Tuzle do vrh karaule na Majevici. Nijesam ni sahat na Majevicu išao, a sa jugozapada počeše svjetlice sijevati. Sunce je još dosta visoko stajalo, ali ja sam se ipak pobojao, da me ne uhvati kakva bura u sred Majevice. Potjeram svoga đogata, ali gladno marvinče kao da nije mnogo shvaćalo moju zabrinutost. Strmi obronci, isprovaljivane i izlokane bogaze, ispucala zemlja od suše, zažališe se na đogata, te sjašem s njega, pa s njime zajedno pješe. Gdje nađem malo hlada, tu sjednem. da se mrve odmorim, a mirni đoga upotrijebi taj odmor, pa pribira oko mene sprženu i izgaženu travu. Među tijem sunce je već bilo na zahodu, a oblaci se počeše sve većma prikupljati. Omara je još više pritisla i ja sam za sigurno očekivao skoru bujicu, samo sam se žurio, da iziđem na vrh, pa onamo nizbrdice lakše će ići. Požurim se uz brdo, ali je brdo brdo, što god brže žuriš, sve se sporije penješ. Pogledam više sebe i vidim, da se za dobra tri čereka mogu na vrh uspeti. Požurim opet jadnog đogata, obećavajući mu dobar timar na konaku; ali on otresaše samo ušima i mahaše repom, braneći se od muva. Oblaci, kao da na krili lete, prekriše časom čitavo nebo. I koliko bješe mrak smračio šumu, toliko je više smračiše i oblaci. Pogledam više sebe, ali vrha ne vidjeh više. Bijaše ga obvila tama od gustijeh oblaka. Stupim već u šumu, što bijaše pod vrhom. Neki hladni vazduh, pun vlage, polije me i osjetim studen. Slab vjetar njihaše drveće, a gusto lišće poče nekako tajanstveno da šušti. Obazirući se oko sebe, gledah ima li igdje žive duše. Zadnje kuće, što su pod planinama, ostavih još prije dva sahata. Najposlije s teškom mukom uspnem se na vrh. Mrak se bijaše po sve uhvatio, a po meni padaše neka vlaga. Oblaci se bijahu spustili do na vrh drveća. Nekako mi bijaše hladno oko srca. Preda mnom je gusta nepregledna šuma poznata kao najsigurnije leglo hajduka i razbojnika, ložište divlje zvjeradi, a ja kraj sebe imam samo mali oštri nožić i slabog štropavog konja. Osim toga, nijesam znao pravog puta, koji će me odvesti Pribojskoj crkvi. Istina, da sam jednom već prošao tuda, ali sada mrak ne dade mi, da raspoznam pravi put, jer sa karaule vodi pet do šest bogaza na razne krajeve. Da je bilo vedro, možda bih mogao razaznati put, pa dobar pješak sletio bih za dobra po sahata. Osim toga na mnogim mjestima uz usku bogazu nalaze se provalije tri do četiri stotine metara duboke; konj nepoznat u ovijem krajevima; ne daj bože nesreće, zgruvaćemo se oboje i bez traga i bez glasa. Najposlije obazirao sam se, ne bi l' gdje god ugledao kakvu kolebu, da prenoćim, a konja da pustim u šumu da pase, pa šta mu Bog da. Ali u mraku ne mogoh ništa vidjeti. Šta sam znao drugo, već hajde, kud si pošao? Odlomim dobru toljagu, pa povedavši konja za uzdu, uniđem u gustu šumu. Munje su počele sijevati, a krupna kiša stade padati. Da sam ruku metnuo pred oči, ne bih ie mogao vidjeti, tako se stisnuo mrak. Kad sijevne munja, a one grdne stoljetne bukve stoje kao kakvi divovi, a neprokrčeni i gusti šiprazi predstavljaju svakojake oblike, pa uzbućujući maštu, ulijevaju strah, da sam uvijek pomislio, sad će nastupiti borba sa kakvim međedom, vukom, ja li divljim krmkom. Vukući svoga đogu, u jednom zasta. Pomislih u sebi, sigurno je što namirisao. Stanem ga za uzdu vući, ali on ni koraka. Bivši mrak i ne mogući da vidim, opipam mu uši, da li njima striže, ali jadni đogo otrombolio uši. Zastanem malo, pa ga poslije opet povučem, a on kao da bi htio poći, ali kao da ga nešto za država. Pustim uzdu, pa obiđem od ostrag, da se nije u što upleo. I zaista, neka grana zaplela se za menčikov, što bijaše privezan na sedlu za sećiju. Onako u mraku napipam granu, pa izvadivši nožić, prerežem je i đogu oslobodim. Putalja voćaše strmo; s jedne i s druge strane dizahu se gorostasne bukve. Gdje se bogaza sužava, tu sam lupnuo o kakvu bukvu, da su mi sva koljena izlupana bila. Kad naiđem na kakvo strmo mjesto, pipam štapom prvo, pa onda se polahko sklizam. Suvo lišće, a po njemu voda, pa izmiješano sa žutom zemljom, natjeraše me, da sam više puta uvidio, da je probitačnije, da se sa čitavom donjom polovinom tijela sklizam, nego samo nogama. Moglo je biti dva sahata, kako se po mraku pribijam, a nikako da ugledam kakvu kuću. Kiša je prestala bila, ali sa drveća padahu još jednako kapljice. Strah i uzbuđenje, koje bijaše isprva mnom ovladalo, presta i oči su mi se privikle mraku. Ipak za to slatko sam čeznuo za kakvom kućom, sjegurnim skloništem i suhom ložnicom, koja je mom izlomljenom tijelu tako nužna bila. Nije prošlo ni čerek sahata, a preda mnom se ukaže čistina. Bože pomozi; pomislih, izađoh iz šume! Mora ovdje, da je nekakva kuća. Zastanem malo, ne bih li čuo lavež pasa, ja li kakav znak od života. Krenem tom čistinom i ujednom ugledam neku malešnu svjetlost, a u tom zapjevaše i orozi. E, Bogu hvala, pomislih, tu je kuća. To je moglo biti doba među jacijama. Požurim prema svjetlosti i poslije nekoliko dekika stignem do ograde. Nijesam znao u mraku, gdje su vratnice, a s konjem ne mogu preko ograde. U tom se začuše psi, te navališe na me, da sam se jedva branio. Šta sam znao drugo, već da vičem ukućane, da me uvedu. „O — o — o, domaćine !" Povičem, a glas se u onoj tišini gubljaše u dalekoj šumi. „ O — o — o, domaćine!“ Povičem opet, a na kući se otvoriše vrata. „Ko — je....?i Odazva se neki ženski glas. „Pu.....tni.....k!" Odgovorih. „Ho....di ....pri....ve....di....me!“' „Če....kaj.....!" Bijaše odgovor I poslije kratkog vremena ukaza se žensko čelJade, noseći u ruci zapalJeni luč i goneći paščad. UĐem u kuću, a ono žensko čeljade za mnom. Bijaše to ljepuškasto djevojče sa živim očima, opaljenim licem i punačkim, oblim prsima, u bijeloj, dugoj, seoskoj košulji, opasana nekom maramom. Kuća bijaše prostrana a u njojzi veliko ognjište i nad njime gvozdene verige, na kojima visaše veliki, bakren kotao. U dnu kuće stajaše drvendolaf, koji udaraše na mlječnu kiseliku, maslo, kajmak i sir; a pokraj dolafa stajaše drvena brema (fučija) sa vodom i na njoj kositrov sahanić. Pokraj duvarova bijaše nekoliko tronožnih, drvenih i niskih stolica i jedna klupa. „Čija je ovo kuća?" Upitam djevojku. „Popa Radovana." Reče ona skrstivši ruke na prsa i gledajući preda se. „A je li pop Radovan kod kuće?“ Ona ne odgovori ništa, već uđe u sobu, za čas iziđe pop Radovan. Vrlo visok i snažan čovjek, crnomanjast, sa gustom kosom i bradom. Žive oči, ali ipak pune izražaja neke osobite stalnosti i snošljivosti. Lice mu bijaše izgrđeno ospicama, ali jedrina ispunjavaše duboke brazde. Na njemu bijahu pokraće gaće od debelog platna, podulja košulja, skoro do koljena, bosonog, a na glavi imađaše masnu kamilavku, grčkog kroja, koju nose svi sveštenici, koji crkvom svojom potpadaju carigradskom patrijarhatu. Po pasu bijaše opasan jednim komadićem crvenoga pasa, koji je valjda nekad služio kao šalvara. Moglo mu je biti oko trideset i dvije godine. Deset je godina kako popuje i za to vrijeme zaslužio je: malu kućicu sa komadićem livadice, popadiju i troje dječice, nekoliko krmača za rasplod i konja, na kome jaše, kad po svojoj nuriji hoda. Pozdravim se s njime i kazavši mu svoje ime, upitah ga, bih li mogao konakovati. „Bi, što ne", odgovori pop Radovan. „Kuća nije Bog zna kakva; ali što Bog dade, evo ti." Uzmem malu, tronožnu stolicu i sjednem kraj vatre. S ognjišta dizaše se dim kroz tavanicu. Uze i pop Radovan stolicu i sjede kraj mene. „Kako se zove ovo selo?" upitam čarkajući vatru, da osušim mokro svoje odijelo. „Zovu ga: Zlo Selo." Odgovori pop mećući drva na vatru. To sam ja dobro onda zalutao. Od Zlog Sela, pa do Pribojske crkve imade dobar sahat i po konjskoga hoda. „Ti si gospodine gladan", reče pop i ustade sa svoje stolice i ode u sobu. (Nastaviće se).

Lepuškasto djevojče iziđe u kuću i stade po drvenom dolafu premetati. Pa za tijem uzme malu, bakrenu tavicu, prinese je vatri i ulupa petoro jajca u mast, koja se poče već topiti; a pop uze jednu stoličicu i metnuvši na nju drvenu siniju, izvadi iz dolafa komad pogače i slanine, u šaku soli i jedan zvornički nož, pa to mete na siniju i sjede opet kraj mene. „Jesi li oče, odavna u ovom selu?" „Od kako popujem." „Popuješ li odavna?" „Na cvijeti biće deset godina." „Je li ti ovo šći? „Jok, svastika." „Imaš li djece." Pop ušuta malo. „Imam tri muškića." „Nek ti ih Bog pokloni!" Pop ušuta gledajući u vatru. Ja se okrenem djevojčetu, da vidim, šta ono radi, jer je moj stomak osjećao osobitu naklonost spram nje. „Je li vam kolika zadruga?" upitam popa, obrnuvši se njemu. „Slaba; ovo što nas je . . . ." U tom se od sobe otvoriše vrata i neka starica, zbrčkana lica, upalih očiju i bez zuba, sa bijelom jemenijom na glavi, viknu: „oder pope, oder!“ Pop usta i ode u sobu. „Je li ovo popova mati?" upitam djevojče. „Punica." Pogledam djevojče ispod oka. Na njezinim crtama ležaše neka osobita ozbiljnost. Oči krupne i mirne, a na njima veliki kapci sa dugim trepavicama. Čitav izraz njezinog lica prestavljaše mi neku osobitu ozbiljnost, povjerenje, neko poštovanje i na nijednoj crti nijesam mogao vidjeti zaneseni pokret, što ga goni krv mladoga života, što se na rijetko kojoj djevojci ne opazi. Ne vjerujem, da joj je moglo biti više od osamnaest godina, a ona bijaše potpuno zrela. Hladnokrvnost njezina ulijevaše čovjeku uvjerenje, da je ona bila od onih ženskinja, koje još u ranim godinama osjećahu svoj teški život; kreće se, živi, radi i osjeća po nekim pravilima i uvjerenjem, da drukčije ne more biti; među tijem imaju najviše toplote, da zagriju sladost porodičnog života. Šuteći donese mi čimbur u nekom šarenom pjatu i metne preda me, a ona se ukloni za mojim leđima. Stanem komadićem umakati u čimbur i jesti, ama iz sobe, kud je pop otišao, dolazaše mi do ušiju isprekidano ječanje. Pomislim u sebi: evo ti belaja, još mogu i na babinjama biti. Tješilo me je, da sam muški putnik, pa ne će imati na me ništa da zažale. Bože, samo na dobro okreni! Poklopim se opet po onom čimburu. Vrata se otvore, a pop opet dođe i sjede kraj mene. „Hrani se, gospodine", reći će i zabaci kamilavku na potiljak. „Eto, da je Bog do ona na nogama . . . ." Tu zasta i poče na rukavu čupkati kraj od košulje. „Ma ja hoću sve da upitam, da ti se nije što dogodilo?" „Prostićeš, — odgovori pop, oborivši glavu — neka j'e tebi na zdravlje, ona moja nešto je baš plaho slaba?" „Zar popadija?" „Ja. „Od kad?" „Taman će se sjutra navršiti dvanaest nedjelja." „A od čega boluje?" „Ma kako ću ti reći — pravo ne znam ni sam. Suši se, suši, ništa ne jede. Po cijele noći ne spava od sretnog kašlja. „Pa čime se liječi?" „Dovodio sam i dovodio i ljudi i žena: davali joj nake trave, mazali je nekim sokovima, kupali je u bogojavljenskoj vodici, pa sve boš. Svakim danom gore, te gore." „A jesi li dovodio doktora?" „Kako to?" „Hećima jesi dovodio?" „Ja šta sam! Slao mu u Tuzlu svoga konja i plaćao mu sve po pet forinti, što jednom dođe; dobavljao iz Tuzle sve nake skupe lijekove, pa sve hajir. Pa sad je ostavio, pa što joj Bog naredi." Uhvati se za bradu i stade je čupkati, a oči mu dobiše osobit sjaj. Čas po, pa ruku opet skine, pa ko kad je čovjek uzbuđen, ne zna ni sam šta će s njima. Ili čarka u vatru, ili diže kamilavku, ili čupka bradu, košulju, ili podiže i gladi kosu, ispravlja se, savija; jednom riječi, čini sve, samo ne ono, što je prirodno. „Da će Bog, pa će to sve dobro biti!" „Ma i ja mu se molim; neka mu je slava i milost!" I podigne oči, metnuvši ruku na prsa i uzdane. „Nijesam nikakva zla učinio, da me vako ljuto ucvijeli." Tu obori glavu i stade opet u vatru čarkati. „Šta ću jadan sa ono troje crvića?! Pop sam, djeca bez majke . . . a ona . . . znaš, gospodine, ne bi mi, čini mi se, toliko žao bilo, da nije onako dobra bila, ma mehlem, da je čovjek na ranu privije .... haj, haj!" Uzdane i prevuče rukavom od košulje preko očiju, koje se bijahu navodnile. „Što vidiš ovo malo sirotinje, sve mi je ona zakućila i bijaše dobro pošlo, ama eto kud će ta nesreća...." „Spava li bonica?" „Jok!« „A ko je kod nje?" „Mati joj." „A bi li mogao ja unići?" „Bi, što ne." Ustadosmo i uniđosmo. Omanja sobica, čisto obijeljena, su dva prozora. Na istočnom zidu visaše sv. Nikola i pod njim malo kanđelo od tuča, a niže, mali astalčić, prekriven seoskim peškirom i na njemu popove knjige, petrahilj i mali drveni krstić. Kraj zapadnog zida stajaše neobojen krevet u najprimitivnijem obliku i na njemu ležaše bolesnica; niže nogu bijaše u duvaru pribijen klin i na njemu visaše lijep seoski peškir, a pod njim kalaisani ibrik sa vodom. Po sobi bijaše prostrto parče vehda ćilimčeta, a u jednom ćošetu, na malom šiljtetu, ležaše dijete u povojima. Na sred sobe gorijaše fitilj, nasaćen na vrlo visokom, gvozdenom čiraku i davaše dosta slabu svjetlost. Po onom djevojčetu mogao sam odmah poznati sestru joj, samo su joj crte mnogo življe, ma da ih boljetica dosta izbrisala. Krupne oči kao i u djevojčeta, ali pune neke milote i zanosa, osobito, kad te sa strane pogledaju. Produguljasto lice bijaše bijelo i blijedo, a u tankim usnama ne bijaše ni kapi krvi. Nad krupnim očima savijahu se crne, duge obrve. Kad smo unišli, starica ustade sa postelje na kojoj sjeđaše, a bolesnica otvori oči. „Kako si popadijo?" upitam je, uhvativši je za slabu ruku. A ona mrdnuvši samo malo glavom, gledaše u mene. „Zlo, gospodine", odgovori starica, tarući suze. „Ništa ne jede, a kašalj zadavi je“. Popadija obrne svoje oči njojzi. „Ne mere da spava, a san insana najgore iskr'a. Iskuvala sam joj danas jedno pile, pa ne znam, da li j'e tri put kusnula. Činili smo svašta pa ništa ne pomaže; ja da milostivi Bog s njom na dobro pomisli!" Popadija svrne očima na popa, pa se zacijeni od kašlja. Pop je prihvati za glavu i leđa, pa je uspravi. Oni suhi kašalj, a slabe grudi i snaga. „ Dignite me, lakše mi je kad sjedim." Reče iznemoglim glasom. U tome se rasplače djetešce. Popadija se malo okrenu i pogleda na nevino djetešce, pa onda na staricu, a ova ode u kuću i donese u lončiću mlijeka, razblaži ga vodom, pa ga djetetu dade na sisi da posisa. „A od čega obolje?" upitam je. Ona mane rukom, a starica: „prostićeš, gospodine, kad je ovog zadnjeg crvića rodila, bijaše kišno i vlažno doba; kuća je potrebna, a ona vesela strefila se sama u kući, pa de poradi ovo, pa de ono, dok je ona vlaga ne uhvati, pa — nek je tebi na zdravlje — uhvati je groznica, pa vruće, pa ha danas, pa ha sjutra, nejelica, nesnalica, kašalj — pa sad eto kako vidiš. ..." Ućutasmo svi, pa i nevin mališa zaspa opet. Popadija čas zatvaraše oči, čas ih opet otvaraše, gledajući nas sve redom. U onoj tišini čulo se samo teško bolesnikovo disanje i kolebanje iznemoglih prsiju. Pop joj je više puta stao više postelje, pa je dugo gledaše, pa onda se opet okrene prozoru i gledaše u noćni mrak. „Pope, — tako ga je i Stanija zvala — čini mi se, da mi je večeras najteže, a da mi je popa Save, da molitvu očita, mislim lakše bi mi bilo." Jedva je Stanija mogla to izgovoriti, pa opet zatvori oči. „Pa sad će to biti." To rekavši, iziđe pop Radovan u kuću, navuče velike čizme i prebaci neki stari ćurak na se i ode. (Svršiće se.)

Ево и овај постављени дио:

Psi su na polju počeli lajati, pa su brzo i ušutali, a kroz onu noćnu tišinu čujahu se teški popovi koraci, po onoj žutoj, mokroj zemlji i lomnjava granja. I ako sam osjećao teški umor, nijesam mogao ostaviti bolesnice. Ona ležaše neko vrijeme mirno, držeći jednu ruku na prsima, a drugu pruživši po sebi. Pr a i disanje malo se stišalo. Oči joj bijahu zatvorene, a na polu otvorenim usnama igraše neka, jedva primjetljiva, trzavica. Čovjek bi mislao, da je mrtvo tijelo, da po katkad ne drmne prstom, ili nogom ne otisne jorgan. — Bijaše mi čudno u duši; misli me nagnaše, da premišljam o čovječijem životu i njegovoj sudbini. Bolesnik je do nekle najsretniji. Zdrav boluje mnogo puta i mnogo više. — E duša, duša! Kad je Bog htio da odlikuje čovjeka razumom, on ga je najljuće kaznio. Svaki stvor na svijetu imade svoju rabotu, koju nosi za vrijeme svoga bivstvovanja; svaki stvor imade svoj svršetak — čovječiji je pak najtragičniji i najgrozniji. Svakom biću smrt prereže sve rabote, čovječijom smrću tek nastaju. Ona otvori opet oči i gledaše nepomično u šiše. Disanje opet nastupi teško i kašalj je stade daviti. Ja i starica pomogosmo joj, dok se ne nakašlja, pa je opet pustismo. Da ih malo utješim, pričah im o svakakim teškim bolestima, od kojih se ljudi spasoše. „Nemoj se ti popadijo što prepadati; svaki čovjek mora po koju bolest preboljeti; daće Bog, pa će sve to na dobro ispasti." „ Ja, dušo moja, — reče starica suznim očima — daće Bog, pa će sve to na dobro ispasti." Ona me pogleda preko oka, a usne joj se malo razvukoše. U tom se času i u mojim grudima uskoleba. Koliku moć imade utjeha! U onom času vjerovao sam i ja, što i ona. Moglo je proći dobar sahat, kako je pop Radovan otišao po popa Savu, kad opet zalajaše psi. Starica istrči u kuću, a Stanija se uspravi na lakat. Oči joj dobiše življi izraz, a ruke veću snagu. Na licu sam opazio neku zabunu, izmiješanu sa ne kim neodoljivim očekivanjem. Prsa joj se počeše naglije dizati i spuštati, ali sada ne od slabosti, već od nekog uzbuđenja. Disanje joj posta naglije, onako, kao što to u ljudi biva, kad strahom ili radošću nešto očekivaju. Uniđe i pop Sava (upravo prota, ama ga tako svako zove, još iz popovska mu doba). Poviši, suvonjav plav čovjek, sa sitnim, žmirkavim očima, visokim čelom i šiljastokukastim nosem. Oči su mu upale, a jabučice mršave neprirodno ispale, a niz njih slijeva mu se lice u odveć šiljastu bradu. To je jedan od starih popova, kojih je još vrlo malo. Oltar mu je istina zanat, ali je on znao moć njegovu na sve granje javnoga života da prostre. Služio je Bogu, a narod opet njemu. Narod je držao, da je od sviju okolnih popova njegova molitva najpristupačnija Bogu. On je to znao i sam je u to vjerovao, a često je s ponosom govorio, da koga je on krstio, taj se nije poturčio, a koga je opojao, taj se nije povampirio. Knjige nije nikada učio; što god mu je u crkvi trebalo, sve je na pamet znao. Nikada nije pisao, ali je sve imao u redu pobilježeno. I danas mu u kući za vratima visi raboš: od svinja, sitnog mala i svojih nurijana. „Dobar veče!" pozdravi nas i priđe Staniji. „E, kako si, Stanija?" Ona pruži svoju ruku i poljubi njegovu. „Zlo oče." Odgovori Stanija, a jagodice joj malo zarudješe. „Nije zlo, dušo si mi dragosna (to je obično u govoru upletao), već dobro, ako Bog da." „Ako Bog da!" ponoviše pop Radovan i starica. „Vjeruj, dušo si mi dragosna, Bog je milostiv; nikog još nije on ucvijelio, pa ne će ni ovu kuću. Ja, ja, ne će, ne će!" Za tijem sjede na stolicu. „Zadihao sam se; star sam već i iznemogao. — Daj, oče Radovane, malo timjana, pa okadite sobu, da, dušo si mi dragosna, okadi, okadi, nek je molitva snažnija, pa će Bog dati, te će sve dobro biti." Pop Radovan ode u kuću, pa za tijem doće sa tučnom kadionicom, punom žere i timjana i otade po sobi kaditi, šapućući neku molitvu. „Oče Radovane, pod ikonu prvo, pod ikonu; sv. Nikola je moćan, jes, dušo si mi dragosna, kućnji svetac; prvo Vogu, pa njemu. Tako, tako; a sad više bolesnice, okadi, okadi dobro." A pop Radovan kađaše. Starica skrštenim rukama na prsnma stajaše kraj vrata i šaptaše negato a Stanija oborivši glavu, krstijaše se. „Tako, tako, a sad, dušo si mi dragosna, daj da malo i petrahilj okadimo." Ustade i skine torbu s leđa i izvadi svoj petrahilj i „Trebnik", pa nagnuvši petrahilj na kadionicu i prevlačeći ga triput u vidu krsta i prekrstivši ga za tijem svojom rukom i poljubivši ga, metnu ga na vrat. „A sad sagni glavu i moli se." Stanija, naslonivši se na obje ruke, sagne glavu, a proto metnuvši svoje đozluke, prebaci petrahilj preko Stavijine glave i čitaše molitvu: „za iscjelenije duši i tijela", spominjući često Stanijino ime. Pop Radovan govoraše za njim: „amin!" Molitva je trajala oko dvadeset minuta. Pošto svrši sve, pruži proto Staniji trebnik i svoju ruku i ona poljubi. „Na zdravlje molitve! Tako, tako, dušo si mi dragosna, sad će upup bolje biti. Nemaš se čega bojati, Bogu smo se preporučili, njegova će milost poslati iscjelenije duši i izbaviti od tljenija; jako tvojv jest carstvo i sila i slava oca i sina i svjatago duha, ninje i prisno i vo vjeki vjekov — Amin!" „Amin!" rekosmo svi, a pop skide petrahilj i poljubi ga, pa ga opet mete u torbicu. „Tako, tako, sve će to proni, kao rukom odneseno; nego sada, dušo si mi dragosna, daj da je ostavimo samu; iza molitve obično dođe san; nek se malo uspava, to he je okrijepiti. — Oče Radovane, daj malo bogojavljenske vodice, da joj pomažem sljepoočnice, ja, ja, bolje će spavati." Pop Radovan donese u jednoj ćasi svege vodice, proto je prvo blagoslovi, pa zamoči desnu ruku i pomaza Staniju po sljepočnicama, a ono što ostade, nagne joj i ona ispije. „Tako, tako, a sad, dušo sa mi dragosna, ostaj Bogu preporučena!" Izađosmo u kuću i popismo kavu, pa za tijem proto ode. Uđosmo ja i pop još jednom u sobu, da vidimo, šta Stanija radi. Ona ležaše mirno i ne čujaše joj se dah, a po čelu izbijaše joj sitan znoj. Ostavismo je opet. Koje umor, koje mokrina, pa me san svladao. Odem u drugu sobu, gdje ću leći. Bijaše prostrto po podu malo slame, a po njoj neko podrto ćebe. Pored zemljane peći ležahu dvoje popove djece u košuljicama, sa raširenim nogama. Jedno ležaše potrbuške, a jedno poleđuške. Strovalim se na onu slamu a tvrdo zaspim. Mogao sam dobar san odspavati, jer je zora već počela rudjeti, kad me pop probudi, zovući djecu. Među sobama bijaše tanak duvar, šeper sa atulom, te sam mogao čuti neko jecanje. „Šta je oče?" upitam ga skočivši sa svoga mjesta. „Zlo, gospodine, — odgovori mi, a oči mu bijahu pune suza — ište djecu da vidi." Djeca se razbudiše, a on onako opavađive uhvati jedno za jednu ruku, a drugo za drugu, pa ih izvede. Opet legnem i prebacim svoj menčikov preko glave, ali mi ipak neki tužni glasovi dopirahu do ušiju. Neki nemir uđe u mene i što god sam jače zatvarao oči, sve je to više bježao san od mene. Vrata, na onoj sobi, u kojoj ležaše bolesnica, neprestance se otvarahu i zatvarahu; u kuća po dolafu neko užurbano traženje; sve to pak bijaše izmiješano sa plačem i kuknjavom. Najposlije počeše i djeca plakati; njihov plač bez riječi, bez modulacija, monoton, ali ipak najpuniji osjećaja, najvaše me dirnu. Skočim sa svoga ležišta i nehotice priđem duvaru. Za časak bi tišina; mogao sai čuti slabe riječi: „prosta . . . majko . prosti pope . . . čuvaj ..." Jeza me pređe preko leđa i osjetim neku zimu, ma da mi je srce snažno bilo. Pogledam kroz prozor, a zora bijaše već ozarila. Majevica bijaše sva u magli, a po livadama treptijahu kapljice, kao da je čovjek po njoj prosuo biser. Smotam svoj menčikov u trubu, pa pođem iz sobe. U kući zastanem ono djevojče. Naslonila glavu na dolaf, pa jauče. U tom priđe pop jaučući i držeći svoje okorele dlanove na očima, a za košulju uhvatiše mu se muškići plačući. Vrata od sobe bijahu otvorena, pogledam unutra. Na postelji ležaše popadija skrštenih ruku, a kraj postelje prilepljena bijaše voštanica, koja dogorjevaše. Prekrstim se pred pokojnicom, pa iziđem, da potražim svoga đogu. Dok sam opremgo đogata, dođoše dvojica seljaka i nešto s sobom govorahu. Za tijem odoše u staju i jedan uze trnokop, a drugi lopatu; djevojče im iznese bocu sa rakijom i oni pođoše desno preko livade, prema seoskom greblju, a ja udarim lijevo Pribojskoj crkvi.

Mare ::

Hvala ti Bože što ima među nama ovakvih ljudi kao što je Mr.Majevica .

Da znas

Кад ме такво хвалите, ено ставио сам горе, скениран и први дио текста...