Do lekara jedni druge nose na leđima
Povratnici, uglavnom stariji meštani, očekuju da će se neko setiti da na graničnom području četiri opštine Zvornik, Lopare, Sapna i Teočak postoji selo Završje i ljudi u njemu
Bijeljina – Među planinskim visovima Majevice u opštini Lopare ugnezdilo se Završje , nekada bogato i pitomo selo čiji su se meštani uglavnom bavili voćarstvom. Danas je pusto i siromašno.
U proleće 1992. godine pred naletom tadašnje Armije Bosne i Hercegovine žitelji srpskog Završja i susednih sela napustili su svoje domove i spasavajući gole živote smestili su se kud koji. Tragovi rata, šesnaest godina kasnije, vidljivi su na svakom koraku. Zgarišta, uništene kuće, mine po njivama , livadama, okolnim putevima, pa čak i oko kuća.
Nekada je u ovom selu živelo oko stotinjak porodica. Danas se vratilo tek četrdeset uglavnom starih i iznemoglih ljudi. Najmlađi među njima ima 45 godina. Vratili su se , jer , kako kažu više nisu imali gde. Morali su napustiti bošnjačke kuće u kojima su privremeno smešteni, a povukla ih i nostalgija i nada da će biti bolje.
U selu i okolnim zaseocima dece više nema, a zgrada nekadašnje četvorogodišnje osnovne škole spaljena je do temelja. Najbliža zdravstvena ambulanta, pošta i trgovina udaljeni su više od deset kilometara, a većina meštana su bolesni, neki čak i nepokretni, invalidi i nervni bolesnici. Selo sa Loparama povezuje izlokan zemljani put, pa automobili ovuda gotovo da i ne saobraćaju, niti ljudi zalaze. Nema signala fiksne, ni mobilne telefonije, tako da su meštani upućeni samo jedni na druge. I za hranu se teško snalaze.
Predsednik Saveta mesne zajednice Završje Filip Tekić kaže da se većina meštana vratila pre šest godina. „Dobili smo donaciju od UNHCR-a u građevinskom materijalu, a od naše vlade po 2000 KM za popravku kuća. Međutim, nema od čega da se živi. Vratili su se uglavnom stariji, a od penzija može tek da se preživi. Pre rata ovde se živelo dobro od voćarstva i uzgoja stoke. Imali smo i školu i ambulantu u blizini, a danas do najbliže trgovine treba da odemo deset kilometara”, priča Tekić.
Marijan Stojanović radi u Zvorniku, a u Završje dođe preko vikenda. „Od 2002. godine niko iz naše vlade, niti iz ministarstva za izbegla i raseljena lica ovde nije došao. Pomažu nam pomalo još samo iz opštine Lopare i poneka međunarodna organizacija. U Zvorniku, vidim da naše vlasti pomažu bošnjačke povratnike, pa mi u Završju mislimo da bi i nama trebalo pomoći”, veli Stojanović.
Joco Savić priča da je u zaseoku Savići iz 14 kuća za vreme rata poginulo osam meštana. „Ja sam izgubio sina i brata. Danas ovde živimo žena i ja, a ima nas svega sedmoro u selu. Drugi sin i njegova porodica su mi ostali u Bijeljini i tamo žive kao podstanari. Da nemam penzije bilo bi zlo i naopako. Još i žena prima pomoć za pokojnog sina pa nekako preživljavamo. Nama starijima najgore je što nemamo lekara blizu, već moramo da idemo do Lopara ili čak do Bijeljine. Nemamo se čime ni prebaciti. Pre rata su u svakoj kući bili su volovi i kola, a sad samo možemo jedni druge da nosimo na leđima”, žali se ovaj starac.
Ilinka Savić živi sama. Muž joj je poginuo u ratu. „Teško živimo ovde, ali nemamo kuda odavde. Najgore je zimi, kad sneg napada do pojasa”, žali se ova starica. Njena komšinica Stana Savić vratila se pre nepune dve godine. „Kad sam došla videla sam samo ruševine. Ovo malo što sam popravila nije za život: crep je popucao, kuća prokišnjava. najgore je što nema puta, pa niko ne može do nas da dođe”, kaže Stana.
Arsen Popović iz Završja među prvima se vratio. „Bolje bi bilo da se nisam vraćao. Loši su uslovi za život, nemamo blizu doktora a svi smo ovde stari i slabo sposobni. Živim od 300 KM penzije i to je sve”, kratko odgovara.
Tako misle i ostali, ali, opet ne gube nadu. Sve očekuju da će se neko setiti da na graničnom području četiri opštine Zvornik, Lopare, Sapna i Teočak postoji selo Završje i ljudi u njemu.
„Očekujemo da Vlada RS pomogne da nabavimo neku mašinu ili nešto stoke, drugi nam niko ne može pomoći. Ovde nemaš uzorati čime ni ono malo zemlje koliko nam je potrebno, nemamo čak ni konja, ni vola za oranje. A kako ćeš, opet, orati kada ne znaš gdje je minsko polje. Ili da nam, bar, daju neku kravu, pa da mleka imamo. Ovako je teško, da ne može biti teže Oni koji nemaju penziju, moraju da idu u nadnicu u Federaciju, kad je branje sezonskog voća. Zamisli starce nadničare, ali šta ćeš? Nije im lako. Kad bi nam malo popravili put i da nam lekar dođe bar jednom u dvadeset dana bilo bi nam opet lakše”, apeluje Filip Tekić.
-------------------------------------------------------
Mina u voćnjaku pored kuće
U selu su dešavala i samoubistva, te preuranjene smrti od aktiviranja mina. „Imam minu odmah u voćnjaku pored kuće. Lani došao čovek da mi ore baštu i iskopao jednu minu. Ali šta ću, moram malo bašte posejati, jer živim samo od sto maraka penzije. To mi je sve”, žali se Stana Savić. Cviko Tekić zamalo nije poginuo kada je mina eksplodirala pored njega. „Prošle godine sam udario na minu dok sam kosio livadu i od tada imam 14 gelera u telu”, priča ovaj čovek.
Suzana Rađen-Todorić
[objavljeno: 14.04.2008]
sa http://www.politika.rs/rubrike/exyu/Do-lekara-jedni-druge-nose-na-ledjima.lt.html
Poslednji izmenio Mr. Majevica dana Ned 26 Okt - 17:04, izmenjeno ukupno 1 puta